Danak u krvi sultanu Osmanskog carstva

Piše: Anđelko Vlašić

Ako ostavimo po strani negativne asocijacije koje pobuđuje popularni naziv „danak u krvi“, devširma postaje fenomen o kojem prosječna osoba malo zna. Detaljniji uvid u njezine društvene i pravne aspekte daje prilično drugačiju sliku

Devširma se prvi put spominje u vrijeme vladavine sultana Bajazita I. (1389.-1402.), ali zna se da je zakon o njoj uveden u vrijeme sultana Murata II. (1421.-1444. i 1446.-1451.). Prema navedenom zakonu, država je mogla od osmanskih nemuslimanskih podanika uzimati po jednog dječaka određenog uzrasta.

Opće karakteristike devširme
U 16. stoljeću devširma je provođena na način da je sultan svojim ukazom, fermanom, postavljao povjerenika i janjičarskog časnika za svaki okrug. Pod nadzorom lokalnog beglerbega, sandžakbega, kadije i spahije, u svakom selu navedeno povjerenstvo pozivalo je svu mušku djecu između sedme (ili osme) i osamnaeste (ili dvadesete) godine života i njihove očeve kao pratitelje te biralo samo one dječake koji su im se činili fizički i psihički sposobnima. Devširma je uključivala samo djecu kršćanskih seljaka koji su se bavili poljoprivredom i nije obuhvaćala gradsku djecu i sinove koji su bili jedinci. U sultanovu fermanu i u pismu janjičarskog age (dvama dokumentima koje su posjedovale osobe zadužene za provođenje devširme) bilo je naznačeno koliko će se dječaka uzeti i iz kojih se mjesta smiju uzimati. Obično se na četrdeset kuća uzimao po jedan dječak, ali se taj propis mogao izmijeniti prema potrebi. Povjerenstvo je bilježilo ime svakog djeteta i zapisivalo njegov opis u registar, a zatim je slalo dječake u grupama od stotinu do stotinu i pedeset dječaka janjičarskom agi u Istanbul. Devširma je u 16. stoljeću provođena svake treće, pete ili sedme godine, ovisno o potrebi za nove sluge na dvoru, u vojsci i državnom aparatu. Svaki bi put bilo skupljeno od tisuću do tri tisuće dječaka. Prema podacima koji se mogu pronaći u jednoj zapovijedi o provođenju devširme poslanoj 1666. u više balkanskih gradova, ciljano područje za skupljanje između tristo te tristo i dvadeset dječaka bio je čitav središnji i zapadni Balkan. Najmanje dvjesto tisuća dječaka na Balkanu prošlo je kroz sustav devširme u dva stoljeća njezina postojanja. Njezin je utjecaj bio golem: zbog svoje ukorijenjenosti u vojni i administrativni sustav bila je jedna od najvažnijih osmanskih institucija.
Bijeli eunusi strogo su nadgledali i disciplinirali paževe. Svaki trenutak njihova vremena bio je određen: ustajali su, spavali, jeli, odmarali i igrali se u određeno vrijeme. Nisu mogli razgovarati međusobno kada su to oni sami htjeli, a u svijet izvan granica dvora nisu smjeli izlaziti. Nisu se mogli ženiti, a na dvoru su obično ostajali do svoje dvadeset i pete ili tridesete godine života. Kršenje precizno određenih pravila kažnjavalo se odmjeravanjem kazni prema visini prijestupa: javnim ukorom, batinanjem po tabanima, istjerivanjem ili smrtnom kaznom.

Robovski sustav u Osmanskom Carstvu
Robovski sustav činio je temelj osmanske države. Svi službenici koji su provodili vlast u sultanovo ime službovali su na dvoru i bili su sultanovi robovi. Na dvoru su dobivali posebnu naobrazbu nakon koje su postavljani na visoke državne položaje. Tako je sultan, povjerivši vlast samo onima koji su mu bili dužni bespogovornu odanost, osiguravao svoju apsolutnu vladavinu. Treba istaknuti da je biti sultanov rob u osmanskom društvu bila čast i povlastica, što nam potvrđuje i činjenica da su ti “robovi“ popunjavali najprestižnije upravne položaje u osmanskoj državi. Dapače, ako se prouči točno značenje riječi kul, uočava se da njezino prevođenje pomoću riječi “rob“ može navoditi na krivi zaključak. Islamski su zakoni smatrali slobodu temeljnim, a ropstvo prolaznim stanjem i zato bi bilo bolje sve njih nazivati slugama sultana.

Pozitivne karakteristike devširme
Tražiti pozitivne karakteristike sustava devširme nezahvalan je posao, naročito kad se uzme u obzir jačina negativne slike koju ona tvori u narodnoj tradiciji Balkana. Taj “danak u krvi“ ostao je u narodnoj tradiciji simbol neumoljivosti i surovosti osmanske države. Priče o sakrivanju dječaka, njihovu zamjenjivanju s muslimanskim dječacima iz okolnih sela kako bi se izbjeglo odvođenje u Istanbul i preobraćivanje na islam, priče o tome kako se osmogodišnje dječake ženilo da bi ih se zaštitilo od danka i druge razne priče što preživljavaju do današnjeg dana pokazuju da je trauma stanovništva pogođenog devširmom bila snažna i raširena. S druge strane, ima i posve drugačijih priča i svjedočanstava, iz kojih se može iščitati da je devširma omogućivala siromašnim i brojnim porodicama društveni uspon većeg ili manjeg obujma.
Činjenica da je devširma zaobilazila dječake koji su bili jedinci, sinovi seoskih ćehaja (zamjenika viših dužnosnika) i svih onih koji su obavljali neku državnu službu, sinovi čobana, sinovi Židova (odnosno onih koji se bave trgovinom), oženjeni, oni koji su znali turski jezik, oni koji se bave kakvim zanatom ili umjetnošću i oni koji su vidjeli Istanbul, upućuje na zaključak da nisu uzimali dječake koji “značajnije“ pridonose životu svoje zajednice i/ili koji su imali prigodu uključiti se u život, bio to život zajednice ili vlastiti, obiteljski, kulturni život, itd.
Dječaci su u sustavu devširme prisilno preobraćivani na islam i prisilno im je nametana turska kultura i jezik, ali su “zauzvrat“ dobivali odgoj, obrazovanje, plaću, izučavali bi pojedine zanate i postali stručnjaci u nekoj profesiji ili znanosti.

Stav osmanske vlasti prema devširmi
Osmanska vlast smatrala je devširmu izvanrednim nametom koji je plaćala raja, a ne nekakvim porobljavanjem svojih podanika. Cilj devširme nije bilo “uništavanje“ kršćanske djece. Da jest, već bi se bilo našlo jednostavnije rješenje nego što je bilo njihovo dugogodišnje školovanje i profesionaliziranje. Cilj nije bio ni odvojiti ih od njihove obiteljske i pokrajinske sredine jer to često i nije bilo ispoštovano do kraja: pojedini dječaci, jednom kada bi odrasli, dolazili su u kontakt sa svojim obiteljima. Cilj je bio osigurati sultanske sluge, osigurati normalno funkcioniranje sultanske palače, janjičarskih odreda i državne administracije. Sustav je osmišljen točno tako da se ne bi izopačio u nasljednu aristokratsku kastu koja bi ugrozila položaj sultana i njegovu vlast. Iz tog su razloga samo nemuslimani mogli proći  devširmu, a prikupljeni dječaci nisu su mogli kasnije u životu ženiti. A kada bi se nakon izlaska iz službe oženili, njihova bi djeca postajala muslimani i samim tim nisu mogli slijediti očev put i ući u sustav devširme. Jedinu iznimku u pravilu nasljeđivanja predstavlja obitelj Köprülü, čijih je nekoliko članova u kasnom 17. i ranom 18. stoljeću zasjelo na položaj velikog vezira.
Osmanska država provodila je devširmu kako bi si priskrbila vjernije i poslušnije službenike te vojnike nepodložne korupciji, dakle željeli su takve podanike koji će biti čista suprotnost onom obliku podanika koji se vremenom razvio: bili su to korumpirani i neposlušni muslimani turskog etniciteta koji su radili na štetu države, svoje obitelji, svog roda i/ili svog mjesta. Devširma se pokazala učinkovitim lijekom za tu administrativnu boljku koja je ponovno zarazila tkivo osmanskoga državnog aparata jednom kad je devširma ukinuta.

Vjerskopravni aspekt devširme
Je li primjena devširme bila u skladu s islamskim pravom? Sporazumom zimmet između islamske države i njezinih građana nemuslimana, država svojim nemuslimanskim građanima garantira sigurnost života i imetka, a nemuslimani se obvezuju na poštivanje općega islamskog državnog sustava i na davanje glavarine, džizije, koja se može smatrati nadoknadom za izbjegavanje vojne službe. Provođenje devširme predstavlja ukidanje tog sporazuma od strane države i iziskivanje od svojih nemuslimanskih građana da se odreknu džizije te priskrbe državi ono što ona smatra nužnim, a u ovom slučaju to bi bili vojno sposobni dječaci.
Kada je riječ o uzimanju dječaka bez suglasnosti njihovih roditelja te prisilnog obrezivanja dječaka i preobraćivanja na islam, takve radnje predstavljaju kršenje odredbi šerijatskog prava. Naime, prelazak na islam nije obvezna radnja, nego je stvar slobodne volje pojedinca. Provođenje devširme predstavlja jedino značajno nepoštivanje tolerancije koju je propisivao islamski zakon.

Ukidanje devširme i posljedice
Devširma je stvorila klasu moćnih državnih dužnosnika i njihovih potomaka koji su se sukobljavali sa spahijama, jedinicama feudalnog poretka. Ta su neprijateljstva jačala tijekom 16. stoljeća. Spahije su živjeli od prihoda zemlje, a ti im prihodi nisu dozvoljavali da se uspješno suoče s općom gospodarskom krizom. Situacija je kulminirala pobunom 1603. u Istanbulu, uz podršku uleme. Sultan je tada stao na stranu janjičara pa su njihovi protivnici potučeni. Međutim, nesigurno stanje nastavilo se i povremeno je eskaliralo u pobunama, npr. 1608. godine. Zbog sve većeg pritiska koji su podanici muslimanske vjere vršili na sultana u želji da ostvare vojnu i političku karijeru, počela su se kršiti pravila devširme. Uhodani principi novačenja u janjičarske odrede putem devširme više nisu bili poštivani jer su se počele dopuštati razne iznimke u provođenju zakona o devširmi. Tako su se janjičari mogli ženiti pa su njihovi sinovi uzimani u janjičarske odrede. Stoga je zakon o devširmi tijekom 17. stoljeća polako prestao biti provođen. Koliko je poznato, devširma je zadnji put provedena 1648. Šezdesetih je godina 17. stoljeća već “potpuno pala u zaborav”. Zadnji se put u izvorima spominje 1705., za vladavine sultana Ahmeda III. (1703.-1730.).
Kad se devširma prestala provoditi, pristup u dvorsku školu dozvoljen je sinovima osmanskih uglednika, koji su nastavili putem dječaka prikupljenih devširmom i počeli su se, kao i oni, uspinjati stepenicama administracije Carstva. Napuštanje tog sustava imalo je važnu ulogu u otpočinjanju turcizacije državne administracije: turski etnički element dobit će od tog vremena  više utjecaja u vojsci, administraciji i svekolikom kulturnom životu Osmanskog Carstva. Ta “nacionalizacija“ nije mogla biti ostvarena dok je na snazi bila devširma jer je ona sprečavala Turke, odnosno muslimane (ako preobraćene dječake ne smatramo izvornim muslimanima) da prevladaju u ukupnom zbroju etnika zastupljenih u državnom ustroju. Zato se može reći da je zasluga za kozmopolitski karakter Osmanskog Carstva dijelom pripadala i devširmi, barem dok je bila provođena.

Odjeća janjičara
Tipična odjeća, odnosno uniforma janjičara sastojala se od vrećastih hlača (şalvar) nošenih preko donjeg rublja i pamučne ili lanene košulje koja im nije prekrivala koljena. Šal koji su janjičari nosili oko košulje i hlača služio je kao svojevrsni džep za razne stvari, npr. novac, bodeže i sl. Preko šala nosili su kaput dugih rukava koji bi vezali u struku. Zapovjednici janjičara nosili su jakne obrubljene krznom. Vojnici su nosili crvene kožne čizme, a zapovjednici žute čizme. Bijelo nojevo pero koje su često znali zataknuti za kapu bila je nagrada koja se davala pojedinim janjičarima. Janjičari su često prikazivani u raznobojnim uniformama, ali službena boja janjičarskih odreda bila je plava ili žuta. Ono što je janjičarsku uniformu najviše isticalo bila je kapa. Kada su bili u svečanoj uniformi, janjičari su nosili veliku kapu od bijele vune, oblikovanu u cijev koja je sa stražnje strane imala četvrtasti dio koji je visio do sredine leđa. Drugi istaknuti dio uniforme bila je drvena žlica koja je bila spojena na prednji dio kape kao značka. S druge strane, zapovjednici su nosili zaimaču (kutlaču, kacijolu, šeflju) svezanu za pojas, kao znak čina. Spomenute žlice i zaimače označavale su janjičarsku ovisnost o kazanu (kotlu iz kojeg su se hranili) i egzistencijalnu ovisnost o svojem hranitelju, sultanu, čiji su robovi bili.
U borbi su janjičari koristili sjekire i kratke mačeve. U mirnodopskim uvjetima nosili su samo palice ili bodeže, osim ako su služili kao granične postrojbe. Janjičari koji su čuvali sultanovu palaču nosili su velike sjekire i helebarde. Od početka 16. stoljeća janjičari su nosili muškete, a od sredine 17. stoljeća i kubure.

Komentari