Do prije nekoliko desetljeća toaleti nisu bili poželjna tema za istraživanje, i prednost se davala samom vodoopskrbnom sustavu i njegovoj infrastrukturi, no danas su se stvari potpuno promijenile. Toaletni prostori postali su nepresušan izvor informacija za arheologe o svakodnevnom životu. Oni nam govore kakva je bila prehrana i zdravstveno stanje nekog stanovništva i štošta drugo.
Prave kupaonice
Dok su ljudi bili nomadi i živjeli u malim grupama odlazak na toalet nije bio toliko zahtjevan kao kada su se razvila stalna naselja. U tim počecima su se koriste jame, a proći će tisućljeća prije pojave toaleta. Među najstarije toalete sa sustavom ispiranja koji su ujedno bili spojeni na sustav kanalizacije, ulaze i oni u drevnim gradovima uz rijeku Ind, a to su Harappa i Mohenjo Daro, a koji su se nalazili na mjestu današnjeg Pakistana. Oni se datiraju u razdoblje 3. tisućljeća pr. Kr. Tamošnje su kuće imale prave male kupaonice s prostorom za kupanje i toaletom, što je bilo izuzetno rijetko u drevnom svijetu.
“Koliko para toliko muzike”
Na području Mezopotamije, postojali su jednostavni i sofisticirani toaletni sustavi. Njihova se pojava datira negdje otprilike u 4. tisućljeće, što znači da su stariji i od onih s područja uz rijeku Ind. Sofisticiraniji sustavi bili su ograničeni na povlaštene slojeve, u stilu “koliko para toliko i muzike”. Ako niste bili dobro potkoženi imali biste vjerojatno za svoje prirodne potrebe samo jamu obloženu stvrdnutom glinom. Sustav kanalizacije za uklanjanje otpada bio je rezerviran za najbogatije zbog čega su takvi primjeri nalaženi samo u rijetkim kućama.
Važnost intime
U imućnim kućama toaleti su se nalazili u najmanje pristupačnim dijelovima domova, što je pokazatelj da su drevni stanovnici Mezopotamije cijenili intimu za razliku od starih Rimljana. U višekatnim objektima su se toaleti obično nalazili ispod stubišta, a slično je bilo u rimskim inzulama. Postojale su dvije vrste zahoda čučavci i zahodi sa sjedištem. Čučavci su mogli imati i nešto luksuzniju varijantu u kojoj su se javljali i oni s postoljem od pečene gline za noge. No je li to doprinosilo nešto lakšem obavljanju prirodnih potreba baš i nismo sigurni. Zahodi sa sjedalom su građeni također od pečene opeke i premazivani bitumenom zbog hidroizolacije. Građeni su u prostorijama koje su imale popločen pod, zbog čega su mogle imati i funkciju kupaonice. U drevnim gradovima kao što su Eshnunna i Nuzi koji su se nalazili na području današnjeg Iraka pronađeni su baš ovakvi zahodi. U podnožju su imali otvor kako bi “otpad” propadao gdje je trebao te uz pomoć kosog nagiba i cijevi otplutao dalje.
No treba imati na umu da su neke mezopotamske zahodske jame bile duboke samo nekoliko metara kao i da su neki od zahoda imali odvodne cijevi koje su kroz zidove nosile fekalije van, što je moralo doprinijeti širenju zaraza. Ovakva koncepcija iznošenja fekalija direktno na ulicu je poboljšavala funkciju kuće i doprinosila njezinom boljem ugođaju, ali to je sigurno utjecalo na ono što se zbivalo vani gdje je morao vladati odvratan smrad. Pretpostaviti možemo da su životinje poput svinja rješavale problem fekalija, ali nismo sigurni je li se taj problem tako rješavao.
U svakom slučaju povijest toaleta nudi jedinstven pogled na ljudsku prošlost, pitanje je samo tko je spreman “zasukati rukave” i zaviriti u nju.
Piše: Sonja Kirchhoffer
