Magda je bila svjesna što će se dogoditi padnu li svi skupa u ruke Saveznika. Odbila je, u međuvremenu, i druge ponude da odvede djecu iz Berlina, poput one ministra naoružanja Alberta Speera. Hitler je, također, želio isto, no Magda je bila odlučna da umru za svoje ideale. Prema riječima Hitlerove tajnice Traudl Junge izjavila je:
Radije bih da mi djeca umru, nego da žive u sramoti, ismijavana. Moja djeca nemaju nikakve šanse u Njemačkoj nakon rata.
Kako bezbolno ubiti djecu?
Hitler se s Evom ubio 30. travnja 1945. To je bio znak da treba djelovati brzo jer je dolazak Sovjeta bio samo pitanje trenutka. Goebbelsovi su dogovorili sa stomatologom, mladim Helmutom Kunzom da im prvo da injekcije morfija, kako ne bi patili. Nakon toga su im odlučili dati ampule cijanida u usta. Magda je djeci rekla da će dobiti obično cjepivo jer su predugo bila u bunkeru, kako bi mogla slobodno izaći van, no Helga kao da je predosjećala da se nešto sprema. Osim toga vjerojatno nije mogla “progutati” priču o potrebi cijepljenja kako bi uskoro napustili bunker, uz sve ono što se događalo izvan njega. Dok su druga djeca, vjerovala da je rat gotov i da će sada biti sve konačno dobro, najstarije dijete je shvaćalo da je došao kraj.
Hitler Archive
Na svjedočenju stomatolog je izjavio da je on djeci dao morfij, ali ne i cijanid. Prema njemu cijanid im je dao liječnik Ludwig Stumpfegger koji je bio prisiljen to učiniti jer mu je Magda zaprijetila strijeljanjem. On je vrlo brzo poginuo nakon što su bunker opkolile sovjetske snage, tako da je ova priča ostala bez mogućnosti provjere. Nakon što su djeca ubijena Goebbelsovi su otišli do vrta i tu izvršili samoubojstvo, također, cijanidom. Goebbels je nakon što je Magda ispila cijanid, za svaki slučaj pucao u ženu, da bude siguran da je mrtva, a isto je tražio za sebe od svojih podređenih, koji su u njegovo tijelo nakon uzimanja otrova ispalili više hitaca. Poslije toga tijela su im djelomično spaljena, što je bila posljedica nedostatnih količina benzina. No, tijela im nisu pokopana već su ostavljena u vrtu.
Helga nađena s modricama ili ne?
Dječja tijela u pidžamama u položaju za spavanje našli su Sovjeti. Postoje dvije različite verzije o stanju Helgina tijela. Prema jednoj, rasprostranjenoj, Helga je imala na sebi nekoliko modrica, posječenu usnicu i slomljenu vilicu, zbog čega se smatra, da se borila s onim tko joj je dao cijanid. No prema drugoj koja dolazi iz američkog ratnog ministarstva njeno je tijelo bilo bez vanjskih znakova nasilja na površini tijela, a ta je informacija počivala na engleskom prijevodu sovjetskog izvješća o izvršenoj obdukciji. Međutim, ako usporedite Helginu fotografiju lica snimljenog nakon obdukcije vidljivo je da je djevojčičino lice u modricama, da ima rasječenu usnicu i da je vidljiva ozljeda nosa, što sugerira da joj je možda prilikom nasilnog davanja cijanida slomljen nos. To bi upućivalo da Magda zasigurno nije svojoj djeci dala cijanid i da je to učinila snažnija muška ruka. Ako je fotografija autentična onda se očito djevojčica branila i pokušavala izboriti na svoje pravo na život, koje joj je ovim činom oduzeto.
Magdino potomstvo
Goebbelsovi su vjerovali u stvaranje novog svijeta i odlučili su kada je Hitlerova nakaradna ideja propala otići časno, koliko časno može otići netko tko na svojoj savjesti ima milijune pobijenih ljudi. Helga je tada imala samo dvanaest godina. Objašnjenje za ovaj čin, kojem je najviše kumovala majka možda se može potražiti i u Magdinom vjerovanju u reinkarnaciju zbog koje je smatrala da će njena djeca nakon smrti dobiti priliku za novi i bolji život.
Ono što je većini nepoznato je da su Magdini potomci i danas živi. Njezin je sin iz prvog braka tijekom rata služio u zrakoplovstvu. Krajem rata zarobljen je u Italiji te je bio neko vrijeme u logoru. Nakon puštanja zaposlio se u očevoj tvrtki te naslijedio veliki kapital. Danas njezini unuci i praunuci spadaju u tešku kategoriju milijardera. Da je Magda poslušala po pitanju djece znatno razumnijeg Goebbelsa, djeca bi do danas proživjela svoje živote i sudeći prema svemu vodila privilegirane živote.
Piše: Sonja Kirchhoffer
