Otok Krk u doba Frankopana

 

Otok Krk mnogo je više od klasičnog turističkog odredišta na Kvarneru. Njegova bogata i vrlo zanimljiva povijest seže u prapovijesna vremena. Za razliku od mnogih jadranskih otoka, Krk je naseljen već više od 15.000 godina. Glavni grad Otoka također se zove Krk i bilježi kontinuiranu naseljenost unutar istih zidina gotovo 3000 godina. Prvi poznati narodi bili su Liburni i Japodi te se uz njih veže izvorni naziv Otoka – Kurik. Zatim su došli grčki pomorci i rimski osvajači. Nakon toga Kurik mijenja brojne vladare. Na Otoku je prevladavalo romansko i romanizirano (Liburni i Japodi) stanovništvo koje mu je dalo naziv Vecla.

pripala je Škineli I. i njegovim sinovima Petru I (spominje se 1261–83), Škineli II (spominje se 1261) i Bartolu V (spominje se 1261–81), a druga sinovima Vida III, Fridriku II, Bartolu IV. i Vidu IV. Knezovi Krčki obiju loza obvezali su se plaćati duždu godišnju pristojbu od 900 mletačkih libara, a kao članovi mletačkoga Velikog vijeća polagali su Mlečanima prisegu vjernosti. Važniju ulogu imao je Bartol V. koji se nazivao knezom krčkim, hvarskim i bračkim. Vidovi sinovi imali su vazalne obveze i prema hrvatsko-ugarskom kralju te postupno sve više utječu na hrvatske i ugarske prilike. Vid IV. je bio gorljiv pristaša kralja Bele IV. Kao splitski načelnik on je s primorskim banom Butkom, Šibenčanima i Trogiranima 1259. ugovarao savez protiv Poljičana. Ponovno se spominje 1271. kada ga senjski suci, vijećnici i čitav narod biraju »vječnim načelnikom«. Njegovi sinovi bili su Ivan (Anž) III (spominje se 1266–92) i → LEONARD. Ivan III. je prije 1266. oženio kćer nekog župana Aleksandra. Te je godine pred zagrebačkim Kaptolom primio miraz svoje žene, a 1271. donio je kralju Stjepanu V. na potvrdu ispravu kojom su Senjani izabrali njegova oca za »vječnog načelnika«. Od oca je naslijedio čast senjskog načelnika što mu je 1275. potvrdio kralj Ladislav IV. Kumanac, a obnašao ju je do 1279. Te godine kralj je potvrdio posjede Modruš i Vinodol Vidovim sinovima Ivanu III. i Leonardu, Fridrikovu sinu → DUJMU II. te Stjepanu I (spominje se 1279) za koga se ne zna u kakvom je krvnom srodstvu bio sa spomenutim knezovima. Do 1280. pomažu Baboniće u ratu s Gisingovcima oko banstva u Slavoniji. Ivanu III. i bratu mu Leonardu kralj Ladislav IV. Kumanac potvrdio je 1289. dotadašnje posjede i podijelio patronatsko pravo na Krbavsku i Senjsku biskupiju. Oni podupiru nastojanje da na prijestolje Arpadovića dođe kandidat iz napuljske dinastije Anžuvinaca. Prije 23. VII. 1290. braća Ivan III. i Leonard došli su u posjed Gatanske županije i stekli naslov krčkoga, vinodolskoga, modruškoga i gatanskoga kneza. Kada je 1305. na Krku došlo do pobune podanika obiju loza knezova Krčkih iz grada Krka i kaštela Omišlja, Dobrinja, Vrbnika i Baške, pobunjenici su se potužili duždu Pietru Gradenigu. U njihov spor umiješao se dužd, koji je slučaj povjerio osorskom knezu Rizzardu Quirinu, čijim je posredovanjem postignut sporazum. Škinelinu lozu, odnosno sinove Bartola V, Škinelu III (spominje se 1307–14) i Nikolu I (spominje se 1307–35), u to je vrijeme zastupao najstariji brat Marko I (spominje se 1307–17), a Vidovu lozu Leonard. Sporazum su Mlečani potvrdili 1307, ali, kako podanici nisu izvršavali preuzete obveze uslijedila je tužba knezova Krčkih, pa je dužd 1309. intervenirao u njihovu korist. Nakon smrti Dujma II. 1317. starješinstvo Vidove loze preuzeo je Vid V (spominje se 1288–1321), sin Ivana III. Njegova braća Bartol VI (spominje se 1288–1310), Fridrik IV (spominje se 1307–26) i Ivan IV (spominje se 1307–26) nisu se isticala u javnom i političkom životu. Budući da Vid V. nije podmirivao svoje vazalne obveze prema Mlečanima, oni su na svoju stranu pridobili Dujmova sina → FRIDRIKA III, koji je ostavio sinove Dujma III (umro 1348) i Bartola VIII (spominje se 1332–60) te kćer Elizabetu (spominje se 1346–48), udanu za bana Pavla II. Bribirskog. Nakon očeve smrti braća ostaju u vazalnom odnosu prema Mlecima. God. 1335. obećavaju pomoć Mlečanima u ratu protiv akvilejskog patrijarha Bertranda de Saint Ginks. U međuvremenu braća su se približila Anžuvincima od kojih su 1335. dobili Stolnobiogradsku županiju te se nazivaju knezovima krčkim, modruškim, požeškim i stolnobiogradskim. To je prvo svjedočanstvo da su knezovi Krčki stekli posjede i u Ugarskoj. Oko 1336. Devinski su založili Bartolu VIII. Rijeku, a 1337. dopratio je on iz Senja u Akvileju moravskog markgrofa Karla (poslije njemački car Karlo IV. Luksemburški). Te godine braća su se sukobila s avignonskim papom Benediktom XII. oko izbora senjskog biskupa. Kao patroni Senjske biskupije braća su se složila s Kaptolom da senjskim biskupom postane Bernardin, opat benediktinskog samostana sv. Jurja kraj Senja, a ne papin izabranik Ivan. Kao mletački podanici ne izvršavaju svoje obveze, pa ih dužd često mora opominjati. Veći nemar prema Mlečanima pokazuje Dujam III. koji nikada nije otišao u Veneciju radi polaganja prisege vjernosti. God. 1343. pratila su braća kraljicu Elizabetu preko Senja u Napulj, a 1344. odbili su pomoći Nelipčićima protiv hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I. Budući da Dujam III. nije bio Mlečanima položio ni prisegu vjernosti, lišili su ga 1345. Krčkoga kneštva i njegov dio ponudili bratu mu Bartolu VIII. Za zadarske bune 1345–46. bili su na strani mletačkih protivnika i onemogućili Veneciju da se domogne bribirske utvrde Ostrovice koju je Grgur II. Bribirski 1347. predao Ludoviku I. Zbog takva držanja Venecija ih je lišila Krčkoga kneštva i oslovljavala ih naslovom senjskih knezova. Nakon Dujmove smrti Bartol VIII. sređuje 1349. odnose s Mlečanima i dobiva polovicu otoka Krka, 1350. Ludovik I. potvrđuje mu Modruš i Vinodol, a 1351. Bartol VIII. naziva dužda svojim poštovanim gospodarom. Kao senjski dominus generalis pribiva sa sinovima → STJEPANOM II (I) i → IVANOM V, hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim banom, saboru u Kninu. Čini se da je 1357. oduzeo Veneciji Škinelinu polovicu Krčkoga kneštva (L. Margetić). Zadarskim mirom 1358. nastupa novo razdoblje u povijesti knezova Krčkih, koji otada više nisu mletački vazali nego samo podanici hrvatsko-ugarskoga kralja. Ta će činjenica ubuduće utjecati na njihove odnose prema Veneciji. Škinelina loza u to vrijeme nije igrala zapaženiju ulogu. Bartol VII. Bačin (spominje se 1330–43), sin Marka I, oženjen Mabilijom, kćeri Paola Morosinija (Maurocena), malo je poznat. O njegovu bratu Nikoli II (spominje se 1335; umro 1386) zna se da je 1343. pribivao sastanku knezova Krčkih u Kninu na kome je utvrđeno da će knezovi samo potvrđivati općinskog suca koga izaberu vijećnici i prisežnici. On ne ispunjava svoje vazalne obveze, pa se često mora zbog toga opravdavati. U mletačkoj službi u Trstu bio je 1372–76, potom je bio otpušten te se vratio na Krk. Iduće je godine bolestan sastavio oporuku iz koje se vidi da živi skromno. Nikolinom smrću 1386. prestaju vijesti o Škinelinoj lozi knezova Krčkih, budući da se njegov sin Marko III. posljednji put spominje 1384, a već prije prestaju vijesti o sinu Nikole I, Marku II (umro prije 1355), i o sinovima Škinele III, Rigusu (posljednji se put spominje 1343) i Nikoli III (posljednji put se spominje 1377). Vidovu lozu knezova Krčkih nastavljaju jedino sinovi Bartola VIII, Stjepan II (I) i Ivan V. te dvije poimenice nepoznate kćeri od kojih je jedna bila udana za Huga VIII. Devinskog, a druga za Otona grofa od Stubenberga. Stjepan II (I) je imao samo kćer Elizabetu, koja je s majkom Katarinom Carrara nakon očeve smrti 1390. napustila Hrvatsku i preselila se vjerojatno u Ortenburg. Poslije se udala za Fridrika II. Celjskog. Ivana V. naslijedio je sin → NIKOLA IV, hrvatsko-dalmatinski ban, a kći nepoznata imena bila je udana za nekog Poljaka. Tada su posjedima knezova Krčkih pripadali otok Krk, Senj s kotarom te županije Gatanska, Vinodol, Modruš, Drežnik sa Slunjom i Cetin s kotarom Klokočkim. Polovica prihoda od Krka i Senja te gradovi Slunj, Drežnik, Trsat, Bakar i Bribir bili su založeni Elizabeti, kćeri Stjepana II (I). Nikola IV. je imao 10 sinova i kćer. Sin Juraj i kći Katarina spominju se samo 1416. Oca su naslijedili sinovi → IVAN VI. ST., hrvatsko-dalmatinski ban, Nikola V (spominje se od 1416; umro prije 15. X. 1456), → STJEPAN III (II) MODRUŠKI, hrvatsko-dalmatinski ban, Bartol IX (spominje se od 1416; umro prije rujna 1458), Dujam IV (spominje se 1416–87), → MARTIN IV, Žigmund (spominje se od 1434; umro 1465), Andrija I (spominje se 1434–39) i → IVAN VII. ML. KRČKI. Nakon očeve smrti 1432. braća nisu dugo živjela u slozi. Bansku čast preuzima najstariji sin Ivan VI. st. i dijeli je s trećim bratom Stjepanom III (II), što im je 16. I. 1434. potvrdio i kralj Žigmund, te se otada oni u vladarskim ispravama nazivaju hrvatsko-dalmatinskim banovima. Braća su se suočavala s različitim pritiscima. Papa Eugen IV. oštro ih 22. IX. 1434. prekorava što odbijaju prihvatiti novoga senjskog biskupa Ivana. Mnogo neugodniji bio je njihov spor s grofovima Celjskim i knezovima Zrinskim, a kao arbitar nastupao je kralj Žigmund, koji je braću pozvao u Budim. Kralj je 4. IV. 1435. naložio zagrebačkom Kaptolu da kneza Ulrika II. Celjskog uvede u posjed polovice otoka Krka i gradova Trsata, Bakra i Bribira, a 23. IV. naredio je braći Frankapanima da knezu Nikoli Zrinskom smjesta ili vrate oteti grad Slunj ili uzajmljene novce. Nakon što je 1436. umro Ivan VI. st., kao kraljev buntovnik i odmetnik, njegova udovica Katarina predala je u siječnju 1437. banu Matku Talovcu sporne posjede i preselila se sa sinom Jurjem I. Cetinskim (spominje se 1449–66) u Rmanj na Uni. Tako je kralj počeo oduzimanjem smanjivati veliki frankapanski posjed i podrivati njihovu moć. Ivan VI. st. je 1434. ostavio u Švedskoj sina Matiju, o kome se u hrvatskoj historiografiji donedavno ništa nije znalo, iako je Matija tamo bio jedan od vodećih velikaša. Nakon što je kralj Žigmund uništio brata Ivana VI. st., Stjepan III (II) je 1437. s braćom Bartolom IX, Martinom IV, Žigmundom, Andrijom I. i Ivanom VII. ml. sklopio savez s Habsburgovcima na deset godina. Nakon smrti kralja Žigmunda 1437. braća se zbog različitih interesa i težnja još više udaljavaju, ali kao pristaše Habsburgovaca pomažu kraljicu Elizabetu. U njezinoj službi kao poslanik 1441. putuje u Češku knez Žigmund. Fridrik III. Habsburgovac povjerio je upravu posjeda Đurske biskupije Bartolu IX, a Dujma IV. postavio je 1447. svojim kapetanom u Kranjskoj nakon što je kapetansku čast oduzeo njegovu bratu Stjepanu III (II). Na toj osnovi braća se sve više udaljavaju, a od 1445. međusobno i sukobljavaju. Stjepan III (II) i Martin IV. pristaju najprije uz napuljskoga kralja Alfonsa V. Aragonskog, a potom uz stranku gubernatora Jánosa Hunyadija, dok se ostala braća, osim Ivana VII. ml., koji oslonac traži u Mlecima, drže Habsburgovaca. Njihove nesuglasice i razmirice dovode 1449. do sastanka u Modrušu na kome braća dijele veliku državinu na osam dijelova, koji su pripali sedmorici Nikolinih sinova (u međuvremenu umrli su ban Ivan VI. st. i Andrija I) i sinu Ivana VI. st. Jurju I. Cetinskom. Tom je podjelom Nikola V. dobio Ozalj, Ribnik i Grižane, Stjepan III (II) trg Modruš i dio grada Tržac te gradove i kaštele Vitunj, Grobnik i Dubovac, Bartol IX. trg Brinje i grad Jelovik te gradove Sokol, Tržac (dio) i varoš Bihać, Dujmu IV. pripali su Ostrovica u Lici, Novigrad u Lici, Slunj i Ledenice, Martinu IV. su dopali Okić, Starigrad, Novi, Bribir, Kotor, Bakar i Trsat, Žigmund je zadržao gradove Otočac, Prozor, Vrhovinu i Dabar u Gackoj, Ivan VII. ml. dobio je županiju Bužane i grad Hreljin, a njihovu sinovcu, Jurju I. Cetinskom dopali su gradovi Cetin, Rmanj, Lapac, Baška i Ribnik. Tako se obitelj Frankapana raspala na osam loza, a njihova državina na osam velikih gospoštija. Nakon podjele jedino su otok Krk do 1451. i Senj do 1469. ostali zajedničkim dobrom kojima su skupno upravljali i dohotke dijelili. Nakon smrti Nikole V. 1456. njegove posjede naslijedili su sin mu Bartol X. Ozaljski (spominje se od 1458; umro 1474) i kćeri Barbara, udana za Vilima Lichtensteina od Mikulova, i Margareta, redovnica u zadarskom samostanu sv. Dimitrija. Dvije godine poslije (1458) umro je Bartol IX, a naslijedili su ga sinovi Ivan VIII. Brinjski (Anž, Angelo; spominje se 1458–1514), koji je boravio u Brinju, i Nikola VI. Tržački (spominje se 1458–1531), s boravištem u gradu Tržac na Korani, te kćeri Doroteja, supruga krbavskoga kneza Karla Kurjakovića, i Jelena, supruga Gašpara Herbsta. Izmirenjem kralja Matije Korvina i cara Fridrika III. 1462. nastao je mir i među Frankapanima, koji su se 27. VI, osim kneza Ivana VII. ml., našli u Brinju, gdje su gradu Senju podijelili povlastice i odredili međe kao u doba kneza Nikole IV. Nakon propasti bosanske države 1463. Turci su sve češće ugrožavali susjedne hrvatske zemlje, a na udaru njihovih četa bili su i frankapanski posjedi. Prema V. Klaiću, Frankapanima je 1465. zaprijetio i kralj Matija. Priliku za upletanje u obiteljske odnose pružila je smrt kneza Žigmunda (1465), koji je ostavio udovicu Jelenu i kćeri Barbaru, poslije udanu za srpskog despota Vuka Grgurevića Brankovića, i Doroteju, poslije suprugu kneza Stjepana Blagajskog. Žigmundova braća i rođaci su 5. III. 1466. u Senju na obiteljskom skupu također raspravljali o Žigmundovoj baštini, ali nije poznato što su zaključili. Za Žigmundovu baštinu pokazao je veliko zanimanje i kralj Matija koji je tvrdio da ona pripada izravno kruni. U pol. 1466. odnosi među Frankapanima ponovno su bili narušeni, a obitelj podijeljena u dvije suprotstavljene stranke okupljene oko Stjepana III (II) i njegova nećaka Ivana → BERNARDINA OZALJSKOG,

Prelaskom na kopnoVida II. i Henrika, početkom 13. stoljeća na Krku je ostao sam vladati knez Ivan I.

U srednjem vijeku grad Krk bio je sam za sebe gradska općina s posebnim municipalnim pravima i statutom. Ostali dio otoka bio je podijeljen na četiri općine kojima su u ime knezova Frankopana upravljali podknežini. Podknežini su stanovali u kaštelima ili gradovima. Kašteli kao sjedišta podknežina bili su u Omišlju, Dobrinju, Vrbniku , Baški i u gradu Krku gdje se kaštel i danas nalazi.

 

Hrvati su se doseljavali u rodovima po kaštelima pa otud i danas otok ima četiri različita narječja.

Krajem 12 st. javljaju se iz tih rodova i čuveni knezovi Krčki-Frankopani.

To je jedina obitelj na jadranskim otocima koja se razvila do moći u europskim razmjerima- porijeklo vuku iz Vrbnika, a svoje su posjede širili i na kopnu: Trsat, Bakar, Kraljevica, Crikvenica, Novi Vinodolski ali i Otočac, Brinje itd. pa su Frankopani na vrhuncu svoje moći posjedovali teritorij jednak polovici današnje Hrvatske.

Neki su knezovi iz ove obitelji bili i hrvatski potkraljevi, banovi. Prvi poznati Frankopan bio je Dujam prvi (1118.) a posljednji Fran Krsto kojeg je dao pogubiti 1671. car i kralj Leopold Habsburg.

Otok Krk je pao Veneciji u ruke 1480. godine kao posljednji otok na Jadranu, kada je na prijevaru u venecijansko zarobljeništvo odveden knez Ivan Frankopan.

Nakon propasti hrvatskih knezova Frankopana, u 15.st., Krk mijenja mnoge vladare od Mlečana preko Francuza, Austro – Ugarske, Italije, Njemačke, Jugoslavije i konačno, nakon pet stoljeća, otok Krk je ponovo sastavni dio hrvatskog korpusa.

 

U srednjem vijeku grad Krk bio je sam za sebe gradska općina s posebnim municipalnim pravima i statutom. Ostali dio otoka bio je podijeljen na četiri općine kojima su u ime knezova Frankopana upravljali podknežini. Podknežini su stanovali u kaštelima ili gradovima. Kašteli kao sjedišta podknežina bili su u Omišlju, Dobrinju, Vrbniku , Baški i u gradu Krku gdje se kaštel i danas nalazi.

Komentari