Priča koju danas donosimo zbila se u vrijeme oslobođenja Dachaua od strane američkih snaga. Ono što se tada dogodilo i danas je pod velom tajne i postoje različite verzije ovog događaja. Svi znamo da pravo i pravda nisu istoznačnice i više-manje svaki dan tome svjedočimo, a ono što se zbilo tijekom oslobađanja Dachaua i danas nameće niz pitanja o pravednosti i izaziva neslaganja.
Nepodnošljivi smrad
Dana 29. travnja 1945. godine u ranim poslijepodnevnim satima američke su se vojne snage približile koncentracijskom logoru Dachau. Samo približavanje ovom stravičnom mjestu bilo je, prema svjedočenju sudionika u oslobađanju Dachaua, ispunjeno nepodnošljivim smradom. Nikome nije bilo jasno o čemu je riječ. Vojnici su znali da se kreću prema koncentracijskom logoru i nisu znali što ih tamo čega. S napredovanjem smrad je postajao sve gori, pa su se za to vrijeme razvile razne pretpostavke o izvoru neugodnog mirisa. Prevladavalo je mišljenje da je zasigurno u blizini neko kemijsko postrojenje. Vojnici su čuli priče o strahotama koje su se događale u koncentracijskim logorima, no smatrali su da su one debelo preuveličane. Ipak, ništa ih nije moglo pripremiti na ono čemu su ovdje svjedočili.
Likvidaciju zarobljenika spriječio prebrzi dolazak američkih snaga
Dachau je prvi koncentracijski logor otvoren još 1933., samo nekoliko tjedana nakon što je Hitler došao na vlast. U početku je to bio logor namijenjen Hitlerovim političkim protivnicima, no ubrzo je pod svoje okrilje počeo uzimati i brojne druge nepoćudne elemente nacističkog režima. Računa se da je u ovaj logor ušlo više od 220 000 zatvorenika, no pitanje je koliko ih je živo uspjelo iz njega izaći. Dana 14. travnja 1945., kada je bilo jasno da je rat došao do samog kraja i da je sve izgubljeno, Heinrich Himmler je naredio da se zatvorenici iz Dachaua transportiraju u druge logore. U roku od dva tjedna više od 50 posto zarobljenika je prebačeno na druga mjesta. Oni koji se u tom roku nisu uspjeli transportirati trebali su biti pobijeni, ali Amerikanci su prebrzo stigli.
U odnosu na logoraše Dachaua, Gandhi je bio Herkul
U blizini logora vojnici su prvo naišli na prugu i na sporednom kolosijeku su primjetili vagone, kojih je bilo više desetaka, a njihov je sadržaj iz daljine bio neprepoznatljiv. Vojnicima se činilo da je riječ vagonima punim prljave odjeće. Kada su se dovoljno približili uočili su da je riječ o vagonima prepunim mrtvih tijela. Kasnija računica je pokazala da je u njima bilo preko 2300 mrtvih trupala. Neka su tijela bila izudarana, neka propucana, a neka su jednostavno klonula od gladi. Prosječna težina tijela iznosila je manje od 30 kilograma. Jedan od vojnika, redar Harold Potter, je u svom kasnijem pismu priblježio :
Gandhi bi nakon tridesetodnevnog posta i dalje izgledao kao Herkul u usporedbi s nekima od ovih ljudi.
Osvetnički pohod američke vojske
Na samom ulazu u logor stajao je natpis na kojem je pisalo Arbeit Macht Frei ili “Rad oslobađa”. Logor su oslobodile 42. i 45. američka divizija. Suočavanje s ovim strahotama u vojnicima je izazvao bijes koji je doveo do osvetničkog pohoda. U trenutku ulaska američkih snaga u logoru je bilo sigurno više od 100, a možda i do 500 njemačkih vojnika, no te brojke do danas nisu potvrđene. Vojnici 45. divizije koji su nabasali na vagone krcate mrtvim i izmučenim tijelima doživjeli su šok. Zapovjednik 45. divizije William P. Walsh je odlučio pravdu uzeti u svoje ruke i tako je krenulo. Kada su vojnicima prišla prva četiri Nijemca s podignutim rukama, bez puno premišljanja odvedeni su u vagon gdje im je osobno presudio svojim pištoljem Walsh. Isti je časnik ubio i njemačkog predstavnika Crvenog križa, a kasnije je to ubojstvo obrazloženo tobožnjim pokušajem njegova bijega.
Nastavak masakra
Istovremeno s ovim događanjima u sam logor su ušli pripadnici 42 divizije. U susret generalu-bojniku 42 divizije, Henningu Lindenu došao je sam zapovjednik logora Dachau, Heinrich Wicke koji je američkim snagama predao logor, i obećao da njemački vojnici neće pružiti otpor. Kako su vojnici ulazili dublje u pakao logora užasi su postajali sve očitiji. Vidjeli su plinske komore, skladišta s tisućama leševa koji su bili nabacani jedni preko drugih. Uskoro je unutar logora došlo do novog masakra u kojem je između 50 i 100 SS-ovaca, dovedeno do ugljenokopa, gdje su postrojeni uz jedan od zidova i strijeljani.
Ova pucnjava je navela potpukovnika Felixa L. Sparksa da se umiješa i spriječi nastavak likvidacija. On je pucao u zrak i pozvao se na Ženevsku konvenciju koja štiti zarobljenike. Nakon prestanka pucnjave bilo je vise desetaka mrtvih dok su ostali bili teško ranjeni. Potporučnik Felix je tražio da se ranjenicima pruži liječnička pomoć. Prisutni američki liječnik Howard Buechner je odbio učiniti ono što je od njega traženo, nakon čega su ranjenicima, pomoć pružili njemački liječnici. Potpukovnik Sparks je u svojim sjećanjima pribilježio iduće:
Danteov pakao dijelova je blijedo u usporedbi s pravim paklom Dachaua.
Unatoč tome uslijedio je novi masakr kod logorskog tornja, u kojem se zabarikadiralo 10-ak SS-ovaca. Nakon što su iz tornja istjerani rafalnom pucnjavom američki vojnici su ih prepustili dovoljno snažnim logorašima.
Reputacija američke vojske dovedena u pitanje
Priča o ovom masakru se brzo proširila. Eisenhower je bio zabrinut za reputaciju američke vojske zbog čega je zatražio istragu. Istraga je započela već 2. svibnja 1945. Odradio ju je Joseph M. Whitaker koji je utvrdio da je posrijedi ratni zločina počinjen nad njemačkim vojnicima. Ovaj je zaključak izazvao novu navalu gnjeva, zbog čega je general-pukovnik Wade H. Haislip koji je imao zapovjedništvo nad 42. i 45. divizijom opravdao ponašanje vojske užasima kojima su svjedočili, objasnivši masovne likvidacije privremenim ludilom, što je bio dobar temelj pravnoj obrani.
Danas 31. prosinca 1945. odbačene su sve optužbe uz objašnjenje da je nemoguće u kaosu koji se dogodio utvrditi individualnu odgovornost. Liječnik koji je svojevremeno odbio liječiti ranjene Nijemce napisao je knjigu o ovim događanjima 1986. godine. Ova je knjiga podigla pravu buru u javnosti jer je u njoj napisao da je u masakru u Dachauu ubijeno 500 Nijemaca. Njegov je kredibilitet upitan jer je neposredno nakon ovih događanja 1945. godine, izjavio da je u logoru ubijeno nešto manje od 20 njemačkih vojnika dok je za ostale rekao da su odvedeni u radne logore. Ponašanje američke vojske nije najsvjetliji trenutak u povijesti američke vojske, no ima i puno tamnijih stvari u njihovoj dugoj povijesti ratovanja.
Anonimni izvor
Možda najbolje svjetlo na ove događaje baca svjedočenje čovjeka koji je bio prijatelj s vojnikom koji je sudjelovao u oslobađanju Dachaua. On je izjavio da se njegov prijatelj nikada nije libio govoriti o ovim događanjima. Prema onome što je saznao od njega, vojnici su bili užasnuti s onim što su vidjeli te su ubili apsolutno svakog tko je imao s tim veze. Ovo svjedočanstvo najbolje govori što se tamo uistinu dogodilo. Pitanje je kako se postaviti prema tome, jedni smatraju da se ovim vojnicima trebalo suditi kao ratnim zločincima, a drugi podržavaju njihov čin. Završit ćemo riječima čovjeka koji je prijateljevao s vojnikom koji je sudjelovao u ovom masakru:
Moj prijatelj je i dalje mislio da je to ispravno i ne mogu zato kriviti ni njega ni druge muškarce. Ljudi koji danas žive u sigurnosti svojih domovi ne mogu shvatiti užase kojima su svjedočile ove jedinice i zato ih jednostavno ne možemo kriviti za njihove postupke!
Naše je stajalište da se ljudi danas previše distanciraju od tuđe nevolje, a kada se uspostavi distanca stvari se mogu sagledati na drugi način. No poznavajući sporost i često neučinkovitost pravnog suda, vjerojatno bi ovi ljudi, ako bi i uopće završili u nekom od kažnjeničkih logora vrlo brzo izašli i nastavili živjeti svoje živote kao da se ništa nije dogodilo. U tom kontekstu nameće se pitanje bi li to bilo pravedno. Zanima nas što vi mislite o tome, javite nam se sa svojim komentarima.
Piše: Sonja Kirchhoffer
