U igri živaca uoči napada na Zaljev svinja stvari su se pokrenule kad je 15. travnja osam američkih bombardera B-52 (zakamufliranih kubanskim oznakama) napalo tri aerodroma na Kubi. Uspjeh je bio polovičan. Pet kubanskih aviona je uništeno, a nekoliko teže oštećeno. Sedmero ljudi je poginulo, a njih pedesetak ranjeno. Polovica kubanske zračne snage ostala je u borbenoj spremi.
Odmah nakon napada CIA je plasirala dezinformaciju da je pothvat počinio osamljeni prebjeg iz kubanskih zračnih snaga. Da potkrijepe laž, jedan B-52 spustio se na Floridu uredno pripremljen s rupama od metaka na krilima i kubanskim oznakama. Ista informacija proslijeđena je Adlaiju Stevensonu, američkom izaslaniku u UN-u. Vjerujući Bissellu, koji ga je i osobno kontaktirao, Stevenson je priču prodao svijetu.
Uhvaćeni u laži
Dan kasnije saznao je da su mu lagali i da je postao sprdnja među ostalim izaslanicima. Naime, Castro je na televiziji pokazao fotografije i druge dokazne materijale koji dokazuju da Amerikanci lažu. Cijeli se svijet rugao SAD-u, a Kennedy se povukao i nije davao priopćenja. Zato je reagirao njegov ministar vanjskih poslova Dean Rusk. Saznanje da je Stevenson uhvaćen kako otvoreno laže međunarodnoj javnosti razbjesnila je ministra vanjskih poslova koji je odmah naložio da se pod hitno zaustave svi daljnji zračni napadi na Kubu.
Saznavši za ovu zapovijed, Esterline je totalno izgubio živce. Kasnije je rekao da je u tom trenutku bio u stanju Bissella „zadaviti vlastitim rukama“. „Svoje Kubance smo pustili da izginu na toj prokletoj plaži, poput meta na streljani“, piše u njegovom izvješću koje je svjetlo dana ugledalo 1997. godine. Bissell i Dulles napokon su uspjeli telefonski kontaktirati predsjednika moleći ga za zračnu potporu jer je inače cijela operacija osuđena na propast. „Nije mi poznato da na Dan D treba biti ikakvih zračnih udara“, kratko im je odgovorio i poklopio slušalicu.
Katastrofa
Dok se odigravao ovaj igrokaz, flota s Brigadom 2506, rano ujutro 17. travnja 1961., iskrcavala se na plažama Playa Larga u Zaljevu svinja i Playa Giron petnaestak kilometara istočnije. Saznavši da je dugoočekivana invazija počela, Castro je hitro reagirao. Sve raspoložive snage iz okolice uputio je prema Zaljevu svinja te zapovijedio da zrakoplovi napadnu brodove. Dva kubanska lovca sea fury i jedan bombarder B-52 ubrzo su potopili brod iz invazijske flote, dok su brod Barbara J teško oštetili. Taj je prevozio američke savjetnike koji su bili zapovjedna jezgra CIA-e. Kako bi izbjegao daljnju štetu, brod se povukao prema SAD-u, ostavljajući ostatak vojnika bez glavne karike u zapovjednom lancu. Ubrzo su stigle i Castrove kopnene snage i pobunjenička vojska. Počeo je masakr. Zapovjedništvo nad kubanskim snagama preuzeo je sam Castro koji je stigao na bojište suludom vožnjom automobilom iz Havane. Iako je u početku izgledalo da bi se pobunjenici mogli probiti, Castrove su se snage iz sata u sat povećavale i potiskivale pobunjenike prema moru.
Saznavši da će se operacija pretvoriti u katastrofu, Kennedy je panično tražio od admirala Arleigha Burkea, zapovjednika Mornarice SAD-a, da pod hitno izvuče CIA-ine operativce iz te katastrofe. Kubanske pobunjenike nije spominjao.
Ujutro 19. travnja zapovjednik Brigade 2506 na terenu Pepe San Roman očajnički se radijom javio CIA-inom zapovjedništvu na Floridi: “Nemamo više municije i borimo se na plaži. Molimo, pošaljite pomoć. Ne možemo više izdržati.” Uslijedilo je nekoliko sastanaka CIA-inih glavešina, koji su zaključili da je sve propalo. “Žao nam je Pepe, učinili ste sve što ste mogli. Dobro ste se borili. Rasprišite se u manjim skupinama. Sretno vam bilo”, javili su iz CIA-e San Romanu. Ovaj je totalno poludio i izderao se na radiju “Ne trebaju nam vaša ohrabrenja, pasji sinovi! Trebaju nam vaši prokleti mlažnjaci!”. Nakon toga San Roman je pucao u radio i zapovijedio predaju.
“Glave će padati”
Ova katastrofalna operacija trajala je oko 60 sati tijekom kojih je 1189 pripadnika Brigade 2506 zarobljeno, a njih 114 ubijeno. Na kubanskoj strani poginulo je oko 200 ljudi (službeni podatci nikad nisu objavljeni). Grayston Lynch, Agencijin operativac koji se povukao oštećenim brodom Barbara J, napisao je: “Prvi put u mojih 37 godina bilo me je sram moje zemlje.”
U Washingtonu je kipjelo. Mladi i popularni predsjednik nije na gori način mogao započeti mandat. “Glave će padati”, proročanski je zapisao jedan niži dužnosnik. Naravno, predsjednik Kennedy odmah je svu odgovornost prebacio na CIA-u i Eisenhowerovu administraciju. Već 22. travnja je sazvao Vijeće za nacionalnu sigurnost, gdje je osnovana komisija na čelu s generalom Maxwellom Taylorem koja je imala zadaću napraviti “autopsiju Zaljeva svinja”. Komisija je ispitala Dullesa i Bissella koji ništa konkretno nisu rekli, nego su se izvrdavali da su samo slušali zapovijedi, što je bila totalna laž. Završno izvješće Taylorove komisije pokazalo je predsjedniku da je potreban nov način upravljanja tajnim operacijama. U rujnu 1961. Allen Dulles povukao se s dužnosti direktora CIA-e. Richard Bissell umirovljen je šest mjeseci kasnije.
Gnjevni Kennedy predao je CIA-u u ruke brata Roberta, koji je na čelo Agencije postavio konzervativnog republikanca McConea, ali prava moć ostala je u njegovim i bratovim rukama. Braća su zapravo zajedno upravljala tajnim operacijama, dopustivši im da se razulare više nego ikad. Primjerice, Eisenhower je u osam godina mandata odobrio 170 većih tajnih akcija Agencije. Braća Kennedy su u manje od tri godine pokrenuli njih 163!
Castro na vrhuncu
Za kraj spomenimo da je Castro itkako iskoristio američki fijasko u Zaljevu svinja. Pozvao je novinare iz cijelog svijeta i osobno im pokazivao bojišnicu, a zatvorenici su ispitivani uz izravni televizijski prijenos s tim da su im novinari postavljali pitanja. Kad je Kennedy u nespretnom pokušaju izjavio da je sve to namješteno, dobio je packe od međunarodnih novinara. Castro je uživao. Tad je povukao potez koji je Kennedyja ostavio bez teksta. Samo 14 pobunjenika osuđeno je na zatvorske kazne i to za zločine počinjene prije revolucije. Sve ostale lukavi Castro je javno ponudio SAD-u u zamjenu za 500 traktora i javnu ispriku. Kako je još od Eisenhowera važila gospodarska blokada prema Kubi, traktori nisu dolazili u obzir, a isprika još manje. Ipak, nakon 18 mjeseci mučnih pregovora SAD je Kubi poslao lijekove i hranu u vrijednosti od 52 milijuna dolara koje je objasnio kao humanitarnu pomoć. Svi zarobljenici vraćeni su na Floridu, odakle će desetljećima na sve načine bezuspješno pokušavati srušiti ili ubiti Castra.
Piše: Dražen Krajcar
