Papa Inocent III. bio je žestoki zagovaratelj križarskih ratova. On je nakon neuspjeha Četvrtog križarskog rata, kad je umjesto oslobađanja Jeruzalema osvojen Carigrad, krenuo u agresivnu kampanju pozivanja kršćana u Peti križarski rat. U tu svrhu papa je diljem Europe poslao odrede propovjednika s ciljem okupljanja ljudstva da spremno krenu u oslobađanje Jeruzalema. Uz to je Inocent III. pozivao kršćane da prihvatekrižte krenu u sveti rat protiv krivovjernika u Languedocu (Albigenški križarski rat) te Maura u Španjolskoj.
Poruke koje su papini legati širili Europom (poziv na uzimanjekriža) i skupna liturgijska okajavanja doveli su do vjerskog zanosa među običnim pukom na kakav papa nije računao. Tako se u proljeće i ljeto 1212. u Donjoj Lotaringiji, Porajnju i sjevernoj Francuskoj, područjima koja su još od Prvog križarskog rata bila snažno evangelizirana te davala najviše ljudi spremnih krenuti u križarske pohode.
Suprotno papinim očekivanjima, umjesto velikaša i njihovih vitezova na njegove apele masovno je odgovorio običan puk, nadahnut glasinama o prijetnji kršćanstvu, rasprostranjenom teologijom otkupljenja grijeha, koja je križarsku vojnu isticala kao pokornički čin, te neuspjehom svjetovnih vođa u ratu s nevjernicima. Upravo u takvim okolnostima došlo je do Dječjeg križarskog rata koji se, iako je obavijen mnoštvom legendi, zaista dogodio.
Utvrđeno je da su postojala dva jasno odvojena područja gdje je papina poruka naišla na opće oduševljenje – u sjevernoj Francuskoj te Donjoj Lotaringiji i Porajnju. Na tom području mnoštvo je odlučilo krenuti u oslobođenje Svete zemlje, a prema onodobnim zapisima predvodili su ihpueri (lat.djeca). Ipak, pažljivijim iščitavanjem dokumenata daje se zaključiti da tipueri nisu bili tako mladi kako se daje naslutiti iz navedenih legendi, djeca od šest godina, već adolescenti i stariji ljudi (o tome se piše u pronađenim bilješkama normanskih i alpskih redovnika). Nadalje, utvrđeno je da su sudionici ovog pokreta redom dolazili iz nižih društvenih slojeva. Bili su to mladići, djevojke, neoženjene i neudane osobe, orači, vozari, poljodjelski radnici i seoski obrtnici. Naime, u ranim 1200-tima, družine lutajuće sirotinje počele su se pojavljivati diljem Europe. Te su ljude pokrenule gospodarske promjene onoga vremena, koje su prisilile mnoge seljake da prodaju zemlju. Ove skupine nazivalo se skupnopueri.
Kako god, Dječji križarski rat puno govori o stanju duha tadašnjeg običnog puka. Iz svega navedenog vidi se česta reakcija obično tihe javnosti, pretežno seoske, na propagandu ondašnje Crkve. Iako se u kronikama bilježe nadnaravni elementi, ne može se reći da je ovaj pokret bio masovna histerija. Iako je službena Crkvena politika u to vrijeme bila protiv masovnih, neorganiziranih, pučkih križarskih pokreta, upravo je ona, na čelu s papom Inocentom III., svojom propagandom pokrenula mase. Upravo opisani događaji iz 1212. otkrivaju uspjeh papine politike križarskog propovijedanja. Ondašnji kroničari opisuju sudionike nesretnog pohoda kao pastire ilipuere,što je dokazuje da su propovijedi papinih legata bile uspješne – ustrajanje na povratku apostolskoj jednostavnosti, lišene stupica i obveza materijalizma te, naravno, spremnost krvlju braniti i / ili osvojiti Svetu Zemlju. Naravno da su papa i Crkveni vrh bili razočarani kad se poruka proširila među običnim narodom bez ratničkog iskustva, a ne među onima kojima je u biti bila namijenjena – kraljevima, plemstvu i vitezovima.
Piše: Dražen Krajcar
