Genijalna taktika “lažiranja epidemije” spasila tisuće života u Drugom svjetskom ratu

Fotografija: Cultura.pl.

Svi znamo da genijalci funkcioniraju na sasvim drugačiji način od prosječnih ljudi, i teško da će oni uzeti oružje u ruke, jer je njihov najjači adut intelekt. Među njih ulaze Stanisław Matulewicz i Eugen Lazowski, a koji su svojim lažiranjem epidemije  spasili više tisuća osoba. Lazowski je svojevremeno izjavio:

Nisam se mogao boriti ni pištoljem ni mačem, ali sam našao način da prestrašim Nijemce!

Ovaj je dvojac zahvaljujući svojoj kreativnoj inteligenciji stvorio tijekom Drugog svjetskog rata iluziju epidemije na području uokolo Stalowa Wola u Poljskoj,  sa svrhom spašavanja brojnih ljudi od sigurne smrti. Ovo je priča o njihovom genijalnom pothvatu.

Kako je sve počelo!

U trenutku kada je Lazowski bio na završnoj godini studija medicine Nijemci su napali Poljsku 1939. Tijekom rata on se oženio svojom dugogodišnjom djevojkom i uspio je položiti završne ispite na fakultetu. Nakon toga se preselio u rodni grad svoje supruge, Stalowa Wola. U susjednom Rozwadówu se priključio poljskom ogranku Crvenog križa i tako je započeo svoju liječničku karijeru. Lazowski je ovdje radio sa svojim prijateljem i kolegom Stanisławom Matulewiczem, a zajedno su organizirali interni rat protiv nacista.


Lazowski je živio u kući koja je graničila sa židovskim getom, i uskoro je došlo do suradnje sa Židovima iz geta, iako je takva kooperacija bilo strogo zabranjena. Ukoliko bi liječnik bio uhićen u pomaganju Židovima bio je odmah likvidiran. Sa Židovima iz geta dogovorio je znak za pomoć, pa kada bi trebali liječnika jednostavno bi izvjesili kraj zajedničke ograde komad odjeće. Nakon što bi Lazowski završio svoj dnevni posao kretao je, pod okriljem noći, liječiti Židove u susjedstvu. U njihovom liječenju je koristio lijekove iz zaliha Crvenog križa.

E. Lazowski. Fotografija: Quora

Širenje tifusa

U kaosu rata širile su se zarazne bolest među kojima je najveću smrtnost imao tifus. U vrijeme sveopće nesigurnosti i neimaštine ljudi su se selili s jednog mjesta na drugo. Ljudi su iz gradova dolazili na selo kako bi se prehranili, a oni sa sela u gradove kako bi zaradili. Vlakovi su postali pretrpani, a bolest se širila putem ušiju. U to vrijeme od tifusa je dnevno umiralo prema procjenama oko 750 osoba. Bolest je stigla i do područja na kojem je bio stacioniran ovaj dvojac. Matulewicz je tada uspio osmisliti način lažiranja epidemije uz pomoć Weil-Felixova testa koji omogućava dijagnosticiranje tifusa. Naime, on je došao do neobičnog otkrića da ako bi se zdravoj osobi ubrizgala bakterija Proteus odnosno njene varijante odgovorne za tifus, ta se osoba ne bi razboljela, ali bi bila pozitivna na testiranju.

“Pokusni kunić” i stvaranje epidemije

Svojevrsni pokusni kunić je bio jedan poljski radnik koji je odlučio sudjelovati u eksperimentu kako ne bi morao otići ponovno na prisilan rad i napustiti obitelj. Nakon što mu je ubrizgana bakterija, dane su mu upute kako da simulira pojavu bolesti,. Što se točno događalo nije smio reći ni članovima svoje obitelji. Kada je nekoliko dana nakon primitka bakterije rađeno testiranje krvi nalaz je bio pozitivan, a znakova bolesti nije bilo, što je dalo zeleno svjetlo široj akciji spašavanja. Ako je Matulewicz zaslužan za sam način na koji se ovaj rat vodio, ideja o stvaranju epidemije bila je zasluga Lazowskog. Njihov je zajednički rad spriječio Nijemce u uhićenjima i deportacijama s područja većeg broja sela u okolici grada Stalowa Wola. Kako ne bi bili sumnjivi odlučili su simulirati pojavu tifusa u intervalima u kojima se i javljaju prave zaraze. Njihovo praćenje epidemiološke situacije povećalo im je ugled jer se Nijemci nisu željeli ‘baktati’ s onima koji imaju tifus zbog mogućnosti da se i sami zaraze. Zbog “širenja” epidemije Nijemci su proglasili karantenu za cijelo to područja. Ujedno nisu nikoga željeli transportirati izvan tog područja i riskirati širenje epidemije, što je spasilo nebrojene živote.

Seoske kuće u karanteni. Fotografija: Screenshot YouTube (Lowell Milken Center – Unsung Hero Eugene Lazowski)

Komisija koja je došla provjeriti stanje epidemije

No, tijekom vremena mala smrtnost pacijenata je ipak izazvala sumnje. Matulewicz je napustio to područje sa svojom obitelji 1943. godine, nakon čega je Lazowski nastavio raditi sam. Uvijek je u džepu imao kapsulu cijanida kako bi si prikratio muke ukoliko bi bio uhićen. Ne bi li provjerili situaciju na terenu Nijemci su poslali komisiju, koja nije željela ući u samo naselje, a zbog čega se sastanak dogodio na nenaseljenom području. I dok su stariji i iskusniji članovi komisije uživali u jelu i piću izvan naselja, samo su najmlađi liječnici bili na terenu, gdje su im predočeni bolesnici u najlošijem stanju. Lazowski je dodatno začioni priču o “prljavim Poljacima koji su puni ušiju” što ih je uvjerilo da zadrže odstojanje. Nakon što su Nijemci pregledali krv zaraženih – uvjerili su se da su uzorci krvi doista pozitivni te su se vratili odakle su i došli.

Dojava Nijemca spasila život Lazowskom!

Kada se rat približio kraju, od jednog svog pacijent Nijemca Lazowski je dobio informaciju da je na listi za odstrel jer je došlo do njegova povezivanja s poljskim pokretom otpora. Brže-bolje je nakon toga sa ženom i djetetom prebjegao u Varšavu. Poslije rata je je dobio priliku za usavršavanje u SAD-u te je zahvaljujući dobivenoj Rockefellerovoj stipendiji otišao na Medicinski fakultet u Illinoisu 1958. godine. Postao je tijekom vremena profesor pedijatrije, a radio je preko bare sve do 80-ih godina prošlog stoljeća. Njegov je partner u ratu Matulewicz pak postao profesor radiologije na Sveučilištu u Kinshasi u Demokratskoj Republici Kongu, nekadašnjem Zairu. Desetljećima nakon odlaska Lazowski je posjetio ponovno Poljsku, gdje mu je pripremljen svečani doček.

Svečani doček u Poljskoj. Fotografija: Screenshot YouTube (Lowell Milken Center – Unsung Hero Eugene Lazowski)

Računa se da je ovaj dvojac spasio oko 8000 ljudi tijekom holokausta. Drugi svjetski rat je bio uistinu test nečije hrabrosti. U konkretnom slučaju ovaj je dvojac neprestano nosio “glavu u torbi”, ali unatoč tome nije ni u jednom trenutku odbacio Hipokratovu zakletvu.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari