1917. – revolucija koja je promijenila svijet

U noći 7. studenoga 1917. zagrmio je pucanj s krstarice Aurore u petrogradskoj luci. Mašući crvenim zastavama i pjevajući revolucionarne pjesme, vojnici, mornari i naoružani radnici provalili su u palaču ruskog cara. Stari režim i društvo završili su u ropotarnici povijesti, a uspostavljena je prva država u kojoj vladaju radnici – ili tako su barem mislili.

Rusko Carstvo bilo je zemlja proturječnosti. Geografski i kulturno između Europe i Azije, Zapada i Istoka, posjedovalo je daleko veći neprekinut teritorij od bilo koje države, ali je bilo rijetko naseljeno. Iako obdareno prirodnim resursima, bilo je industrijski nerazvijeno. Mada jedna od velikih sila Europe, političko uređenje bilo joj je zaostalo, a društvo je još trpjelo pod teretom autokracije i ostataka feudalizma. Nije imalo političke stranke ni parlament. Dolaskom industrijalizacije krajem 19. stoljeća sve te kontradikcije izbile su na površinu i dovele do brojnih nemira. Dok su se plemstvo, građanstvo i carska birokracija bogatili, položaj seljaka promijenio se samo na papiru. Sve veći broj njih selio se u industrijske gradove, gdje ih je čekalo još gore izrabljivanje.

Rast opozicije

ruski car Nikola II.
ruski car Nikola II.

Neriješeni ekonomski problemi radništva doveli su do njegove političke mobilizacije. Organizirali su radnička vijeća, odnosno sovjete (usp. hrvatsku riječ savjet). Najvažniji sovjeti bili su oni u Moskvi i Sankt Peterburgu (tadašnja ruska prijestolnica). Sve je više pripadnika srednjih slojeva vjerovalo da su državi potrebne zamašne reforme. Neke zabranjene stranke poput kadeta i oktobrista bile su sklone liberalizaciji države i uvođenju republičkog uređenja ili ustavne monarhije. Drugi su nastupali su pod utjecajem anarhističkih i populističkih ideja sa Zapada, izvodeći terorističke napade i pokušavajući potaknuti seljake na opću pobunu, ali bez opipljivog uspjeha. S vremenom se ova grupa konsolidirala u socijalrevolucionare (SR ili eseri). Od 1880. sve ih se više priklanjalo idejama njemačkog filozofa Karla Marxa. Svi su se više-manje slagali da Rusija prvo mora razviti kapitalističku ekonomiju, zatim ju pretvoriti u socijalističku i proširiti ju svijetom kako bi se na kraju stvorilo pravo komunističko društvo – društvo bez klasa i bez države. Smatrali su da će nositelj te revolucije biti radništvo.

Godine 1898. osnovana je Ruska socijaldemokratska radnička partija. Djelovala je u ilegali jer car Nikola II. nije trpio nikakve izazove apsolutističkoj vlasti. Članovi su naučili biti uvijek na oprezu, sumnjičavi i djelovati u strogoj tajnosti. Intelektualci koji su predvodili stranku dobro su surađivali s radništvom, koje ih je objeručke prihvatilo jer su im nudili mogućnost društvenog uspona. Ipak, radnici su i dalje bili manjina u ogromnoj Rusiji, koja je ostala pretežito seljačka zemlja.


Socijaldemokrati su se 1903. podijelili u dva tabora – boljševike pod vodstvom Vladimira Iljiča Lenjina i menjševike pod Julijem Osipovičem Martovim. Usprkos imenu (boljševici otprilike znači većina, a menjševici manjina), boljševici su bili manja struja predanih i vrlo discipliniranih radikala odanih Lenjinu, dok su menjševici bili brojniji, raznorodniji i slabije povezani. Lenjin je vjerovao da radnike treba predvoditi strogo organizirana i disciplinirana grupa profesionalnih revolucionara jer će se inače revolucionarne snage predati svađanju oko detalja i iz vidika izgubiti konačan cilj. Kritičari su ga smatrali manipulatorom i urotnikom s mesijanskim kompleksom koji vjeruje da samo on ima odgovor na probleme Rusije.

Revolucija 1905.

Revolucija 1905.
Revolucija 1905.

Nakon poraza Rusije u Rusko-japanskom ratu 1905. došlo je do velikog preokreta u državi. Već krajem 1904. izbili su masovni štrajkovi. U jednom se trenutku na ulicama Petrograda okupilo oko 150.000 radnika iz 382 tvornice. Dana 22. siječnja 1905. svećenik Georgij Gapon poveo je veliku povorku radnika prema Zimskom dvorcu, carevoj rezidenciji, kako bi mu uručio peticiju. Demonstranti su marširali sa svijećama i slikama cara, nadajući se da će im pomoći. Car, međutim, nije bio u dvorcu, a stražari su reagirali paljbom. Taj događaj, zapamćen kao Krvava nedjelja, završio je smrću više stotina, možda i do tisuću, radnika. To je samo razjarilo radnike – oko 50 % ih se pridružilo masovnom štrajku. Uskoro su diljem Carstva izbile i vojne pobune (najpoznatija je ona na bojnom brodu Potemkin) te nemiri na nacionalnoj bazi. Car je reagirao represijom pomoću vrlo razvijenog sustava tajne policije, vojske i ekstremno nacionalističkih milicija poznatih kao crne stotine. Nakon ubojstva nadvojvode Sergeja Aleksandroviča, carevog strica i namjesnika u Moskvi, shvatio je da mora pregovarati. Podržao je stvaranje Dume (parlamenta) i uveo neke liberalne reforme.

Iako je 1905. car legalizirao političke stranke i sindikate, državna birokracija i represivna mašinerija ostale su netaknute. Unatoč nominalnoj slobodi govora i djelovanja, oporbeni vođe i neposlušni radnici mogli su biti uhićeni bez čvrstih dokaza te su uživali tek slabu zakonsku zaštitu. Mnogi političari, posebno oni radikalniji, prisiljeni su emigrirati, a drugi su potjerani u progonstvo u zabačene dijelove Carstva, najčešće Sibir. Car je vješto iskoristio prividnu ustavnu monarhiju kako bi dao legitimitet i učvrstio svoju vlast, pri čemu ga je podupirala aristokracija.

Februarska revolucija

Februarska revolucija
Februarska revolucija

Konzervativne struje u Rusiji vjerovale su da je najbolji način smirivanja unutrašnjih strasti rat jer bi se tako svi slojevi ujedinili u patriotizmu. Rusija se 1914. priključila silama Antante i stala protiv Središnjih sila u Prvom svjetskom ratu. Unatoč početnim uspjesima protiv austro-ugarske vojske, brojna ali loše organizirana i uvježbana ruska vojska pokazala se slabijom nego što je izgledala na papiru. Ruski vojnici ostali su gladni i promrzli u rovovima pretrpanim mrtvim tijelima suboraca dok se korumpirano državno činovništvo bogatilo krađom vojnih zaliha, a plemstvo i bogato građanstvo i dalje živjelo ugodnim životom. U zimi 1916. zavladala je velika glad, a iduće godine zaredale su se brojne pobune vojnika i dezertiranja, kao i seljačke bune.

Dotad politički izoliran, jer se otpočetka protivio Prvom svjetskom ratu kao imperijalističkom ratu u kojem gine radnička klasa (i većina ljevice podržala je cara iz patriotizma i straha od njemačkih teritorijalnih ambicija), Lenjin je pridobivao sve više sljedbenika.

Shvativši da stanje izmiče kontroli, skupina visokih činovnika i vojnih časnika prisilila je cara na abdikaciju. Formirana je Privremena vlada na čelu s Aleksandrom Kerenskim. Planirano je da će Vlada izabrati Ustavotvornu skupštinu koja će zatim odlučiti o sudbini Rusije. Ovaj slijed događaja nazvan je Februarskom revolucijom – po našem (gregorijanskom) kalendaru se dogodio u ožujku 1917., ali je u Rusiji tad bio u uporabi julijanski kalendar. Iako u načelu privremeno tijelo, Vlada nije raspisala izbore dok je trajao rat. Najvažnija odluka Vlade i ona koja se pokazala kobnom bilo je odbijanje da istupi iz rata. Nadalje, pokazalo se da nije u stanju ujediniti raznolike političke struje u Rusiji. Kako je rasformirala staru carsku policiju, a vojska se sastojala pretežno od seljačkih masa, Vladi je nedostajao aparat pomoću kojeg bi kontrolirala stanje na selu, gdje su pobune izmakle kontroli. Iako je službeno ukinula plemićke povlastice, Vlada je privremeno ostavila vlast na selu u rukama plemića. Međutim, seljaci su u mnogo slučajeva jednostavno ignorirali plemiće, a neki su čak proglasili autonomne republike. Slijedili su masovni napadi i pljačke plemićkih posjeda.

Stanje u gradovima nije bilo ništa bolje. Ohrabreni uspjelom revolucijom, radnici su počeli tražiti sve veća prava. Vlada je činila određene ustupke i radnicima i poslodavcima misleći da će tako smanjiti napetosti. Međutim, i radnici i poslodavci ostali su nezadovoljni. Radnici su gledali su na Vladu kao slugu krupnog kapitala, a poslodavci su smatrali da je Vlada naklonjena radnicima i produljuje sporove. Sve u svemu, Vlada je pokušala kročiti srednjim putem i težila umjerenosti u vrijeme rata, prevrata i velikih strasti, čime nije pridobila ničiju naklonost.

Boljševici preuzimaju inicijativu

Vladimir Iljič Lenjin
Vladimir Iljič Lenjin

Iako je Lenjin rat proveo u egzilu u Švicarskoj, njegove organizacijske vještine bile su toliko jake da su boljševici učinkovito djelovali i bez njega i drugih vođa. Uspio se nagoditi s njemačkom vladom (Njemačka je bila u ratu protiv Rusije) da njemu i stranačkim kolegama osiguraju slobodan prijevoz u Petrograd. Bio je to izrazito rizičan potez jer je protivnicima omogućio da ga etiketiraju kao njemačkog agenta. Nijemci su se složili vjerujući da će izazvati kaos u Rusiji i time im olakšati pobjedu, ali nisu se nadali da će uspjeti. Lenjinova je zvijezda bila u usponu. Dok su njihovi suparnici na ljevici i desnici stagnirali, podrška boljševicima stalno je rasla. S 24.000 članova u ožujku već idućeg mjeseca narasli su na 100.000, a do listopada na čak 350.000. Lenjin je 17. travnja 1917. objavio Aprilske teze, politički program čija su osnovna načela:

  •         odbijanje podrške Privremenoj vladi,
  •         zahtjev da Rusija izađe iz rata,
  •         projekt vlasti sovjeta i uništenja parlamentarizma,
  •         ukidanje vojske, policije i birokracije te ujednačavanja plaća javnih službenika s radničkima,
  •         spajanje svih banaka u nacionalnu banku pod upravom sovjeta,
  •         obnova internacionale,
  •         konfiskacija zemlje veleposjednika i njena preraspodjela.

Ovaj je program zbog dvije točke imao velik odjek među narodom – gotovo svi su željeli izlazak iz rata i podjelu zemlje. Privremena vlada je unatoč svemu nastavila rat. Kerenski je u lipnju pokrenuo ofenzivu u Galiciji koja je završila pravom katastrofom s više od 200.000 gubitaka. U suštini, Vlada je ponovila Carevu grešku nadajući se da će vojne avanture utišati unutrašnjopolitičke probleme. Ovaj poraz potaknuo je veliki spontani prosvjed u Petrogradu poznat kao Srpanjski dani (3. – 7. srpnja 1917.). Okupilo se više od pola milijuna ljudi, gotovo svi nenaoružani. Vladini vojnici odgovorili su silom te je na ulicama ostalo ležati 160 mrtvih i oko 700 ranjenih demonstranata te 24 mrtvih vojnika. Vlada je zatvorila boljševičku tiskaru i dala uhititi njihove vođe. Lenjin je pobjegao u Finsku. Menjševici i socijalrevolucionari stavili su sovjete pod vrhovništvo Privremene vlade.

Crveni oktobar

Krstarica Aurora
Krstarica Aurora

To, međutim, nije smirilo strasti. Uvidjevši da se mase radikaliziraju, konzervativni general Lavr Kornilov odlučio je u rujnu dovesti vojsku u grad. Kasnije je tvrdio da je postupao po nalogu Kerenskog, koji je te optužbe odbacio i tvrdio da je Kornilov jednostavno želio uspostaviti vojnu diktaturu. Bojeći se puča, Kerenski se okrenuo sovjetima te odobrio naoružanje radnika. Dio Kornilovovih vojnika je dezertirao ili prešao na stranu sovjeta, pa puč nije uspio. Kornilov je uhićen, a boljševički vođe pušteni su iz zatvora. Sve veći broj ljudi priklonio se Lenjinovom tumačenju da je Vlada slaba i nepouzdana te da je promjene moguće uvesti samo radikalnim mjerama. Dobro naoružani i snažniji nego ikad, boljševici su odlučili da je došao trenutak za preuzimanje vlasti.

Među boljševicima je bilo podijeljenih mišljenja oko toga trebaju li iskoristiti novostečenu popularnost da osvoje vlast legalnim putem, bojeći se da bi revolucijom izgubili podršku mnogih kolega, potpalili građanski rat i uništili ionako neadekvatnu infrastrukturu države. Lenjin i mnogi drugi, međutim, smatrali su da im je to prilika kakvu više neće dobiti. O tom se pitanju glasalo u boljševičkom Centralnom komitetu, gdje je struja za izravno preuzimanje vlasti prevladala s 10 : 2. Organizaciju preuzimanja vlasti prepustili su Lavu Trockome. Dana 7. studenoga (25. listopada po julijanskom kalendaru) boljševici su koordiniranom akcijom preuzeli vlast u svim gradskim tijelima i infrastrukturnim objektima. Gotovo svi vojnici u gradu su im se pridružili, kao i mornari s ratnih brodova koji su upravo bili pristigli u luku. Sve je prošlo bez krvoprolića te nitko nije osporavao boljševičko preuzimanje vlasti.

Ostalo im je samo preuzeti vlast u Zimskom dvorcu, tada sjedištu Vlade. U 21:45 krstarica Aurora ispalila je hitac kojim je obilježen početak napada na Zimski dvorac. Većina branitelja već ga je bila napustila, a Vlada nije mogla pozvati pomoć vojske izvan grada jer su boljševici presjekli sve telegrafske linije. Pružen je tek simboličan otpor, a u 2:00 idućeg dana Vlada je službeno kapitulirala pred boljševicima. Nepismeni vojnici prisilili su članove Vlade na napišu vlastite naloge za uhićenje. Kasnije su iz propagandnih razloga boljševičke vlasti prikazivale ovaj napad kao junačku bitku s mnogo žrtava.

Borba za vlast

Lav Trocki
Lav Trocki

Prava drama počela je na Kongresu sovjeta u Petrogradu. Boljševici su se sovjetima koristili kao organima za legitimizaciju preuzimanja vlasti. Međutim, samo 300 od 670 delegata u sovjetima bili su boljševici – ostali su pripadali socijalrevolucionarima, menjševicima ili manjim strankama. Pridobivši potporu još gotovo 100 delegata socijalrevolucionara, boljševici su proglasili da vlast preuzima Sovnarkom (Vijeće narodnih komesara), čiji su članovi bili isključivo boljševici. Lenjin je tako preuzeo ulogu predsjednika Vlade, dok je Trocki postao narodni komesar za vanjske poslove.

Izbori za Ustavotvornu skupštinu organizirani su prije revolucije, a boljševici su pustili da se održe normalno u studenome 1917. godine. Boljševici su dobili 24 % glasova, a socijalrevolucionari 40 %. Valja, međutim, napomenuti da su boljševici uživali gotovo apsolutnu većinu u gradovima i oružanim snagama, ali socijalrevolucionare su podržavale brojne seljačke mase. Boljševici se nisu pokorili izbornim rezultatima. Kad se Ustavotvorna skupština prvi put sastala, naoružani vojnici, mornari i radnici upali su u zgradu te uhitili sve delegate i Provizornu vladu. Petrogradski sovjet zatim je obavijestio da Vlada više ne postoji te da je uspostavljen novi oblik vlasti zasnovan na sovjetima. Ukidanje Vlade podržali su i socijalrevolucionari. Menjševici su, međutim, napustili Kongres, tvrdeći da su boljševici ilegalno preuzeli vlast. Dok su izlazili, Trocki im je dobacio: „Vi ste jadni izolirani pojedinci; kompromitirali ste se; vaša je uloga odigrana. Idite sad gdje vam je mjesto – u ropotarnicu povijesti!“

Boljševici nikad ni nisu tvrdili da poštuju parlamentarno-demokratske norme. Biračko pravo ograničeno je na radnike i seljake, a uskraćeno inteligenciji, srednjoj klasi i tzv. nazadnim seljacima (onima koji nisu podupirali sovjete). Bila je to svojevrsna odmazda za uskraćivanje prava radničkoj plaći u desetljećima prije revolucije.

Svjetska revolucija?

Lenjinova strategija kao revolucionara i marksističkog teoretičara bila je internacionalistička. Smatrao je da Rusija zapravo nije toliko važna na svjetskoj razini te da joj je zadatak pružiti potporu revolucionarima u industrijski razvijenim zemljama Zapada. Smatrao je da se socijalizam može proširiti svijetom jedino ako uspiju revolucije u tim zemljama – jedino se tako može stati na kraj buržujskom nacionalizmu, ratovima, ujediniti radnike bez obzira na nacionalnost i izvršiti preraspodjelu dobara.

Stoga je Lenjin na vanjskopolitičkom planu odredio da Rusija mora odmah istupiti iz „imperijalističkog rata“. Mirovnim ugovorom u Brest-Litovsku prepustila je golem teritorij Njemačkoj – Litvu, Latviju, Estoniju te velik dio Poljske, Ukrajine i Kavkaza. Ovo je izazvalo bijes mnogih u novoj ruskoj državi – neruskih nacionalista jer su se nadali da će ostvariti samostalnost ili barem autonomiju, ali i drugih koji su toliko žrtvovali u ratu protiv Njemačke. Lenjin je vjerovao da su ti gubici samo privremeni jer će uskoro izbiti revolucija u Njemačkoj. To se doista dogodilo, ali tek u studenome 1918. godine. U međuvremenu je protuboljševička opozicija dočekala svoj trenutak. Počelo je demonstracijama, manjim sukobima i atentatima, na što su boljševici odgovorili sve snažnijim mjerama represije – njihova se vlast u samo nekoliko mjeseci pretvorila u otvorenu diktaturu. Država je ušla u strahovit građanski rat koji je odnio još više žrtava nego Prvi svjetski rat.

Iz revolucije u rat

Rat je trajao do 1923. i u njemu su se sukobile mnoge struje različitog sastava i političkih nazora. Glavne dvije struje bili su Crveni (boljševici i lijevo krilo socijalrevolucionara) i Bijeli (šarolika koalicija protuboljševičkih snaga od tvrdokornih carista do liberala). Na kraju rata boljševici su osvojili apsolutnu vlast u državi, poduprtu dobro organiziranim institucijama uprave, novom vojskom – Crvenom armijom – i ČEKA-om, moćnom tajnom policijom. Dio teritorija izgubljen Mirom u Brest-Litovsku vraćen je pod rusku kontrolu (izuzev Poljske, Finske i baltičkih država), a država je 1922. reorganizirana u Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR). Gospodarstvo države radikalno je izmijenjeno – sve su tvrtke i resursi nacionalizirani, uvedeno je plansko gospodarstvo, a na selu je došlo do radikalne preraspodjele zemlje.

Ratna razaranja, pljačke, rašireni kriminal, politike terora koje su provodili i Crveni i Bijeli, opći kolaps infrastrukture te neprestana rekvizicija žita na selu doveli su do velike gladi, epidemija i općenito stradanja stanovništva masovnih razmjena. Na Lenjina je izveden napad koji ga je učinio invalidom, a cijelu carsku obitelj boljševici su pogubili bez suđenja. Iako su revolucije izbile i u drugim europskim zemljama u jeku Prvog svjetskog rata, sve su propale. Tako je SSSR 1920-ih ostao jedina socijalistička država uz Mongoliju, gdje je de facto nametnuo svoje političko uređenje.

Oktobarska revolucija polarizirajući je događaj i u današnjem društvu. Neki na Zapadu vide Revoluciju kao stvarni odraz volje potlačenih slojeva društva koji su se s pravom pobunili, ali smatraju da su je boljševici kasnije poveli krivim putem (kad se to točno dogodilo predmet je mnogih sporova). Oni s manje simpatija smatraju da je riječ o ilegalnom i nepravednom preuzimanju vlasti koje je provela skupina fanatika, uništivši temelje državnih institucija i izgradivši prvi totalitarni režim. U mnogim državama Trećeg svijeta na Revoluciju se gleda jednostavno kao pokret za nacionalno oslobođenje i modernizaciju te zbacivanje dekadentne i korumpirane aristokracije. U Rusiji se nakon kraja Hladnog rata na Revoluciju pretežito gleda kao veliku tragediju i polarizaciju društva koja je naškodila svim stanovnicima te države.

Piše: Boris Blažina

Preuzeto iz 16. broja časopisa History.info

Komentari