U najširem smislu, pojam antika je sinonim za davninu ili davno doba. U znanosti se, međutim, taj pojam odnosi na kulture stare Grčke i Rima kao i područja pod njihovim utjecajem. Obično se kao njen početak uzima pojava arhajske umjetnosti u Grčkoj (oko 800. pr. Kr.), no neki preferiraju pojavu kretsko-mikenske kulture (oko 1600. pr. Kr.) ili grčkih gradova-država (polisa; oko 1200. pr. Kr.). Završava padom Zapadnog Rimskog Carstva u drugoj polovici 5. stoljeća.
Temeljne odrednice razdoblja su pojava pisma i baštine sačuvane na kamenu, glinenim pločicama, papirusu, pergameni itd. te karakteristična arheološka baština. Pojam antika tako se ne odnosi na prostor izvan grčko-rimskog kulturnog kruga na Bliskom Istoku ili u sjevernoj Europi. Kako se prostor tog kulturnog utjecaja s vremenom širio, možemo reći da je i pojam s vremenom zahvaćao sve veće geografsko područje.
Antika se tradicionalno dijeli na sljedeća razdoblja:
klasična starina – do osvajanja Aleksandra Velikog (4. st. pr. Kr.)
helenizam – širenje grčke kulture na Bliski Istok i u Egipat u jeku Aleksandrovih pohoda (do 1. st. pr. Kr.)
rimska antika – od 1. st. pr. Kr. do pada Zapadnog Rimskog Carstva; Rimljani postaju baštinici grčke kulture te dolazi do povećanog upliva religija s Istoka
Neki razlikuju i razdobljekasne antike kao tranzicijskog razdoblja od starog do srednjeg vijeka. Počinje u 3. stoljeću (car Dioklecijan, podjela Carstva na Istočno i Zapadno, uspon kršćanstva) i traje do 6. ili 7. stoljeća (bizantski car Justinijan, Arapska osvajanja).
Važnost antičke kulture leži u tome što su svi europski narodi – bili oni Romani, Slaveni, Germani ili drugi – u nekoj mjeri s njom povezani neposrednim kulturnim kontinuitetom. Zato se europska kultura u više navrata pozivala na antiku kao svoj praizvor (karolinška renesansa, humanizam, renesansa, klasicizam).
Piše: Boris Blažina
