Zanima li vas kako je izgledao rat vođen na ovim našim prostorima, a koji je Svetonije proglasio najstrašnijim za Rimljane nakon onih s Punima, zavirite u naš današnji članak.
Tko je najviše pisao o ovom strašnom ratu?
U vrijeme kada je Tiberije ratovao protiv Germana stigla je vijest da je u Iliriku došlo do ustanka. Podatke o ovom ratu nalazimo najvećim dijelom u Veleja Paterkula i Diona Kasija, no njihovi se podaci međusobno razlikuju. Velej Paterkul nam je vrijedan izvor zato što je osobno sudjelovao u ovim događajima, ali je bio loš povjesničar, i još, čini se, lošiji vojskovođa, pa njegove vijesti treba uzimati s dozom rezerve. Dion Kasije, iako je živio znatno nakon ovih događaja smatra se vjerodostojnijim i iscrpnijim izvorom od svog prethodnika.
Posljednji poznati rat Rimljana na ovom našem području
Podaci spomenutih autora se toliko razlikuju da jedan od njih (Velej) kaže da su ustanak započeli Breuci u Panoniji, a prema drugomu Desidijati, smješteni u središnjoj Bosni. Ustanak je još poznat i kao Batonski ustanak, jer su u njemu važnu ulogu imala dvojica Batona (jedan iz naroda Desidijata, a drugi Breuka). U početku Rimljani nisu poklanjali previše pozornosti sukobu na ovom području, ali kada su se stanovnici Panonije i Dalmacije ujedinili protiv Rimljana odlučili su se pozabaviti ovdašnjim zbivanjima. Bilo je to posljednje poznato ratovanje Rimljana protiv domorodaca u Iliriku.
Razlog dizanja velikog ustanka
Razlogom ustanka se smatra novačenje od strane namjesnika Ilirika, Valerija Mesalina, koji je unovačene ljude slao u pomoć Tiberijevim snagama u Germaniji. No bilo je tu i drugih razloga poput okrutnog skupljanja poreza. Prema Veleju ustanici su započeli pobunu tako što su pobili rimske građane, trgovce i veterane 6. godine. Danas se smatra da je ovakva nemilosrdna rimska politika izazvala pobunu i to, čini se, prvo među Desidijatima, ali ubrzo i među Breucima, koji su nastanjivali područje Posavine otprilike između Vinkovaca i Slavonskog Broda, ali i među ostalim narodima. Ustanicima su se uskoro pridružili i drugi narodi uglavnom s područja između Save i Jadrana. Liburni su se pak opredijelili klasično za rimsku stranu.
Brzo slanje legija
Rimljani su ovamo poslali 10-ak legija iz raznih smjerova, što je s pomoćnim postrojbama moglo iznositi oko 100.000 ljudi. Broj legija i brzina kojom su te snage dovedene na poprište ukazuje na veliku važnost koja je pripisana ustanku. Breuci su prvo napali Sirmij odakle su protjerani na Dunav. Sirmij je tako ostao u rimskim rukama, kao važno i presudno uporište Rimljana zajedno sa Siscijom. Desidijati su pak prodrli do Salone, i pustošili ovim krajevima sve do Apolonije (na području današnje Albanije). No, kada su odlučili krenuti sjeverno od Salone tu su zaustavljeni.
Pogrešni potezi
Desidijatskom Batonu bi bilo pametnije kao i breučkom da nisu uzaludno trošili vrijeme na ove pohode i da su zajednički krenuli na Sisciju. Iako je u Sisciji bio stacioniran veći broj legija, situacija je tu bila nepovoljna po Rimljane jer je čitav okolni prostor bio u rukama ustanika.
Italiju zahvatila panika
U Italiji je, kažu, u vrijeme ustanka zavladala strahovita panika usporediva sa strahom od Hanibala. Kao rezultat takve atmosfere došlo je do opće mobilizacije. Tiberije je izabran za vojskovođu te je nakon sklapanja brzinskog mira s Germanima došao u Sisciju. Tada je u Sisciju stigao i Velej Paterkul. Tiberije je primjenjivao ovdje taktiku čekanja, uz povremene manje okršaje i okolna pustošenja.
Siscija najveći logor tog vremena
Kažu da se Augustu nije sviđala Tiberijeva taktika otezanja (iako je donosila uspjeha), te da je stoga u Ilirik poslan Germanik odnosno Tiberijev nećaka 7. godine. U Rimu su se istovremeno igrale igrice tko će dobiti naklonost Augusta kako bi kasnije taj netko bio imenovan njegovim nasljednikom. Germanik je u tim zakulisnim igrama imao više pristaša od Tiberija. Ako se što može priznati Tiberiju, to je da je bio odličan strateg i vojskovođa. On se spojio s legijama s istoka, a zahvaljujući tome je nanio ustanicima velik poraz na području Volcejskih močvara za koje se pretpostavlja da su se nalazile negdje oko rijeke Vuke u Slavoniji. Bila je to velika pobjeda rimskih snaga iako izvojevana uz velike rimske gubitke. Nakon toga u Panoniji se situacija smirila. Nakon pobjede Tiberije se s legijama povukao u Sisciju koja se pretvara u najveći rimski logor tog vremena Ujesen iste godine održan je sastanak o daljnjoj strategiji rata u Sisciji. Germanik je nakon sastanka ustanicima uništio ljetinu kako bi ih prisilio na predaju.
Nesloga i slabljenje morala
Podaci Diona Kasia svjedoče da je ova taktika uništavanja ljetine dovela do nesloge jer su se neki željeli predati, a drugi su smatrali da Rimljani neće biti milosrdni prema ustanicima i nisu nikako željeli odstupiti. U 8.godini teška zima i glad loše su utjecale na moral panonskih ustanika. Događaji su postajali sve dramatičniji. Breučki Baton je tada izdao svog sunarodnjaka i su-vođu Pinesa koje ga je izručio Rimljanima na rijeci Bathinus (najvjerojatnije rijeci Bosni) zajedno s dijelom vojske, a zauzvrat je dobio svu vlast samo za sebe. Zbilo se to 3. kolovoza 8. godine i ovaj je događaj ubrzao kraj ustanka. Kad je desidijatski Baton saznao za izdaju breučkog Batona, zarobio ga je i pogubio. Ponovni nemiri u Panoniji doveli su do reakcije Rimljana koji su tada zadali konačan poraz Breucima i drugim narodima, a kažu da se nakon toga Tiberije vratio u Rim kako bi podnio izvještaj Augustu dok je ratne operacije na dalmatinskom prostoru prepustio Germaniku. Desidijatski Baton se u ovim događanjima povukao u dalmatinski prostor.
Ustanak se bliži kraju
U vojnoj akciji 9. godine Rimljani su zauzeli više ustaničkih uporišta. Unatoč uspjesima postojalo je nezadovoljstvo brzinom rješavanja problema, pa je Tiberije ponovno poslan na ove prostore. Navodno je nakon toga proganjao desdijatskog Batona kojega je na kraju opkolio u Andetriju (Muć kod Sinja). Kada je ovaj vidio da nema izlaza, predao se Tiberiju i zatražio milost za svoje ljude. Tiberije ga je, uvjetno rečeno, poštedio, te je Baton umro u Italiji četiri godine kasnije. No nisu svi bili jednoglasni glede predaje. Zadnji otpor pružili su ustanici u utvrdi Ardubi (nepoznat smještaj možda u zapadnoj Bosni ili negdje na području Dalmacije), gdje ih je porazio Germanik.
Kažu da je Tiberije pitao Batona zašto su digli ustanak i tako dugo vodili rat; a Baton mu je, navodno, odgovorio:
Vi ste Rimljani za to krivi; za čuvare svojega stada poslali ste nam vukove, a ne pse ili pastire.
Dion Kasije kaže da su gubici bili golemi, a plijen slabašan. Tiberije se nakon toga zaputio prema Germaniji, pa je ilirički trijumf proslavio tek 12. godine, zbog čega je Baton i poživio još neko vrijeme. Uslijedila je pacifikacija Ilirika s kojom je došla i intenzivna i nezaustavljiva romanizacija.
Piše: Sonja Kirchhoffer
