Jeste li se ikada zapitali kada je izumljen prvi test za utvrđivanje trudnoće? Nismo sigurni da jeste, jer smo svi razmaženi suvremenom tehnologijom, zahvaljujući kojoj danas lako dolazimo do svega pa tako i do otkrivanja trudnoće. Naravno ti prvi testovi ne mogu se mjeriti s onim suvremenim, jer su grubi da ne kažemo sirovi, ali su neki od njih bili efikasni, pa su vrijedni spomena.
Ljudi su kroz tisućljeća pokušavali detektirati trudnoću. Još u davna vremena su spoznali da je trudnoću moguće iščitati iz urina, no nisu znali zašto je tome tako. Među prvim narodima koji su razvili metodu detektiranja trudnoće bili su drevni Egipćani. Vjerojatno se pitate kako to znamo i na koji način su to činili, pa ako vas zanimaju odgovori na ova pitanja, nastavite s čitanjem našeg današnjeg članaka.
Papirusi otkrili test za utvrđivanje trudnoće
Zahvaljujući sačuvanim egipatskim spisima, znamo da su stari Egipćani razvili test za utvrđivanje trudnoće. Egipatski papirusi koji o tome svjedoče datiraju se u razdoblje Novog kraljevstva između 1500. i 1300. godine pr. Krista. To što mi raspolažemo s bilješkama iz ovog perioda zapravo samo pokazuje da je ovo znanje tada zabilježeno, no ono je vjerojatno bilo poznato i ranije. Ove papiruse pisane hijeratskim pismom preveo je međunarodni tim istraživača sa Sveučilišta u Kopenhagenu. Njihovo iščitavanje je pokazalo da je osnovno načelo tih ranih testova i onih suvremenih bilo slično jer je žena morala dati svoj uzorak urina i čekati kemijsku reakciju. No ipak postoje i bitne razlike. Tako mi čekamo rezultate nekoliko minuta dok su žene u drevnom Egiptu morale na to čekati dva do tri dana.
U iščitanim uputama se savjetuje ženama da uriniraju na dvije vreće žitarica, u jednoj je trebao biti ječam a u drugoj pšenica. Ukoliko bi došlo brže do klijanja ovih žitarica nego što je to uobičajeno bio bi to znak trudnoće. Vjerojatno se sada pitate čemu dvije, a ne jedna vreća žitarica. Naime egipatski liječnici koji su se već tada dijelili prema svojoj specijalizaciji, su ovim dvama vrećama nudili mogućnost ženama da saznaju nose li sina ili kćer. Prema onome što je zabilježeno ukoliko je nakon uriniranja došlo prvo do klijanja i rasta pšenice to bi značilo da će se roditi kći, a ukoliko bi prvo proklijao ječam na putu je bio dječak.
Metoda izdržala kušnju vremena
Drevni su egipatski liječnici bili izuzetno cijenjeni pa ne čudi što se ova metoda kasnije proširila po antičkom svijetu. Ovaj je test izdržao i kušnju vremena te je tako pokazao svoju pouzdanost prilikom testiranja koje je objavljeno u časopisu Medical History 1963. godine. Istraživači su uočili da je on čak u 70 posto slučajeva bio pouzdan po pitanju trudnoće, ali ne i po pitanju određivanja spola djeteta. Utvrđeno je da visoke razine estrogena u trudnoći u urinu izazivaju prijevremeno klijanje. Možda se pitate jesu li napredni egipatski liječnici znali za hormon trudnoće, moramo vas razočarati i reći da nisu. Metoda koja su razvili je bila vjerojatno zasnovana na isprobavanju odnosno onome što danas nazivamo metodom pokušaja i pogrešaka, a koja je imala više pluseva nego minusa. Postojao je i drugi test koji nije bio pouzdan, ali je zbilja teško probavljiv i nikada ga ne bismo isprobali niti ga vama preporuči za isprobavanje. Prema njemu žena je trebala staviti luk u vaginu i ukoliko bi joj sutra dah mirisao po luku to bi značilo da je trudna. Kao što smo rekli nije za preporuku.
Prvi moderni test je iz 1927. godine
Tek je u prošlom stoljeću postalo jasno da žensko tijelo u trudnoći proizvodi humani korionski gonadotropin (hCG), nakon čega je došlo je do razvoja prvog modernog testa za detektiranje trudnoće koji je nazvan “A-Z test”. On se pojavio 1927 godine. Funkcionirao je tako što bi se urin potencijalno trudne žene ubrizgavao u spolno nedozrelog glodavca, i ukoliko je nakon toga došlo do reakcije tjeranja to je značilo da je žena trudna. Ovi su prvi moderni testovi bili kao prvo dugotrajni, a onda i skupi, i ne uvijek točni, a zasnivali su se na nehumanoj eksploataciji životinja.
Dakle drevni Egipćani su imali metode koje su bile znatno jeftine i humanije nego one koje su se primjenjivale u svijetu tijekom prvih desetljeća 20. stoljeća.
Piše: Sonja Kirchhoffer
