Rimski beton fascinira svijet, a posebno građevinsku struku jer su rimske građevine simbol dugovječnosti i kvalitete. Zahvaljujući rimskom betonu još uvijek se možemo diviti primjerice Hramu svih bogova u Rimu, koji je sagrađen u drugog polovici 1. st. pr. Krista. No teško da će i jedna od suvremenih zgrada poživjeti više stotina godina, a kamoli par tisuća godina. Unatoč napretku današnje tehnologije naši objekti nemaju osobito dugačak vijek trajanja. Dapače moderne građevine imaju procijenjen vijek na oko 100 godina. To ne znači da će se one odmah srušiti nakon tog vremena već da više neće odgovarati u potpunosti postavljenim sigurnosnim standardima struke.
Neobični komadići vapna
Upravo zbog kvalitete rimskog betona znanstvenici već desetljećima pokušavaju proniknuti u njegovu tajnu. Beton se pravi miješanjem vapnenca, vode, pijeska i šljunka. Rimski je svijet preferirao u izradi betona vulkanski pijesak koji se čak transportirao diljem ogromnog Rimskog Carstva za potrebe gradnje važnih objekata. U pitanju je fini pepeo nazvan i pucolanskim po regiji iz koje potječe. Dugo se smatralo da je tajna kvalitete rimskog betona sadržana u pijesku, no pokazalo se da tome nije tako. Znanstvenici navode da su sada tek otkrili misteriozni sastojak koji je rimskim građevinama dao toliko važnu izdržljivost i mogućnost gradnje najsloženijih struktura. Međunarodni tim istraživača iz Sjedinjenih Država, Italije i Švicarske bacio se na analiziranje rimskog betona. Oni su pozornost poklonili do sada zanemarenim neobičnim bijelim komadićima kalcija (vapneni klasti) uočenim u rimskom betonu, koji su bili automatski pripisivani lošem procesu pripreme betona. Glavni sastojak koji je nedostajao u cijeloj priči kada su ovi komadići u pitanju je bilo živo vapno. Ono se dobiva zagrijavanjem vapnenca u velikoj peći na iznimno visokim temperaturama nakon čega se miješa s ostalim sastojcima.
Među autorima studije i Admir Mašić
Jedan od autora studije je i profesor na MIT-ju Admir Mašić, bosansko-hercegovački znanstvenik koji je rođen u Slavonskom Brodu. Mašića je dugo mučilo to što su se komadići kalcija proglašavali posljedicom aljkavosti Rimljana. Činilo se krajnje nelogičnim da za pripremu nečega tražite najbolje sastojke, a zatim ih bacate bez reda i svrhe. Novo istraživanje je Mašiću pokazalo da je bio i više nego u pravu. Ispostavilo se da su Rimljani koristili umjesto gašenog vapna ili bolje i uz njega, živo vapno te da je tijekom postupka miješanja dolazilo do kemijske reakcije koja je rezultirala ekstremnim temperaturama i stvaranjem kalcija ili ovih klasta. Dobiveni materijal je bio iznimno čvrst i dugotrajan, a uz to je imao sposobnost brzog stvrdnjavanja, što je ubrzavalo proces gradnje.
Regenerativna sposobnost zatvaranja pukotina
Kako bi testirali koliko su ove nove spoznaje točne, napravili su dva uzorka betona; jedan moderan, a drugi rimski s ovim klastima te su ih namjerno oštetili i stavili u vodu. Ispostavili se da su se čestice kalcija otopile i zatvorile pukotine prije nego što su se nastavile širiti tako da je došlo kroz određeno vrijeme do obnavljanja betona što je posljedica tzv. regenerativne sposobnosti zatvaranja pukotina unutar ovakve strukture.
Ovo je važno otkriće, osobito za nas koji živimo doslovno u betonskoj džungli. Zahvaljujući novima spoznajama dobivamo priliku usavršiti moderan beton ovim grumenčićima kalcija, ubrzati gradnju i produžiti vijek trajanja građevina građenim ovim materijalima.
Piše: Sonja Kirchhoffer
