Brutalna povijest Liberije obilježena vojnim udarima, klanjima, pa i kanibalizmom  

Fotografija: Larry C. Price (Rare Historical Photos)

Liberija, mala državica na zapadnoj obali Afrike, jedna je od najsiromašnijih afričkih zemalja, a njezina je novija povijest obilježena krvarim ratovima. Zemlju je osnovalo Američko društvo za kolonizaciju u prvoj polovici 19. stoljeća, povratkom dijela robova iz Sjedinjenih Država.  Od svojih početaka ovdje je  postojala  duboka podijeljenost između američkih doseljenika, odnosno bivših robova i ostalog većinskog domorodačkog, vrlo etnički raznolikog stanovištva. Zanimljivo je da su se novi naseljenici u Liberiji ponašali poput svojih nekadašnjih robovlasnika te su uspostavili “odgovarajući poredak” u kojem se znalo gdje je kome mjesto. Zanimaju li vas  krvavi sukobi koji su obilježili povijest Liberije od kraja 70-ih do kraja 90-ih godina 20. stoljeća, zavirite u današnji članak.

Vladavina predsjednika Tolberta

Naslovna fotografija prikazuje trenutak uoči pogubljena članova liberijske vlade predsjednika Williama R. Tolberta. Fotografija djeluje kao da je izronila iz nekih mračnih i davnih vremena, ali nije, jer je snimljena 1980. godine. Predsjednik Liberije William R. Tolbert obavljao je svoju funkciju između 1971. i 1980. godine. On je potomak američkih robova koji su se iz Južne Karoline vratili u Liberiju još u 19. stoljeću, nakon čega su postali jedna od najbogatijih i najmoćnijih obitelji u zemlji. U trenutku kada je postao predsjednikom smatralo se da će njegova vladavina zemlji donijeti prosperitet i stabilnost. Iako je Tolbert bio sklon reformama, one su bile spore, a nije se pozabavio rješenjem ključnog problema jaza između “došljaka” i domorodaca. Osim toga za vrijeme njegove vladavine harao je nepotizam, a on je kao potomak najvećeg klana bivših robova svojim najbližima dodjeljivao važne pozicije u zemlji.

Kardinalne greške

Unatoč nepotizmu, ipak je  odškrinuo  vrata domorodačkim stanovnicima i omogućio im ulazak u politiku, što je izazvalo negodovanje u njegovoj administraciji, koja je smatrala da je dopustio “poganima da uđu u vladu”. S druge strane nisu bili zadovoljni ni autohtoni stanovnici Liberije koji su smatrali da su promjene prespore. Tolbert je tijekom vremena napustio prozapadnu politiku i počeo promicati politiku neovisnosti, i u tu svrhu uspostavio je diplomatske odnose sa Sovjetskim Savezom, Kinom, Kubom. Nastojao je, što je dodatno bilo pogubno po njega, unijeti i red u gospodarstvo jer su brojne zapadne tvrtke u Liberiji poslovale godinama bez revizija od strane vlasti, pa se njihovo poslovanje počelo kontrolirati, što je pritisnulo ove pljačkaške tvrtke da plate milijune zaostalog poreza.  Iako je imao dobrih poteza, imao je i kardinalnih greška. Ostavimo li po strani nepotizam u duhu “tko će kome nego svoj svome”, a koji je i na ovim našim prostorima dobro poznat, početak njegovog konačnog kraja označila je odluka o povećanju cijena riže. Odluku o ovom povećanju cijena obrazložio je željom da se potakne ovaj gospodarski sektor i da spriječi gašenje plantaža riže, no pri tome nije napomenuo jednu malu pojedinost, a to je da su u tom sektoru bili velikim dijelom angažirani članovi njegove velike obitelji. Zbilo se to 1979. godine, nakon čega je Progresivni savez Liberije organizirao mirne prosvjede ulicama glavnog liberijskog grada Monrovije. No, maršu prosvjednika su se priključile i divljačke horde koje su pljačkale sve što su stigle zbog čega se stvar otela kontroli i pretvorila u kaos. Nakon toga Tolbert je dao dozvolu vojsci da puca u masu, a u tom je okršaju živote izgubilo više desetaka građana. Ubrzo je došlo do vojnog udara, a ima naznaka da je u njegovoj organizaciji sudjelovala CIA, barem prema svjedočenju bivšeg Doevog liberijskog ministra pravosuđa Chea Cheappooa, dok je drugi ministar Boima Fahnbulleha to opovrgao. Tolbertovo udaljavanje od Zapada i približavanje komunistima, kao i gospodarska kontrola poslovanja stranih tvrtki čine ovaj scenarij mogućim.


Vojni udar i smaknuće članova vlade

Vojni udar izveli su vojnici Oružanih snaga Liberije predvođeni glavnim narednikom Samuelom Doeom  12. travnja 1980.  Samuel Doe bio je do tada potpuno nepoznat javnosti. U kaosu nasilja koji je zahvatio zemlju ubijen je prvo predsjednik Williama R. Tolberta. Prema svemu sudeći ubijen je u svojoj spavaonici, a njegova supruga Viktorija, svjedočila da je maskirani muškarac s bijelom rukom ubio njezinog supruga. Tijelo mu je prvo bačeno u masivnu grobnicu, a kasnije je premješteno na groblje Palm Grove u Monroviju. Uspostavljen je uskoro prijeko sud u kojem članovi Tolbertove vlade nisu imali pravo na obranu i osuđeni su na smrt strijeljanjem. Ministri su prije smaknuća većim dijelom razodjeveni i potom svezani i postrojeni na plaži i streljani. Među ubijenima je bio i ministar vanjskih poslova Charles Cecil Dennis , kojega možete vidjeti na naslovnoj fotografiji. On je bio također  pripadnik američko-liberijskog klana, i u skladu s time imao je zapadnjačko obrazovanje te je uz političku dužnost bio i profesor na liberijskom Sveučilištu. Tog dana kada je snimljena naslovna fotografija ubijen je zajedno s dvanaest drugih državnih dužnosnika. Ubojstvo se dogodilo zapadno od predsjedničke rezidencije, nazvane Executive Mansion, a tijekom smaknuća uokolo je bila gomila nezadovoljnih građana, pa se sve odigralo u još dramatičnijem ozračju od onoga koje se može vidjeti na fotografiji. Cecil Dennis se hrabro suoćio sa smrću te je prije smrti uspio izgovoriti molitvu gledajući u svoje ubojice. Kada se pomolio jedan od vojnika mu je iznervirao rekao da je sve što govori laž i da on ne zna tko  je Bog. Kada je izdana zapovijed za pucanje meci su ga promašili i završili negdje na bespućima Alantika. On je preživio prvi rafal pijanog streljačkog voda, da bi nakon toga bio mučki likvidirana iz neposredne blizine. Svi ubijeni dužnosnici su nakon toga dodatno pogođeni s desecima metaka, a u valu nasilja koji je uslijedio ubijene su i brojne druge pristaše predsjednika Tolberta.

Vladavina Samuela K. Doea

Ovaj je državni udar označio kraj američko-liberijske vladavije, a vlast je preuzeo Samuel K. Doe. Nakon predsjedničkih izbora 1985.  došlo je do novog neuspješnog protuudara jer su izbori bili lažirani. Uoči izbora Doe je pobio 50-ak svojih političkih protivnika, promijenio svoj datum rođenja kako bi imao potreban broj godina za vršenje predsjedničke dužnosti. Potrebna dob je bila 35 godina, a on je u tom trenutku imao 34 godine. Izbori su bili u potpunosti lažirani, a glasove su u tajnosti prebrojavali njegovi pristaše, na što je upozorila i međunarodna zajednica. Doeova vladavina je bila korumpirana, tijekom nje ugašeni su mediji i zabranjena je svaka politička aktivnost, kao i što su mučki ubijani pripadnici određenih etničkih skupina poput onih Gio i Mano, a što je dovelo do eskalacije nasilja.

Samuel Doe. Fotografija: Larry C. Price (Rare Historical Photos).

Odsjecanje ušiju uz američko pivo

Nacionalna domoljubna fronta Liberije (NPFL) organizirala je uskoro pobunu protiv Doea 1990. godine. Na čelu pobune je bio bivši Doeov saveznik Charles G. Taylor. Taylor je imao podršku susjednih zemalja Burkine Faso i Obale Bjelokosti. Bio je to početak Prvog liberijskog rata koji je trajao do 1997. godine.  U ratu je poginulo 200 000 ljudi, a zemlju je napustilo približno milijun osoba. Spomenuti  Charles G. Taylor je organizirao Doeovo ubojstvo u kojem su ovom prvo odrazane uši, kako bi se pokazalo da ga ne štiti nikakva crna magija, a zatim su mu odrezani i pojedini prsti na rukama i nogama.  Čitavo mučenje je je snimljeno kamerom, a iz koje se može vidjeti da je tijekom odsijecanja Doeovih ušiju Taylor mirno pijuckao američko pivo Budweiser.

Nakon 12 sati mučenja tijelo bivšeg diktatora bilo je izloženo na ulicama Monrovija, a bilo je  ne samo osakaćeno već i prekriveno opeklinama od cigareta.  Kasnije mu  je tijelo navodno raskomadano, skuhano i pojedeno. Iako je Taylor tvrdio da to nije točno jer on i njegovi ljudi nisu kanibali, zapovjednik tamošnje policije Joseph “Zigzag” Marzah, rekao je na suđenju za ratne zločine da je bivši liberijski predsjednik naredio svojim borcima da jedu neprijatelje, kako bi utjerali stanovnicima zemlje strah u kosti. Savjetovano im je da ljudskom tijelu pristupe kao i svinjskom.

Charles Taylor. Fotografija: Screenshot, YouTube
(Charles Taylor’s Ultimatum for Firestone).

Ipak je zločinac stao pred sud!

Vojni udar iz 1980. gurnuo je Liberiju u provaliju kaosa i nasilja. Nakon zločinca Doea, vlast je u stravičnom masakru preuzeo još gori  Taylor, koji je svojim prvim potezima dao naslutiti kako će se stvari dalje u zemlji razvijati. Uskoro je postao novim predsjednikom Liberije 1997. godine, i to  sa 75 posto glasova. Iako su izbori bili slobodni uoči njih Taylor si je osigurao prednost jer je pod svoju kontrolu stavio sve medije. Već 1999. započeo je Drugi liberijski građanski rata. Ovdje ćemo stati sa opisivanjem daljnjih gnjusnih događaja u Liberiji. No, ono što u cijeloj priči pruža donekle osjećaj satisfakcije je to što je ovaj bivši predsjednik Liberije osuđen relativno nedavno kao ratni zločinac. Tijekom suđenja iznio je svoj mišljenje prema kojem nije kriv ni za jedno od počinjenih ubojstava, pa tako ni za ono Samuela Doea, o kojem je rekao između ostalog iduće:

Pa zašto bismo govorili o jednom Samuelu Doeu? Zašto ne govorimo o velikim ljudima i ženama i djeci ove zemlje koji su hladnokrvno zaklani.

Taylor je definitivno inteligentan manipulator, koji nastoji upravljati javnim mnijenjem kako mu odgovara, no zato ne treba smetnuti s uma da je upravo on, između ostalih zlodjela, stvorio odrede djece ubojica koji su se, prema jezivim iskazima preživjelih, znali kladiti kojeg je spola fetus prije nego što bi rasporili utrobu neke trudne žene.

Tijekom izricanja presude pred Specijalnim sudom u Haagu 2012. godine, kojom je ovaj zločina osuđen na 50 godina zatvora, sudac Richard Lussick proglasio ga je odgovornim za najgnjusnije i najbrutalnije zločine počinjene u poznatoj ljudskoj povijesti.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari