Glavna junakinja ove priče nije ni u najgorim snovima mogla zamisliti da će se u jesen svog života ponovno susresti s paklom rata. Margaryta Zatucha rođena je 1940. godine u Harkivu na sjeveroistoku Ukrajine. U to vrijeme Harkiv ili ruski Harkov je bio dio Sovjetske Ukrajine. Nacisti su u grad ušli već 1941., a Margaryta je u to vrijeme imala samo godinu i pol dana.
Prvi bijeg
Sovjeti su prije ulaska nacista evakuirali tvornice te ih preselili na istok. S tim događanjima isprepletena je i priča Margarytine židovske obitelji koja je s roditeljima preselila nešto malo dublje na teritorij Sovjetskog Saveza. Njezin je otac radio u tvornici koja je proizvodila turbine u Harkivu, a uoči dolaska nacista dobio je premještaj s ostalim radnicima. Ta se tvornica u ratnim okolnostima preorjentirala na proizvodnju oružja, konkretno minobacača i tenkova. Inače grad Harkiv poznat je i kao mjesto gdje je proizveden poznati tenk T-34. U velikoj evakuaciji iz grada su odvezeni i tenkovi, a koji su imali kasnije važnu ulogu u oslobođenju čitavog tog područja. U Harkivu su nacisti pak po ulasku u grad ubili više od 15 000 Židova.
Povratak
Nakon što je Crvena armija preuzela kontrolu nad gradom vratila se u Harkiv gdje je nastavila živjeti pod sovjetskom vlašću. Završila je fakultet i udala se i dobila sina. Kasnije se u svojim 40-ima rastala, i ponovno udala za, kako kaže, dobrog čovjeka. Život joj je bio manje-više miran i jednostavan. Promjene u kojima je došlo do osamostaljenja Ukrajine nije previše osjetila. Grad je uostalom bio oduvijek proruski orijentiran zbog većinskog ruskog stanovništva.
Drugi bijeg
Margarytin život je bio miran sve dok ruska vojska nije opkolila grad. Nakon toga uslijedio je pakao, koji i danas traje za one koji nisu uspjeli napustiti grad. Rusi su digli u zrak zgradu vlade i sustavno granatiraju grad koji je uvijek bio za jače povezan s Rusijom nego sa Zapadom. Naša junakinja kaže da su ostali bez vode i struje, što znači da su najvećim dijelom bili odsječeni od svijeta. Trgovine su se zatvorile. Tijekom početka napada njezin je suprug bio bolestan, ali živ. No nakon što su im eksplozije uništile sve prozore na stanu u kojem su živjeli ostala je i bez njega. Kaže da nije uspjela pokopati supruga koji je umro prije otprilike mjesec dana jer borbe ne omogućavaju pokapanje. Tijelo mu je tako zaglavilo u limbu mrtvačnice.
Čekanje
Ona je na sreću uspjela uspostaviti vezu s mlađim bratom koji živi u New Jerseyu u SAD-e, te je on pokrenuo njenu evakuaciju. Uzela je sa sobom ono što je moglo stati u putnu torbu i krenula dalje. Putovanje od Harkiva do Lavova je bilo izuzeto opasnosti i trajalo je dva dana. Nakon toga je u vozilu hitne pomoći prevezena za Krakow gdje ju je dočekala tamošnja židovska zajednica. Margaryta ovdje sada čeka vizu za odlazak u Sjedinjene Države.
Kaže da se nada da će se vratiti u rodni grad kako bi pokopala supruga i ponovno živjela u svom voljenom gradu, ali u miru. Ono što će vas iznenaditi i zasigurno oduševiti je njezin optimizam i osmijeh koji ne skida s lica, a to je osmijeh sreće jer je živa, ali i nade u bolje sutra.
Piše: Sonja Kirchhoffer
