Egzodus Hrvata u logor El Shatt tijekom Drugog svjetskog rata

Žena s troje djece iz Dalmacije stiže u El Shatt. Fotografija: Reditt.

Tijekom Drugog svjetskog rata velik je broj ljudi s područja jugoistočne Europe svoj  spas potražio u logorima daleko od svoje domovine. To se dogodilo u trenutku kada je rat svom žestinom zahvatio ova područja. Logore za izbjeglice s jugoistoka Europe organizirali su Britanci, a oni su se smjestili na području Egipta, ali i Sirije i Palestine. Jedan od najpoznatijih logora u kojem je spas našao najveći broj izbjeglica s našeg područja bio je El Shatt. Bio je to logor u pustinji zbog čega je, kažu oni koji su ga preživjeli, život u njemu bio znatno teži nego većini ondašnje egipatske populacije koja je nastanjivala područje uz rijeku Nil.

Početak egzodusa

Izbjeglice s područja Dalmacije i Zagore stigle su u najvećem broju u egipatski El Shatt krajem 1943. i početkom 1944. godine. Ovaj odlazak nije bio jednostavan i imao je više etapa. Prvo se stanovništvo Dalmacije u velikom broju zaputilo na otok Vis, gdje se nalazio Vrhovni štab NOVJ. Problem je bio u tome što su otočni kapaciteti bili nedovoljni za prihvat i prehranjivanje velikog broja ljudi zbog čega je odlučeno da se pridošlo stanovništvo preusmjeri prema južnoj Italiji. No ni taj potez nije bio od velike sreće jer su se u Italiji vodile u tom trenutku žestoke borbe. Zbog čega je boravak na jugu Italije bio samo međuetapa dok se ne pripreme prihvatni logori na teritoriju Bliskog istoka.

Izbjeglička statistika

Računa se da je Dalmaciju i Zagoru napustilo preko 25 000 osoba. Kasnije statistike su pokazale da je među izbjeglicama s našeg područja bilo najviše Hrvata (oko 80 posto), zatim Srba (oko 7 posto), dok su ostatak činili Židovi, Slovenci i drugi. Velik broj ljudi odlučio se na egzodus iz straha od odmazde okupatora zbog jakog djelovanja antifašističkih snaga na ovom području. Program njihova preseljenja na konačnu destinaciju na  Bliskom Istoku vodila je Bliskoistočna uprava za pomoć i izbjeglice (MERRA) koja je organizirana još 1942. godine.


Logor podijeljen na više zona

Po dolasku izbjeglice su se morale prvo registrirati i dobiti identifikacijske iskaznice koje su uvijek morale imati sa sobom. Iskaznica je sadržavala osnovne osobne podatke, identifikacijski broj, ime logora u kojem je pojedinac bio smješten, vrstu završenog obrazovanja i radne sposobnosti. Nakon toga su slijedili liječnički pregledi koji su se obavljali u šatorima ili praznim zgradama pretvorenim u centre za medicinsku skrb. Tu su došljaci morali skinuti odjeću, a nakon pregleda bi bili podvrgnuti dezinfekciji. Potom je uslijedilo raspoređivanje u određene dijelove logore. Naime, u logoru su postojali dijelovi prilagođeni različitim kategorijama izbjeglica, pa su tako obitelji bile smještene u jedan dio logora, djeca bez pratnje u drugi, samci u treći i slično. Stanovnici logora imali su pravo na polovicu vojničke porcije, a oni koji su imali novca te su skromne obroke mogli nadopuniti kupovnom hranom.

Uvjeti života daleko od idealnih

Izbjeglice su najčešće radile različite poslove uglavnom one vezane uz manuelne radnje poput čišćenja, kuhanja, šivanja, kao i radova u građevinarstvu i raznim obrtima. Uvjeti života daleko da su bili idealni, ali su pružali sigurnost i trenutke za razbribrigu jer su u okviru kampova postojali sportski tereni, a organizirala su se i određena kulturna zbivanja koja su krpala prazine u životima ovih ljudi daleko od doma. Djeca su imala organiziranu nastavu, premda je ona bila obilježena prevelikim brojem djece i manjkom obrazovnog kadra. Izbjeglice su ovdje ako su imale ambicija mogle proći i tečajeve stručnog usavršavanja. U logoru su boravile i književne veličine poput Ranka Marinkovića, Vjekoslava Kaleba, ali i nekih drugih hrvatskih velikana koji su organizirali kulturna događanja i dizali moral ovdašnjih ljudi. U El Shattu je izlazilo više novina kako bi ljudi bili informirani o događanjima u zemlji i svijetu.

Povratak kući

U ovim su logorima na Bliskom istoku izbjeglice boravile u prosjeku oko godinu i pol dana. Nakon što je došlo do sređivanja prilika u Europi, slijedio je povratak kućama koji se odvijao u više valova, prvi se val zbio negdje u proljeće 1945. dok se posljednji val vezuje uz kraj ožujka 1946. godine.

Hrvatsko groblje u Egiptu

Iako se ovdje rodilo podosta djece, broj mrtvih je premašio broj rođenih. Računa se da je umrlo više od 800 osoba iz ovih naših krajeva. Nakon povratka izbjeglica ovdje je  ostalo hrvatsko groblje, koje je teško stradalo u izraelsko-arapskim ratovima 1967. godine. Nakon toga je obnovljeno u mjeri u kojoj je to bilo moguće 1985. godine jer se do tog trenutka izgubio trag većem broju grobova. Početkom 21. stoljeća vlada Republike Hrvatske financirala je uređenje memorijalnog područja u sklopu hrvatskog groblja u Egiptu. O groblju danas brine hrvatsko veleposlanstvo u Kariu.

Mnogi turisti se iznenade kada ugledaju hrvatsko groblje usred egipatske pustinje, a odvede li vas put do dalekog Egipta i posjetite li ovo hrvatsko grolje, javite nam se s pokojom fotografijom i cjelokupnim dojmom.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari