Dana 22. svibnja 2019. Povijesno povjerenstvo Alabame objavilo je da su pronađeni ostaci broda “Clotilda” na rijeci Mobile u američkoj saveznoj državi Alabami. Bio je to zadnji transport robova iz Afrike u Sjedinjene Države.
Teške kazne uglavnom na papiru
Računa se da je u ovoj sramotnoj raboti trgovanja robljem od samih početaka odnosno 17. stoljeća pa do 1860. iz Afrike u SAD prevezeno oko 389 000 robova. “Clotilda” je zadnji poznati brod koji je ilegalno prevezao robove iz Afrike u Sjedinjene Države. Uvoz robova je u tom trenutku već bio zabranjen i to više od pola stoljeća. Kongresni akt koji je branio uvoz robova stupio je na snagu 1. siječnja 1808. godine. No trgovina robljem je postala kazneno dijelo dvanaest godina nakon donošenja ovog akta – amandmanom na Zakon o zaštiti trgovine unutar Sjedinjenih Država. Unatoč predviđenim teškim kaznama samo je jedna osoba u periodu između 1820. i 1865. kažnjena smrtnom kaznom za ilegalnu trgovinu robljem, ostali su se izvukli s beznačajnim “packama po prstima”.
Posljednja tura stigla iz Kraljevstva Dahomey
Kažu da su zadnji robovi pristigli u Sjedinjene Države zbog oklade. Bogati zemljoposjednik Timothy Meaher se navodno kladio u 1000 dolara da će prokrijumčariti robove iz Afrike unatoč ovom Zakonu. No zasigurno to nije bio jedini razlog jer su robovi bili još uvijek jeftiniji u Africi nego u Americi gdje je bila dozvoljena njihova kupo-prodaja, no ne i uvoz novih robova. Trgovina pamukom je pak tražila dodatnu radnu snagu. Meaher je tada angažirao kapetana Williama Fostera da otplovi u Kraljevstvo Dahomey i kupi robove. U ovoj trgovini je bilo više investitora. Brod je po robove krenuo u zapadnu Afriku odnosno na područje suvremenog Benina. Ako se pitate zašto se baš ovdje išlo po robove, za to postoji dobro obrazloženje. U Kraljevstvu Dahomey bijesni je rat i ondje se relativno lako dolazilo do robovske radne snage. Dapače pobjednici u ovom ratu su porobljavali svoje neprijatelje i prodavali ih po povoljnoj cijeni.
Matilda, pripadnica naroda Joruba
Clotilda je bila škuna odnosno vrsta teretnog jedrenjaka koja je imala krivotvorene papire, a na kojima je stajalo da prevozi drvenu građu. Imala je i poseban prostor za skrivanje robova zbog čega je možda i više puta poslužila za ovu svrhu. Nakon šest tjedana putovanja iz Afrike robovi su iskrcani u grad Mobile u američkoj državi Alabami, a Clotilda je spaljena i potopljena. To je bio efikasan način uklanjanja dokaza o obavljenom ilegalnom poslu. Danas je identificirano da je Matilda McCrear bila posljednja preživjela žrtva tog prekooceanskog putovanja. Prema istraživačici Hannah Durkin, McCrear je potjecala iz naroda Joruba, koji je nastanjivao jugoistok spomenutog Kraljevstva. Preprodana je u roblje s majkom i tri sestre. U tom je momentu imala samo tri godine. Zvala se izvorno Àbáké, što na jeziku njezina naroda znači ‘rođena da je svi vole’.
Prodaja robova po dolasku
Po dolasku u Mobile, buduća Matilda, kao i njezina desetogodišnja sestra koja će dobiti ime Sallie i majka Grace završile su u vlasništvu jednog od investitora ovog putovanja liječnika i političara Walkera Creagha, dok su druge dvije sestre prodane nekom od poslovnih partnera ove trgovine. Matilda nikada nije saznala za sudbinu svojih odvojenih sestara. U Africi je ostao njihov otac i dva brata. Gotovo odmah po dolasku su pokušale pobjeći, ali su ubrzo uhvaćene uz pomoć pasa tragača. Nakon toga su odustale od bijega i pomirile se sa sudbinom.
Crna žena nije mogla odbiti bijelca
Matilda je sa samo četrnaest godina rodila prvo dijete, nakon čega je imala još djece s bjelačkim partnerima jer crna žena nije mogla odbiti bijelca. Proglas o emancipaciji nije donio automatsku slobodu robovima na području američkog Juga, već se to dogodilo krajem Građanskog rata 1865. Nakon oslobođenja, Matildina obitelj je kao većina ostalih, i dalje obrađivala zemlju i živjela u teškoj oskudici. Povjesničari smatraju da je položaj robova nakon oslobađanja postao još i gori. Matildina majka Grace je umrla u svojim kasnim četrdesetima, od posljedica teškog fizičkog rada i tuberkuloze. Zadnja žrtva ove trgovine robljem sama Matilda se nije nikada udala, ali je imala partnera Nijemca Jacoba Schulera s kojim je živjela u izvanbračnoj zajednici. Rodila je tijekom života četrnaestero djece, od kojih su neka umrla još u djetinjstvu. Dio djece rodila je još kao tinejdžerica, a čak je njih sedmero imala s izvanbračnim partnerom.
Tradicionalan joruba stil pletenja kose
Nakon što je prestala biti ropkinjom, promijenila je prezime iz Creagh u McCrear. Cijelog je života nosila tradicionalnu frizuru naroda Joruba, a koju ju je naučila praviti majka. Narod Joruba svojim frizurama iskazuje bračni status, ali ujedno daje drugima do znanja je li u obitelji došlo do kakvog nesretnog ili pak sretnog događaja, poput rođenja i smrti. Početkom 20. stoljeća uspjela je unajmiti farmu. U tome joj je pomogla činjenica da su neka njezina djeca tada već bila odrasla i da su ujedinjavanjem prihoda skupili dovoljno novca za najam.
Neuspio pokušaj dobivanja naknade za porobljavanje
U svojim sedamdesetima pokušala je dobiti naknadu za porobljavanje, tražeći u sudnici svoja prava. Naravno nisu joj odobrena. Preminula je u 83-oj godini života od posljedica moždanog udara. Obitelj Meaher i danas žari i pali Alabamom.
Nakon što su vojnici Unije pobijedili 1865. mnogi su se robovi poželjeli vratiti kući, ali nisu imali sredstava za povratak. Robovi na području Mobilea u Alabami su zajedničkim sredstvima kupili zemlju i na njoj osnovali svoju zajednicu. Africatown odnosno zemlja koju su tada kupili je bila smještena na brdu sjeverno od samog grada Mobilea. Danas je njihova zemlja jedna od gradskih četvrti u kojoj je izgrađena zgrada u kojoj će biti izloženi dijelovi jedrenjaka “Clotilde”. Zgrada u kojoj će biti izloženi je nazvana Kuća baštine, a koja će otvoriti vrata javnosti vjerojatno 8. srpnja 2023. Ovaj će kulturni objekt biti usmjeren na pojedinačne životne priče zadnje skupine pristiglih robova. Kroz njihove priče bit će ispričane i sve one zauvijek izgubljene i neirpičane na silnim neimenovanim brodovima u kaotičnom vihoru prošlosti.
Piše: Sonja Kirchhoffer
