Radioaktivnost kao lijek za sve

Piše: Boris Blažina

Prodavali su se privjesci od radija koji su obećavali izlječenje od reume, „100 % prirodna“ radonska voda kao energetski napitak, pokrivači s uranijem kao lijek za artrozu, lijekovi za probavu koji su sadržavali torij itd. u većini takvih proizvoda je doza zračenja bila preniska da bi naštetila čovjeku, ali s vremenom su se pojavljivali proizvodi koji su predstavljali stvarnu opasnost za zdravlje.

Danas, naravno, znamo da je izlaganje radioaktivnom zračenju opasno po zdravlje. Iako ionizirajuće zračenje u suvremenoj medicini ima legitimne primjene kako u svrhu dijagnoze (za provjeru rada organa poput bubrega, štitnjače i kostiju) tako i u svrhu terapije (npr. za liječenje raka), čak je i u tim slučajevima ono samo „manje zlo“, tj. negativne posljedice zračenja smatraju se opravdanima jer su posljedice toga da se bolesti ne liječe još gore za pacijenta. Međutim, u prošlosti ljudi nisu bili svjesni negativnih posljedica zračenja, posebno u slučaju dugotrajne izloženosti. Ljudi su smatrali da radioaktivnost nije bitno drugačija od struje – novi izvor energije koji će im omogućiti ostvarivanje dotad nezamislivih dobiti. Radioaktivnost je služila za sve – moglo je se upotrijebiti u industriji, medicini, kozmetici, pa čak i za zabavu. Oduševljenje otkrićem radioaktivnosti popratilo je i pojavljivanje mnogih radioaktivnih „lijekova“ na tržištu. Izgleda da je jedan od faktora u pripisivanju ljekovitih svojstava radioaktivnim tvarima bila i činjenica da ubijaju bakterije. Svakako je jedan od faktora bio pronalazak da voda u više popularnih toplica sadržava radioaktivni element radon, što je naravno dovelo do povezivanja ljekovitih svojstava vode s radonom. Uskoro ljudi više nisu bili zadovoljni samo kupanjem i ispijanjem radioaktivne vode u toplicama, već su odlučili da to moraju činiti i kod kuće. Međutim, problem je predstavljala činjenica da radon ima relativno kratak poluživot (manje od četiri dana; poluživot ili poluvrijeme eliminacije je vrijeme potrebno da se početna aktivnost smanji na pola) pa radonsku vodu nije moguće prenositi na veće udaljenosti. Pojava industrije proizvoda od radona i radija bila je prirodna posljedica toga. Nastala je i industrija lažnih radioaktivnih „lijekova“, što je dovelo do bizarne situacije da su na nekim proizvodima stajale garancije da će kupljeni proizvod korisnika doista ozračiti. Tako je firma Bailey Radium Laboratories iz New Jerseyja prodavala Radithor, „certi͓ciranu radioaktivnu vodu“, te čak ponudila nagradu onome tko bi dokazao da ona ne sadržava oglašenu količinu radija i torija.Još jedan problem vezan uz ra-dioaktivne proizvode bila je činjenica da, iako su ti proizvodi u početku obično sadržavali vrlo male količine radioaktivnih materijala, jedan od načina da se nadvlada konkurenciju bila je proizvodnja predmeta koji emitiraju snažnije zračenje. U nastavku članka donosimo pregled nekih radioaktivnih „lijekova“ i drugih svakodnevnih proizvoda.

Emanatori

Radijski emanatori bile su posude za obogaćivanje vode radonom. Neki su od njih bili izrađeni od porozne keramike koja je sadržavala radij ili uranij, dok su drugi napravljeni od uranijevog stakla. To je obično staklo koje svoju žutu boju dobiva nakon što mu se pridoda uranij – izloženo ultraljubičastom svjetlu, ono daje karakteristično ͔fluorescentno zeleno svjetlo, koje se obično povezuje s radioaktivnošću. Kratak poluživot radona značio je i da nije bilo praktično prodavati radonsku vodu. Stoga je 1912. u Kaliforniji patentiran popularni proizvod nazvan Radium Ore Revigator. Bio je to hladnjak za vodu s karnotitom, uranijevom rudom (kemijska formula K2(UO2)2(VO4)2·3H2O). Karnotit bi radioaktivnim raspadanjem proizveo plin radon. Prema tvrdnjama proizvođača voda koja bi preko noći odstajala u Revigatoru idućeg bi jutra postala svježa i okrepljujuća radonska voda. Na žalost za kupce proizvod je doista radio. Voda pripremljena prema uputama je mnogo godina kasnije analizirana te je utvrđeno da nije vrlo opasna za zdravlje zbog radioaktivnosti radona, ali su u njoj pronađeni i arsen, olovo, vanadij i uranij. Radijski emanatori bili su jedan od najčešćih proizvoda s radioaktivnim materijalima namijenjenima za svakodnevnu uporabu. Drugi primjeri uključuju Thomas Radioactive Cone, Zimmer Radon Generator i Radium Emanator, svi izumljeni u Los Angelesu, zatim Radio-Rem iz New Yorka, Radium das Leben iz Zwickaua u Njemačkoj, Radiumchema Emanationsapparat iz St. Joachimstala (danas Jáchymov u Češkoj) itd.


Radioaktivna hrana

radioaktivnost kao lijek chocolate-radiumRadioaktivne je materijale bilo moguće pronaći i u prehrambenim proizvodima, čiji su oglašivači to s ponosom isticali. Jedan takav primjer bili su „radioaktivni keksi“ i „radioaktivni kruh“ (u čijoj se proizvodnji koristila radijeva voda) tvrtke Hippman-Blach, a proizvedeni su tijekom 1920-ih u St. Joachim-stalu (danas Jáchymov u Češkoj), kao i gore spomenuti emanator. Iako ti proizvodi nisu sadržavali dovoljnu količinu radioaktivnog materijala da bi bili opasni, radnici koji bi sudjelovali u njihovoj proizvodnji bili su izloženi mnogo snažnijem zračenju. Postojale su i radioaktivne pastile (npr. marka Heidelberger i Fritz Eiferove pastile od radioaktivnih soli), koje su reklamirane kao lijek za raznorazne bolesti i tegobe. Postojala je čak i čokolada s radijem koju je 1930-ih proizvodila njemačka tvrtka Burk & Braun, koja je reklamirana kao sredstvo za pomlađivanje.

Radithor

Radithor je bio „lijek za sve“ koji se sastojao od trostruko destilirane vode i dva radijeva izotopa (Ra-226 i Ra-228). Na oglasima je predstavljen kao „Besprekidno sunčevo svjetlo“ sa svojstvima liječenja raka želuca, mentalnih bolesti, impotencije i starenja. Proizvodili su ga od 1918. do 1928. Bailey Radium Laboratories. Međutim, proizvod je došao na loš glas 1932., kada se ustanovilo da je industrijalac Eben Byers umro od trovanja Radithorom (raspale su mu se kosti čeljusti i lica), a američka je Vlada Radithor stavila izvan zakona.

Radiendocrinator i radioaktivni čepići

Ovaj je proizvod bio u obliku kutijice koja je sadržavala papiriće s 250 mikrokirija radija, što je dovoljno za osvjetljenje fluorescentnog zaslona koji bi se stavljao preko papirića. Primjenjivao se stavljanjem na spolne žlijezde preko noći, a oglašavan je kao lijek za impotenciju i slične tegobe. Izumio ga je spomenuti William J. Bailey, poznatiji kao izumitelj Radithora (vidi gore). Bailey je i sam tvrdio da svakodnevno nosi Radiendocrinator i pije vodu s radijem. Umro je 1949. godine od raka mokraćnog mjehura. Bilo je i drugih proizvoda koji su kupčevim endokrinim žlijezdama mogle osigurati sve „dobrobiti“ radija. Jedan od tih brendova bio je „Vita Radium“, čiji su čepići imali garanciju da sadržavaju radij. Na nekim su oglasima predstavljeni kao lijek za impotenciju, dok su na drugima predstavljeni jednostavno kao „lijek za sve“. Zanimljivo je da ih se prema želji kupca moglo dostaviti u neobilježenim kutijama zbog očuvanja privatnosti.

Radioaktivna pasta za zube

Ovaj neobičan proizvod imao je zanimljivu povijest. Njemačka tvrtka Auergesellschaft tijekom Drugoga svjetskoga rata bila je zadužena za pribavljanje uranija i torija za jedan od nuklearnih programa nacističke Njemačke. Bojeći se mogućnosti da Nijemci razviju nuklearno oružje, Amerikanci su organizirali službu Alsos koja je tragala za svim mogućim izvorima materijala koji bi se mogli upotrijebiti za izradu atomske bombe. Tako su pronašli i plan tvrtke Auergesellschaft. Kada su zaplijenili dokumente tvrtke, postalo im je jasno da će se ona, uvidjevši da će Njemačka izgubiti rat, preusmjeriti na proizvodnju kozmetike, a ne oružja. Tako je, između ostalog, planirala promotivnu kampanju za svoju radioaktivnu pastu za zube „Doramad“, koja se proizvodila i prije rata. Oglašivač je, uz uobičajeni žargon o pozitivnim učincima radioaktivnosti po ljudsko zdravlje, tvrdio da radioaktivnost sprječava razmnožavanje bakterija u ustima. Pasta Doramad pokazala se kao vrlo uspješan proizvod, unatoč visokoj cijeni.Auergesellschaft nije bila prva tvrtka koja je došla na ideju o radioaktivnoj zubnoj pasti. Postojala je i pasta nazvana „Radiogen“ koja je sadržavala malu količinu radija, a navodno ju je izumio Parižanin Alfred Curie. On je također na tržište plasirao zubnu pastu koja je sadržavala i torij i radij. Neki smatraju da je Alfred Curie zapravo bio pseudonim, ili da čak uopće nije postojao, već da se radi o marketinškom triku da ga se poveže sa slavnim bračnim parom Curie.

Tho-radia kozmetika

radioaktivnost kao lijek thoradiaSpomenuti „Alfred Curie“ navodno je izumio i druge radioaktivne proizvode. Jedan od njih bio je brend Thoradia koji je bio popularan tijekom 1930-ih, a  uključivao je kremu za lice, sapun, prašak, ruž za usne, mlijeko za tijelo i spomenutu zubnu pastu. Proizvodi Thoradia sadržavali su torijev klorid i radijev bromid, a promovirani su kao sredstva koja daju trenutan dvostruki učinak – nisu samo uljepšavala tijelo, već su imala i dobar učinak na zdravlje. Najpopularniji proizvod bila je krema za lice koja je u 100 grama proizvoda sadržavala 0,5 grama torijeva klorida i 0,25 mg radijeva bromida.

Kazaljke za sat s radijem i „Radijeve djevojke“

Boja s radijem imala je posebno svojstvo koje ju je činilo atraktivnom – svijetlila je u mraku. Jedna od očitih primjena bila je na kazaljkama za satove, koje bi obojene radijem svijetlile u mraku. U SAD-u je krajem Prvoga svjetskoga rata nastala čitava industrija za njihovu proizvodnju, a najpoznatija tvrtka bila je United States Radium Corporation iz američke savezne države New Jersey, vlasnik brenda „UnDark“. Ondje su gotovo isključivo radile mlade žene, njih oko 70. Kistovi s kojima su radile morali su biti vrlo tanki, tako da su radnice morale stavljati vrh kista među usnice kako bi ostale ravne. Bile su plaćene prema produktivnosti pa su mnoge od njih svakoga dana obojile čak oko 250 kazaljki. Neke od djevojaka bojile su i svoje nokte, zube, pa i lice tom bojom za koju im je rečeno da je bezopasna. Iako se radilo o malim količinama radioaktivnog materijala, radnice su tijekom godina primile toliku količinu zračenja da je mnogo njih (prema nekim procjenama oko 50) umrlo od trovanja i karcinoma. Nažalost, United States Radium Corporation uskoro je dobila konkurenciju u proizvodnji radioaktivno obojenih kazaljki. Te su tvrtke ukupno zapošljavale oko 4000 radnika samo za bojenje kazaljki radioaktivnim bojama. Najstrašniji dio cijele priče jest da su vlasnici tvrtke United States Radium Corporation bili svjesni da se radi o opasnom materijalu, ali radnicama nisu osigurali nikakvu zaštitu. Uskoro su kod zaposlenica zabilježeni brojni slučajevi obolijevanja, a kolale su priče poput one prema kojoj je jednoj od djevojaka koja je posjetila zubara prilikom vađenja zuba nehotice izvađen i komad čeljusti. United States Radium Corporation čak je angažirao toksikologe koji nisu željeli priznati povezanost fenomena djevojaka s raspadajućim čeljustima i radioaktivnih materijala kojim su svakodnevno rukovale. Pet bivših radnica tvrtke pokrenule su sudski proces protiv svoje tvrtke i angažirale medije, tako da je javnost bila šokirana stravičnim prizorima posljedica radioaktivnog zračenja na ljudsku čeljust (raspadanje kostiju u čeljusti). Kampanja je bila uspješna te je dovela do mnogo strože regulacije uporabe radija u industrijske svrhe. Radnice su primile kompenzaciju vrijednu oko 100 000 dolara po današnjem tečaju te im je tvrtka morala doživotno osigurati godišnji prihod i platiti sve medicinske troškove. Te su žene ostale zapamćene kao Radium Girls (Radijeve djevojke). Zadnja od njih preminula je svega dvije godine nakon završetka suđenja. United States Radium Corporation nastavio je proizvoditi satove, ali novi sigurnosni standardi rezultirali su time da niti jedan od njihovih radnika više nije obolio – to je jasan pokazatelj koliko je lako bilo spasiti preminule djevojke.

Igračke

Neki proizvodi bili su namijenjeni i za dječju igru. Jedan od najpoznatijih bio je Gilbert U-238 Atomic Energy Lab, dječji pribor za kemiju koji je između ostalog sadržavao Geigerov brojač, elektroskop, spinteriskop, maglenu (Wilsonovu) komoru, izotop olova Pb-210, izotop polonija Po-210 (raspadanjem emitira alfa čestice), izotop rutenija Ru-106 (raspadanjem emitira beta čestice), izotop cinka Zn-65 (raspa-danjem emitira gama čestice) te čak četiri izotopa uranija. Plasiran je na tržište 1951. godine, a reklamiran je samo za „najobrazovanije dječake“ te je bio iznimno skup. Postojale su i jednostavnije i jeftinije kopije koje su sadržavale samo jedan izotop uranija, ali i radij.

Pacemaker s nuklearnom baterijom

U ljudskom se srcu nalazi složeni električni sustav koji kontrolira brzinu i ritam kucanja srca. Starenjem se taj sustav može poremetiti, što dovodi do srčanih tegoba. Zato su izumljeni pacemakeri, elektrosti-mulatori rada srca koji se ugrađuju u tijelo bolesnika. Pacemakeru je stoga potrebna baterija sa što duljim vijekom trajanja. Stoga su 1960-ih znanstvenici u Los Alamos Scienti͓c Laboratoryju u američkoj saveznoj državi New Mexico došli na ideju da bi mogli iskoristiti nuklearnu energiju za proizvodnju učinkovitih baterija za pacemaker. Naime, nuklearne baterije mogu trajati vrlo dugo zbog toga što rade na principu radioaktivnog raspadanja nekog elementa. Cilj im je bio stvoriti minijaturnu nuklearnu bateriju koju bi bilo moguće usaditi u ljudsko tijelo. Tako je stvorena „radioizotopska“ baterija, kolokvijalno nazivana „nuklearnom baterijom“. Važno je napomenuti da spomenute baterije zapravo nisu bile mali nuklearni reaktori, tj. nisu radile na principu lančanih reakcija za stvaranje energije. Nikada nije zabilježen slučaj da su uzrokovale narušavanje nečijeg zdravlja. Ipak, uz njih se vezao jedan problem (ne računajući skupoću) – sadržavale su opasni materijal koji se nakon smrti osobe morao ukloniti iz tijela. Usprkos naporima da ih se nadzire, nekima se od njih jednostavno izgubio trag. Krajem 1980-ih su ih zamijenile litijske baterije koje u prosjeku traju oko deset godina.

Ostali proizvodi

Popis proizvoda u kojima su se koristili radioaktivni predmeti ili koji su se barem oglašavali kao takvi bio bi nevjerojatno dug. Na njemu bi se primjerice našle i radijeve cigarete koje je 1910-ih proizvodila tvrtka Batschari iz Njemačke. Prodavala se i radioaktivna vuna koja se koristila u odjevnim predmetima marke Iradia i Oradium poput donjeg rublja i pulovera koji su navodno emitirali „meku i zdravu toplinu“ te su kao takvi bili pogodni za djecu. Postojali su i preparati poput „Cosmos“ vrećice koja je navodno pomagala u liječenju artroze i reume, a sastojala se od vune i male količine niskoaktivne radioaktivne vune.

Atomski vrtovi

radioaktivnost kao lijek Radione tableteU SAD-u je 1950-ih i 1960-ih po-stojao trend tzv. atomskih vrtova u kojima bi se sadile sjemenke s atomskom energijom. To je uvedeno u sklopu programa Atoms for Peace, kojem je bio cilj promovirati miroljubivu uporabu atomske energije (o tome je bilo riječi u prethodnom broju ovoga časopisa). Za razliku od Europe i SSSR-a, gdje su se takvi eksperimenti izvodili u laboratorijima, u SAD-u se i obične građane poticalo da u svojim vrtovima eksperimentiraju koristeći se radioaktivnim tvarima kako bi potaknuli mutaciju plodova. Glavni zagovaratelj takvog oblika vrtlarstva bio je stomatolog Clarence J. Speas iz američke savezne države Tennessee, osnivač tvrtke Oak Ridge Atom Industries. Prodavao je ozračene sjemenke na vrtlarskim sajmovima i u trgovinama te čak pokrenuo kampanju za njihovu uporabu u školskoj nastavi. Ovdje je važno napomenuti da se zračenje koristi i u suvremenoj poljoprivredi, posebno u svrhu sterilizacije. Usto su mnogi proizvodi na policama današnjih supermarketa rezultat genetske manipulacije koja je u prošlosti provođena radioaktivnim zračenjem.

Kraj iluzije

Već 1910-ih godina neki su liječnici postali zabrinuti činjenicom da sve veći broj njihovih kolega koji se bave zračenjem pate i umiru od karcinoma. U nekim je zemljama (npr. Ujedinjeno Kraljevstvo) već tada uvedena regulativa o radu s radioaktivnim materijalima, a idućeg je desetljeća počela dugotrajna i mukotrpna borba protiv raznih radioaktivnih lijekova, čija je pojava bila jedan od poticaja za osnivanje organizacija poput američkog FDA (Food and Drug Administration), čiji je cilj bio kontrolirati jesu li lijekovi na tržištu učinkoviti ili opasni. Ipak, do odlučujuće promjene javnoga mnijenja, protiv radioak-tivnih tvari, došlo je tek oko dva desetljeća nakon Drugoga svjetskoga rata (o tome je bilo riječi u prethodnom broju našeg časopisa). Kao što je već navedeno, neki opasni proizvodi ostali su na tržištu čak do 1980. godine. Valja spomenuti da proizvodi slični ranije spomenutima postoje i danas, iako su znatno manje popularni i mnogo strože kontrolirani – većina njih vjerojatno nije opasna po zdravlje, ali tvrdnje o njihovoj učinkovitosti nisu znanstveno dokazane. Tako je u Japanu moguće kupiti „Radonsko jaje“, keramičku posudu koja sadržava tablete od torija koje prije kupanja u kadu mogu ispustiti radon. Možda nas to i ne bi trebalo začuditi jer su ljudi kroz čitavu povijest vjerovali u svakojake lijekove bez obzira na to jesu li bili znanstveno ispitani, a i u znanstvenim krugovima i danas postoje neslaganja oko toga što je zdravo i što nije.

Komentari