Riječ logograf izvedena je iz starogrčkih pojmovalogos (riječ,priča) igrapho (pisati). Obilježava učene ljude koji su počeli djelovati prije Herodota, obično smatranog prvim povjesničarom, te predstavljaju svojevrsnu prijelaznu fazu između epike i povijesti kao znanosti.
Gotovo svi potječu iz regije Jonije i njenih otoka, koji su smješteni na povoljnom položaju između Istoka i Zapada. Logografi ne primjenjuju gotovo nikakvu znanstvenu kritiku izvora te njihova djela prije svega predstavljaju pokušaje racionalizacije legenda i mitova o osnutku pojedinih gradova, genealogija velikih obitelji (obično su tvrdile da potječu od mitskih junaka) te ponašanja i običaja pojedinih naroda. Stoga bi ih po današnjim kriterijima valjalo nazvati kroničarima, a ne povjesničarima. Usto su pisali o putovanjima u strane zemlje, ali opet nekritički.
Kadmo iz Mileta najstariji je poznati logograf. Iako o njemu postoje neki zapisi, znanstvena analiza pokazala je da su ga poistovjećivali s drugim osobama istog imena te da o njemu zapravo ne znamo ništa osim imena. Neki ga stoga smatraju mitskom ličnošću, a oni koji ipak vjeruju da je postojao smještaju ga u 6. stoljeće pr. Kr. Prvi logograf koji je pokušao odvojiti mitove od stvarnosti jest Hekatej iz Mileta (oko 550. – o. 476. pr. Kr.). Bio je to važan korak naprijed za oblikovanje povijesti kao znanosti.
Nakon što je Herodot postavio nove standarde u znanosti, logografi su postupno iščezli, iako su nakratko ponovno zaživjeli u vrijeme helenizma. Ovisno o tome jesu li djelovali prije ili poslije Herodota, logografe dijelimo na starije i mlađe. Naziv logograf poprimio je i drugo značenje u Ateni, gdje su tako nazivali profesionalne sastavljače sudbenih govora za plaću i po naredbi.
Piše: Boris Blažina
