Piše: Ante Jelavić
Jedna od najprepoznatljivijih ikona Istočne Njemačke, ovaj maleni automobil s karoserijom od plastike i tekstilnih vlakana te zastarjelim dvotaktnim motorom i nerazmjerno visokom potrošnjom goriva bio je predmet sprdnje na Zapadu te se nerijetko nalazio na popisu najgorih automobila. Trabi je, međutim, u posljednjih 20-ak godina stekao kultni status i doživio svojevrsnu renesansu.
Nakon Drugoga svjetskoga rata poražena Njemačka nalazi se u gospodarskom i potpunom društvenom rasulu. Velika zemlja odjednom je podijeljena na dva dijela. Jedan dio, zapadni, zajednički nadziru Njemačka i SAD, a drugi je dio pod ingerencijom Sovjetskoga Saveza. Njemačka je podijeljena na četiri okupacijske zone (francusku, britansku, američku i sovjetsku), dok se Berlin, vjekovna njemačka prijestolnica, u potpunosti nalazi pod sovjetskom ingerencijom. Amerikanci i Britanci nadziru ukupno oko dvije trećine njemačkog teritorija, dok Francuzi i Sovjeti ukupno oko trećinu. Među Saveznicima uskoro dolazi do trvenja i svađa, što dovodi do podjele zemlje na istočni i zapadni dio. Zapadni dio postaje Savezna Republika Njemačka (u daljnjem tekstu Zapadna Njemačka), dok istočni dio zemlje postaje Njemačka Demokratska Republika (u daljnjem tekstu Istočna Njemačka), skraćeno DDR (njem. Deutsche Demokratische Republik). Dok se Zapadna Njemačka uz pomoć zapadnih Saveznika razvijala progresivno, primajući od njih brojne financijske injekcije, kod Istočne Njemačke to nije bio slučaj. Ona slijepo slijedi i sluša svojeg velikog sovjetskog brata, u kojem je još vidljiv Staljinov utjecaj, iako je on preminuo godinu prije.
Rođenje Istočne Njemačke – domovine Trabanta
Zemlja još trpi poratne posljedice, industrijalizacija se slabo razvija, a siromaštvo je vidljivo. Na svakom se koraku osjećaju posljedice izolacije. U Istočnoj Njemačkoj, kao i u svim komunističkim zemljama, proveden je jednostranački sustav s nacionaliziranom industrijom i kolektivizacijom poljoprivrede. Navedeni procesi ubrzavaju nezadovoljstvo kod građana, neki od kojih 1953. organiziraju razne protusovjetske i protukomunističke manifestacije, unatoč tome što je SSSR nominalno dopustio nominalnu nezavisnost i suverenitet Istočne Njemačke.
Rođenje Trabanta
Njemačka je do Drugoga svjetskoga rata bila vrlo industrijalizirana zemlja, s možda najjačom industrijom na europskom kontinentu. Važan korak u zapošljavanju stanovništva i poboljšavanju oporavka zemlje bila je nova industrijalizacija države. Važno je napomenuti da su sve njemačke industrije bile pod neposrednim nadzorom Sovjetskoga Saveza. Njemačka je posebice bila poznata po autoindustriji – Opelu, Volkswagenu, Mercedesu itd. Ni susjedne zemlje nisu zaostajale, Francuska je imala Renaulta, a Čehoslovačka Škodu.
Godine 1956. u njemačkoj tvornici „VEB Sachsenring Automobilwerke Zwickau” u saksonskom gradu Zwickauu počinje proizvodnja tada još neimenovanog istočnonjemačkog automobila. Proizvodnju je stidljivo najavio tadašnji čelnik poduzeća Probsthahn koji je u mjesnim novinama izjavio da tvornica proizvodi istočnonjemački automobil za potrebe građana i da očekuje pomoć državnih institucija. Zanimljivo je da je ova tvornica prethodno izrađivala traktore, a prvotna joj je zamisao bila proizvodnja motocikala. Tvornica je pod nazivom Auto Moto Plant još i prije Prvoga svjetskoga rata (1904.) započela s proizvodnjom automobila imena Horch, da bi od 1955. do 1959. proizvela automobile tipa S240 Sedan.
Godine 1957. mladi inženjer strojarstva, dr. Werner Lang, inače sudionik Drugoga svjetskoga rata na obje strane, postaje glavni inženjer u tvrtki. Lang predlaže Augustu Horchu da naprave maleni automobil koji će konkurirati zapadnonjemačkoj Volkswagenovoj Bubi (njem. Käfer, engl. Beetle) i britanskom Miniju. Langovo je djelo privedeno svrsi i prvi je Trabant ugledao svjetlo dana 7. studenoga 1957. Naziv je nadahnut sovjetskim satelitom Sputnik, koji je te godine prvi put lansiran u svemir. Na ruskom jeziku Sputnik znači suputnik što je značenje i njemačke riječi Trabant. Dakle, to je vozilo trebalo postati sinonimom za vjernog suputnika. Po autorovu mišljenju, moguće je da je u tome ulogu igrala želja proizvođača da Trabant postane popularan među širokim narodnim masama, tj. narodni automobil. Auto je među Nijemcima dobio nadimak Trabi.
Trabant P50, prvi model Trabanta, bio je jedan od najsuvremenijih malih automobila na tržištu u trenutku početka proizvodnje, s unitarnom konstrukcijom, prednjim pogonom i velikim dijelovima karoserije proizvedene od duroplasta, naprednog plastičnog materijala izrađenog od recikliranog otpada tekstilne industrije. Važno je napomenuti da je duroplast bio materijal sličan pleksiglasu i bakelitu, a upotrebljavan je isključivo zato što su Sovjeti Istočnoj Njemačkoj ograničili uvoz željeza i čelika, kao i zbog činjenice da duroplast, za razliku od čelika i željeza, neće hrđati.
Zbog toga Trabant možemo nazvati pionirom uporabe recikliranog materijala. Naime, svojom je proizvodnjom pokrenuo trend uporabe duroplasta u autoindustriji, i to nekoliko desetljeća prije svjetske pomame za korištenjem recikliranog materijala. Trend su kasnije slijedili zapadnonjemački Audi i švedski SAAB, a naposljetku i japanski Suzuki koji je proizvodio takve tipove automobila čitava dva desetljeća kasnije. Zbog toga su Trabant često nazivali kartonskim ili pak plastičnim automobilom i slično.
Druga značajka Trabanta bio je zastarjeli dvotaktni motor obujma 55 kubičnih centimetara. U to su vrijeme brojni automobili poput Renaulta koristili učinkovitiji i bolji četverotaktni motor.
Motor je bio poprečno postavljen s aluminijskim blokom i zračnim hlađenjem. Nije imao razvodnik paljenja, nego dva odvojena visokonaponska kruga te dvije bobine (indukcijski svitak koji radi na principu transformatora, a rabi se za paljenje benzinskog motora) i dva para platinske dugmadi. Napajanje se provodilo pomoću gravitacije, što je predstavljalo problem pri bočnim sudarima jer bi se tada Trabant lako zapalio. Trabant je bio veliki potrošač ulja za to doba. Trošio je čak sedam litara ulja na 100 kilometara, a njegova maksimalna brzina bila je 90 kilometara na sat. Drugi nedostatak bio je velika emisija ispušnih plinova. Na automobilu se nalazilo slovo S koje je označavalo tvornicu koja ga je proizvela. Na vozilima prve generacije Trabanta nalazila se oznaka AWZ, prva oznaka tvornice AWZ – Auto Werke Zwickau.
Trabant je u nekim stvarima bio inovacija. Prvi je imao bočno postavljen upravljač, kao i bočno postavljeni motor, u doba kad su mnogi automobili imali motor koji je bio povezan sa zadnjim kotačima. Još jedan nedostatak Trabanta bio je što se kroz modele neznatno mijenjao te je već nakon desetak godina proizvodnje postao potpuno zastarjeli automobil. Trabant je od predratnog automobila DKW-a naslijedio dvotaktni motor od 500 kubičnih centimetara koji je u prvoj verziji imao 13 KS, potom 18 te naposljetku 20 KS.
Proizvodnja se nastavlja – novi modeli trabanta
Najnovija verzija Trabanta s motorom od 23 KS bila je P 600 (interna oznaka P 60). P je naime bila oznaka za plastiku, a broj 600 označavao je obujam motora. Termoaktivno tijelo na čeličnoj oplati ostalo je nepromijenjeno, ali su imali neke posebnosti poput letvica, vizira za sunce koji je izvana postavljen na vjetrobransko staklo, kao i kromiranih dijelova. Često su Trabant 600 nazivali i okrugli Porsche, tj. Kugelporsche.
Nekoliko godina kasnije (1964.) napravljen je i najpoznatiji model Trabanta – Trabant 601 koji je doživio sitnije izmjene u odnosu na svojeg prethodnika, npr. drugačiju bočnu traku, krov, poklopac na motoru, a zadržao je neke značajke i od P500. Model 601 neznatno se promijenio u kasnijim modelima, postupnim uvođenjem 12-voltne elektronike, vijugastim federima (oprugama) za zadnje kotače i platformom od Trabanta 500. Ovaj se tip Trabanta, inače njegov najpoznatiji model, proizvodio gotovo 39 godina, ali bez važnih modifikacija. Naveliko se naručivao, a potencijalni su ga kupci znali čekati i po dvije godine. I dalje je karoserija ostala plastična pa se Trabant mogao nazvati i auto-igračkom siromašnih osoba. Automobil nije imao osovinu, nije imao razvodni remen, pumpu na ulje i vodu, kao ni grijače. Važnu ulogu imala je činjenica da je mjenjač imao četiri brzine, što je Trabant tada činilo jedinstvenim u svijetu. Postojao je više verzija Trabanta 601 (vidi kućicu s dodatnim informacijama).
Trabant 601S imao je i neke metalne dijelove, a ne isključivo duroplast, zatim 24-litarski spremnik za gorivo koji se nalazio odmah do motora te spremnik za ulje koji se nalazio ispred putničkih sjedala. Između kapice i izolatora nalazila se pumpica za gorivo kojom se moglo nadzirati potrošnju goriva. Za hlađenje automobila i sustav klimatizacije postojala su tri prekidača smještena u vozačev prostor, kao i dva prekidača smještena ispod poklopca motora automobila. Zanimljivo je da je ovaj model imao prednja svjetla koja su se ručno mogla prilagoditi u raznim pozicijama, tj. pomična svjetla. Ovaj tip Trabanta postojao je u raznim bojama. Karoserija mu je bila vrlo tanka i stvorena onako kako je bilo moderno tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća.
Trabant Combi imao je dvotaktni motor zapremnine 600 kubičnih centimetara, četiri brzine, dužinu od 3,56 metara i širinu od 1,5 metra, a težio je 650 kilograma. 
Trabant 601S Rudi imao je dvotaktni, dvocilindrični motor jačine 19 KS, ručni mjenjač s četiri brzine, težio je 615 kilograma, a dosezao je maksimalnu brzinu od 80 km/h. Nakon ovog najpoznatijeg tipa Trabanta izrađeni su i novi prototipovi. Tako je 1961. uveden prototip Trabant-Wartburg P-100, poznatiji po nadimku Paloma (Golubica). Bila je to klasična i elegantna limuzina, opremljena dvotaktnim motorom zapremnine od 1100 kubičnih centimetara, s 47 KS. Takav se motor kasnije stavljao u Wartburgove automobile, a nalazio se u stražnjem dijelu automobila s radijatorom. Projekt ipak nije zaživio jer se pokazalo da je nemoguće smjestiti Wartburgov motor u Trabant. Sljedeći model bio je Trabant P-603. Zamišljeno je da bude opremljen motorom tipa Wankel s jednim rotorom, a napravljeni su čak i drugi motori s dva ili više rotora jer se namjeravalo proizvoditi i nove modele. Međutim, zbog nedostatka novca od navedenih se projekata odustalo. Zanimljivo je da je zahvaljujući istočnonjemačkom rukovodstvu jedan od tih prototipova iskorišten za čuveni Volkswagen Golf JGL, odnosno Golf I koji je proizveden 1974. godine. Navodno je glavni inženjer tog projekta, kada je ugledao Golf I razočarano uzviknuo: „Ovo je moj Trabant!“
Koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća proizveden je Trabant P 610 koji je bio tipičan automobil napravljen u stilu modernih automobila 1970-ih i 1980-ih godina. Srce ovog automobila predstavljao je Škodin motor tipa 1100 koji je bio četverotaktni, a upravo to, prema mišljenju autora, predstavlja revoluciju u odnosu na prethodne modele, kao i četiri cilindra i 50 KS. Napravljeni su i novi modeli ovog automobila opremljeni Wartburgovim motorima ili klasičnim Trabantovim dvocilindričnim motorom, a zvali su se P-603N. Iz nepoznatih se razloga ovi automobili nikada nisu počeli proizvoditi.
Komunizam polako pada – Zapadni Nijemci pomažu Trabantu
U drugoj polovici osamdesetih godina prošloga stoljeća komunizam više nije jak kao prije nego postupno jenjava, ne samo u Istočnoj Njemačkoj, već i u cjelokupnom Istočnom bloku. Premda željezna zavjesa (figurativni naziv za granicu između Zapadnog i Istočnog bloka) još postoji, dolazi do postupnog zatopljenja odnosa između Istočne i Zapadne Njemačke. Potpisuju se međusobni trgovinski sporazumi, kao i suradnje na području znanosti i tehnologije. Tako tvrtka Sachsenring sklapa sporazum o suradnji sa zapadnonjemačkim proizvođačem automobila Volkswagenom. Mješovita skupina stručnjaka oblikovana je za rad na novom projektu Trabant 1100. Ovaj je automobil izrađen na platformi Volkswagena Polo, a posjedovao je i njegov motor koji je bio četverocilindrični, obujma 1050 kubičnih centimetara i jačine 45 KS. Taj je automobil dosegao brzinu od 135 km/h, najveću od Trabantovih modela, ali suviše smiješnu za ostale automobile toga vremena. Dapače, obavlja se novi posao. Tvornica Sachsenring započinje proizvodnju Volkswagen Pola. U to vrijeme prestaje i izolacija Istočne Njemačke, čiji državljani sada mogu slobodno putovati u zapadne zemlje, kamo odlaze u Trabantima, a nabavljaju Peugeote, Renaulte i ostale zapadnoeuropske automobile.
Godine 1989. pada Berlinski zid, a Njemačka se postupno ujedinjuje. Istočni Nijemci slave ujedinjenje i pad zida u svojim Trabantima, čime Trabant postaje prvi automobil koji je prošao kroz Berlinski zid. Oduševljenje ujedinjenjem osjeća se i u tvornici Sachesnring u Zwickau jer je pala tvrda komunistička vlast, tj. dolazi slobodna proizvodnja, pa se očekuju bolji dani za tvornicu i Trabant kao njezin najbolji proizvod. Međutim, stvarnost je bila drugačija.
Istočni Nijemci sad počinju preferirati Opelove proizvode (npr. Opel Kadett), Volkswagene, Audije, dok imućniji kupuju automobile marke Ford, Mercedes te BMW.
Ni u inozemstvu Trabantima više ne cvjetaju ruže. Nekad popularni automobil u svim komunističkim zemljama, pa i u bivšoj Jugoslaviji, istisnuli su razni Fiati, Renaulti itd. Dapače, cijena mu se 1990. smanjuje na samo nekoliko desetaka tadašnjih njemačkih maraka. Trabant od simbola jedne epohe postaje „trinaesto prase“, zastarjeli i smrdljivi automobil koji je izgubio smisao svojega postojanja i gubi utrku s novim modelima. Trabant postaje predmet mnogih viceva tipa „Kako udvostručiti vrijednost Trabanta? Napuni mu rezervoar“. Pad potražnje odražava se i na rad tvornice Sachesnring koja ostvaruje manjak prihoda i 30. ožujka 1991. prestaje s proizvodnjom Trabanta, nakon više od tri milijuna proizvedenih vozila. Tvornica je kasnije prodana Volkswagenu koji u njoj proizvodi svoje nove modele.
Život poslije prestanka proizvodnje
Trabant je ostao pomalo zaboravljen sve do 1999. godine kada je tadašnji bugarski ministar vanjskih poslova Solomon Pasi u svojem Trabantu prevozio delegaciju NATO-a ulicama Sofije. Tijekom jednog posjeta Njemačkoj papa Ivan Pavao II. blagoslovio je Trabant. Trabant je sudjelovao i u reli-utrkama. Upotrijebila ga je grupa U2 u nekim svojim spotovima, a vozio ga je i Del Boy u popularnoj seriji Mućke. U Uzbekistanu je 1999. godine pod nazivom Olimp započela proizvodnja Trabanta, ali napravljen je tek jedan jedini primjerak. Posljednjih godina na području Njemačke vlada fenomen nostalgije za svime što pripada nekadašnjem DDR-u i socijalizmu, tzv. Ostalgie. Tako se pojavila i nostalgija za Trabantom. Oslikani Trabant nalazi se na mjestu ostataka Berlinskoga zida. Počela je i ponovna potražnja za Trabantima koje ljubomorni vlasnici prodaju po vrlo visokim cijenama jer je to nekada bio automobil kakav je mogao trajati i po trideset godina. Godine 2009. proizveden je prototip ekološkog automobila Trabant nT, koji iako je zamišljen prije šest godina od dana pisanja ovoga teksta, još nije proizveden. Ovaj automobil zajednički izrađuje konzorcij tvrtki Herpa i IAV. Motor će imati 45 kW te litij-ionsku bateriju, a dosezat će maksimalnu brzinu od 130 km/h.
Umjesto zaključka
Časopis Time proglasio je Trabant jednim od 50 najgorih automobila svih vremena, a tvrtka De Agostini Trabantovu je minijaturu uvrstila u kolekciju pod nazivom Legendarni automobili. Na kraju ovoga teksta valja se zapitati: Što je to što Trabant čini posebnim? Činjenica je da je bio poseban svojim dizajnom od duroplasta, da je bio jedini automobil takve vrste izrade, a zvali su ga kartonskim i papirnatim automobilom. Trabant nije postizao veliku brzinu, nije pružao neki veliki komfor, ali bio je simbol jedne epohe, prvi narodni automobil Istočne Njemačke koji se proizvodio četiri desetljeća u tri milijuna primjeraka. Iako je u mnogočemu zaostajao za Mercedesom, Škodom ili drugim automobilima Zapadne Njemačke, ostat će upamćen kao automobil kojega su kupci znali čekati i godinama, ne samo u Njemačkoj, nego i u inozemstvu, ne samo u Istočnom bloku, već i u Kanadi i Americi.
Trabant je bio i predmet šale, ali je i danas tražen, što mu daje posebnost. Valja se nadati da će se jednom nastaviti i njegova proizvodnja (dakako u novijem i boljem izdanju!) te da Trabant više neće biti samo legenda s nesretnim završetkom.
