Kako su se djeca igrala u bakrenom dobu?

Bakrenodobne pločice. Fotografija: Ancient Origins.

Znanstvenici vjeruju da su otkrili neke od načina igranja djece u davnom bakrenom dobu. Prema novom tumačenju starih nalaza smatra se da su djeca bila ta koja su izrađivala neke od pradavnih predmeta, kao dio igranja.

Neobične pločice

Naime, u bakrenodobnim grobnicama na području Pirineja nađene su brojne rezbarene pločice koje su obično imale veličinu dlana, no nisu sve bile jednake veličine. Od 19. stoljeća do danas je otkriveno čak oko 4000 ovih neobičnih pločica. Nisu sve nađene u grobnom kontekstu iako se čini da je većina potjecala iz takvog okruženja. Nalažene su i u nastamba i na drugim lokacijama. U pitanju su pločice od škriljevca koji je mekan i kao takav podatan za rezbarenje šiljatim predmetima. Zbog mekoće ovaj materijal ne zahtjeva veliku snagu i vještinu, a zbog čega u njemu mogu raditi doslovno i djeca.

Smjeli zaključak

Prva hipoteza znanstvenika po otkriću ovih pločica bila je da je riječ o ritualnim predmetima. Na ovim pločicama su prikazane sovice koje se razlikuju kvalitetom prikaza odnosno količinom danih detalja. Zagledanjem u stilizirane rezbarije istraživači su ovu razliku pripisali starosnoj dobi djece. Kako bi potvrdili ili opovrgli svoju hipotezu uspostavili su suradnju s jednom osnovnom školom na jugozapadu Španjolske gdje su djeca različite dobi dobila zadatak skiciranja sova u roku od 20 minuta. Analiza njihovih crteža je navodno dala sličan prikaz sova ovim rađenim na pločicama.


Diskutabilna teorija i razlozi zašto tako mislimo?

Iako je ova vijest dočekana s oduševljenjem jer je netko napokon spomenuo djecu koja postaju sve nevidljivija što idemo dalje u prošlost, u ovoj teoriji postoji nekoliko ozbiljnih praznina. Rezbarije su nastajale u dugom periodu od čak sedamsto i pedeset godina odnosno  između 5500. i 4750. pr. Kr., što pokazuje da je ovdje u pitanju nešto što nadilazi sferu igranja. Nadalje činjenica je da se modeli nisu mijenjali zbog čega je prije moguće u sovicama gledati apotropejsko božanstvo, a ne samo i predmet koji je zaokupio dječju pozornost. Realno gledano da su na ovaj način djeca trebala steći određene vještine onda bi se zadatak s vremenom mijenjao, kako bi se graduirala njegova težina, što nije bio slučaj. Prema viđenim primjercima prikazi su, čini se, dosta shematizirani što znači dobrim dijelom kopirani, a to ne daje djeci puno slobode u izričaju.

U prilog sovicama kao amuletima idu i rupice na gornjem dijelu pločice, no one su mogle služiti, kažu, i za stavljanje pera u pločicu. Veličina amuleta nam nekako sugerira da se nisu baš nosili oko vrata, osim možda u posebnim prigodama jer je to bilo više nego nezgodno. Čitava teorija zanimljivo zvuči, no u cjelini bi se mogli možda složiti da je riječ o ritualnom predmetu u čijoj su izradi sudjelovala djeca.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari