Iako se danas alkemija smatra pseudoznanošću, pripadala je važnijoj i cjenjenijoj grani izučavanja od razdoblja helenizma do renesanse, a mnogi su njezini postupci i otkrića formirali temelje suvremenih znanosti kao što su kemija, biokemija i farmakologija.
Sam nastanak alkemije još uvijek nedovoljno poznat, zapadnjačka alkemija razvila se u Europi tek u srednjem vijeku, a na nju su, koliko je zasad poznato, utjecali iznimno stari običaji koji su postojali još u drevnom Egiptu i Mezopotamiji. Jedan od najosnovnijih ciljeva alkemije svakako predstavlja pokušaj pretvaranja neplemenitih metala (kovina) u zlato ili srebro, ali ta je zamisao imala i dublje, simboličko značenje za one koji su se njome bavili: pretvaranje metala u zlato, naime, označavalo je promjenu nečistog u čisto – umijeće čovjekove duhovne transformacije. Zato izgleda da je alkemija samim alkemičarima predstavljala duhovno putovanje od neznanja do spoznaje. Udruživanjem ezoteričnih (tajnovitih) kemijskih formula, alkemičari su nastojali stvoriti i magičnu tvar nazvanu Kamen mudraca. Usto, alkemija nije bila tek hirovita preteča kemije, nego i važan katalizator nastanka suvremenih ideja. Iako se često prikazuje kao utjelovljenje iracionalnosti, alkemija je privukla neke od najvećih “filozofa prirode” zapadnjačke misli među kojima su Robert Boyle, Gottfried Leibniz, Isaac Newton i švicarski psiholog Carl Gustav Jung, koji je alkemijsku simboliku tumačio u psihološkim okvirima. U rasponu od dvaju tisućljeća alkemija je izazivala pohlepu kraljeva, slijepi strah svjetina te okultne težnje umjetnika, znanstvenika, filozofa i nebrojenih tajnih društava. Zanimljivo je da u svojem romanu „Izgubljeni simbol“ Dan Brown objedinjuje različite tradicije prikupljene pod zastavom zapadnih misterija ili ezoterične tradicije. Spominje se Aleksandrijska biblioteka jednako kao i drevne kulture Egipta, Grčke i Rima. Pojavljuju se misterijske škole poput hebrejske kabale, hermetizma, mističnih rozenkrojcera, tarot karata i slobodnih zidara. Vjerojatno najvažnija, koja je utjecala na sve gore spomenute, bila je alkemija, nama znana i kao „vječna filozofija”. Alkemija je u srcu zapadnih misterija i na neki način prožima sve tradicije oblikujući i formirajući svoju misao kroz svoj istančan jezik simbola. Najistaknutiji princip alkemije i alkemičara možemo pokušati sažeti u njihovoj misli: Iz jednog sve, iz svega jedno, u jednom sve.
Nastanak alkemije
Njezin je nastanak izgubljen u magli vremena, ali je najvjerojatnije iznimno drevan te postoje, kao sto ćemo vidjeti, mnoge priče i legende vezane uz njezin nastanak. Ipak, ono što nam je gotovo sigurno poznato jest to da su je prakticirali još drevni Egipćani. Naime, najstarije relativno pouzdane povijesne tragove o alkemiji pronalazimo u kulturnom “loncu za taljenje” – Aleksandriji – koji je postojao u helenističkom Egiptu u 3. st. pr. Kr. U tim tekstovima otkrivamo mješavinu aristotelovskih teorija o materiji, gnosticizma i drevnih metalurških (i magičnih) tehnika. Današnji znanstvenici razlikuju aleksandrijsku protokemiju, indijsku, kinesku i arapsku alkemiju te europsku duhovnu alkemiju iako je ovo umijeće za gotovo sve alkemičare svijeta imalo i duboko mistično značenje. Alkemija se, dakle, prakticirala u drevnom Egiptu, Mezopotamiji, Indiji, na Dalekom istoku kao i u Europi od antike sve do suvremenog doba, do uspostave današnje kemije.
Legendarni otac alkemije
Postoje dakle brojne legende oko postanka alkemije. Egipatski bog Thot često se spominje kao njezin tvorac. On je opisan kao „bogočovjek“ koji je drevne Egipćane podučio religiji i učenju te ga se smatra izumiteljem pisanja, matematike, muzike, astronomije, arhitekture i medicine. Sličnosti između egipatskog Thota (Thotha), grčkog Hermesa i rimskog Merkura kao čuvara sveg znanja jednako kao i posrednika između neba i zemlje unutar njihovih kultura (egipatske, grčke i rimske) zajednički su oblikovale karakter znan kao Hermes Trismegistus – otac alkemije.
Corpus Hermeticum i Tabula Smaragdina
Upravo je Hermes Trismegistus dao svoje ime terminu hermetizam, prvenstveno kroz kolekciju helenističkih tekstova poznatih kao Corpus Hermeticum. Spomenuti tekstovi prvo su bili popularni tijekom vrhunca aleksandrijske kulture da bi nakon konačnog uništenja Aleksandrijske biblioteke u 7. stoljeću (četvrto uništenje knjižnice) oni na Zapadu pali u gotovo apsolutni zaborav sve do 12. stoljeća kada su posredstvom Arapa ponovno otkriveni i prevedeni u većem broju. Tijekom europske renesanse, naime, postali su temeljnim tekstovima u eri ponovljenog interesa prema ezoteriji i okultnom. Prema legendi Hermes Trismegistus napisao je čuvenu Smaragdnu ploču (Tabula Smaragdina) za koju se tvrdilo da sadrži tajne stvaranja onima koji su mogli proniknuti u njihovo značenje. Tabula Smaragdina je tekst magijskog karaktera koji opisuje postupak priprave supstance znane alkemičarima kao Kamen mudraca. Ovaj su tekst tijekom mnogih stoljeća alkemičari pokušavali dešifrirati te odgonetnuti njegovu stvarnu i moguću tajnu. Sir Isaac Newton preveo je oko 1680. navodni sadržaj ploče, koji je bio prenošen kroz drevne tekstove.
Set: drugi legendarni otac alkemije
Prema drugim legendama otac alkemije je Set, sin Adama, koji je napisao Smaragdnu ploču u nadi da će njezini sljedbenici ispraviti iskonski grijeh, odnosno Adamov izgon iz Edenskog vrta (Raja) budući da će im ona omogućiti otkrivanje ključa prema savršenstvu. U nekim gnostičkim legendama Adam je Setu otkrio i ustupio tajne kabale. Ostale varijante govore da je Ploču od potopa spasio Noa, koji ih je smjestio na arku i nakon toga sakrio u pećinu blizu Hebrona. Sara, žena Abrahamova, kasnije je otkrila Ploču i njezino znanje uklopila u židovsku vjeru. Prema jednoj priči njezino je čuvanje povjereno Mojsijevoj kćeri Mirijam i ona ih je smjestila u Kovčeg saveza s ostalim relikvijama. Za Smaragdnu ploču govori se da se nalazila među pločama koje je sa Sinaja donio Mojsije. U ezoteričnim se krugovima govori kako Deset zapovijedi pripada ezoteričnim učenjima za mase, dok je Smaragdna ploča rezervirana za osobe inicirane u misterije. U islamskoj tradiciji Hermes Trismegistus poistovjećuje se s mudracem Idrisom, koji je otkrio božje zakone vjernicima. Neki su muslimanski učenjaci poistovjećivali Idrisa s Enohom. Apokrifna Enohova knjiga opisuje mudrost anđela. U nekim kabalističkim tradicijama Enoh se transformirao u arhanđela Metatrona kako bi postao Kancelar Neba. Različite varijante spomenutih karaktera imaju jednu zajedničku nit: svaki personificira kvalitetu, vrijednosti i karakteristike tragača istinske perfekcije kojoj teži svaki alkemičar. Druga legenda koja se dotiče postanka Smaragdne ploče govori da ih je otkrio Aleksandar Veliki i kasnije pohranio u Aleksandrijsku biblioteku u Egiptu. Spomenuta biblioteka navodno je pohranjivala brojne alkemijske tekstove koji su kasnije velikim dijelom uništeni u velikom požaru. Srećom, arapski su učenjaci prepisali dio radova čime je preživjelo znanje za nadolazeće generacije. Alkemija je zatim našla svoj put do Europe preko islamske invazije Španjolske i južne Francuske 711. godine. Prvi poznati latinski prijevodi počeli su se pojavljivati početkom 12. i 13. st., a postali su naširoko poznati tijekom renesanse pa na dalje.
Aleksandrijska protokemija: preteča alkemije
Danas većina znanstvenika smatra da je naziv alkemija došao u Europu u 13. st. kad je arapski naziv al-kimia preveden na latinski. U arapskom jeziku al je gramatički član, a riječ kimia potječe pak od starogrčkog hymeia u značenju mješavina. Danas se smatra da ju je, kao naziv za umijeće pretvorbe metala, prvi upotrijebio Zosim iz Panopolisa – prvi poznati alkemičar. Zosim iz Panopolisa (o. 360. – o. 420.), pripada antičkim grčkim misticima i alkemičarima, a autor je najstarijih sačuvanih alkemijska djela, koja su u arapskom prijevodu otkrivena tek 1955. godine. Od njegova velikog alkemijskog djela Cheirokmet, u 28 knjiga, sačuvali su se samo dijelovi iz kasnijih prijepisa. Vještinu pretvorbe metala Zosim je imenovao prema navodnom mudracu i proroku Khemesu, začetniku alkemije o kojem se do danas nije mnogo saznalo. Zosim ga navodi kao velikog mudraca i utemeljitelja alkemije. Danas postoje istraživači koji ističu da je u Zosimovo vrijeme djelotvornost pretvorbe običnih metala u plemenite dostigla vrhunac te da su to bili početci kemije, aleksandrijske prvotne kemije ili protokemije. Donedavno su povjesničari kemije smatrali da je to bila alkemija. Međutim, nije bila, jer se pretvorbom metala nije tražio Kamen mudraca, niti se tražilo životni eliksir, s obzirom na to da svrha alkemije nije bila dugovječnost. Protokemija se razvijala u Egiptu, gdje se razvijaju i prve kemijske aparature. Iz tog vremena značajna je Marija Židovka (Marija Aleksandrijska), koja je izmislila vodenu kupelj – još i danas se naziva po njoj. Kleopatra, imenjakinja slavne egipatske kraljice, izmislila je destilacijsku aparaturu. U helenističkom razdoblju, dakle, protokemijsko se znanje (preteča alkemijskog i kemijskog znanja), s ostalim znanjem pohranjuje u Aleksandrijskoj biblioteci.
Potraga za “zlatom”
Zbog pokušaja pretvorbe metala alkemičari su nastojali načiniti Kamen mudraca, takvu tvar od koje bi vrlo malo bilo dovoljno da mnogo puta veću količinu običnog metala pretvori u srebro ili zlato. Poradi dugovječnosti alkemičari su nastojali načiniti eliksir života, pripravak protiv starenja koji bi čovjeka održao zdravim i produljio mu život. Empirijska otkrića tih starih metalurga, među kojima su učinak vatre na metale i elemente poput žive, sumpora i arsena, omogućila razvitak alkemije u metodičku disciplinu koja je obuhvaćala pokuse te imenovanje i klasificiranje tvari. Svaka od tih tvari imala je posebna svojstva koja su alkemičari povezivali s mitskim i astrološkim pojmovima. Velika većina učenja islamskih znanstvenika, uključujući alkemiju, u Europu je stigla u 12. stoljeću s prijevodom arapskih i starijih grčkih tekstova. Tako su tijekom 12. st. u Europu preko Bliskog istoka i Španjolske dospjeli arapski filozofski i mistični tekstovi koji su Europljanima nanovo otkrili Aristotelovu filozofiju, ali i djela arapskih učenjaka (Avicena i Averroesa). Srednjovjekovni učenjaci poput Britanca Rogera Bacona bili su posebno zainteresirani za vještinu alkemije koja je odgovarala mističnom kršćanstvu tog razdoblja. Usto, sposobnost transmutacije (pretvrobe) baznih metala u zlato bila je vrlo zanimljiva u sve više trgovački nastrojenoj Europi, kao i mogućnost postizanja besmrtnosti. Do 15. st. alkemijom su se bavili čarobnjaci, magovi i najučeniji ljudi Europe. U njenoj se osnovi vjerovalo da je moguće načiniti Kamen mudraca, pomoću kojeg bi se obične kovine pretvarale u zlato te spravio eliksir života i vječne mladosti – što mnogi smatraju da nema nikakve veze s današnjim konceptom besmrtnosti i materijalizma. Tijekom renesanse težište alkemije ponovno se prenijelo na panaceju (univerzalni lijek). Za otkrića medicinske primjene kemikalija najzaslužniji je Švicarac Philippus von Hohenheim (1493. – 1541.) koji se poslije nazvao Paracelsus. Pojavom tzv. znanstvene revolucije oko sredine 16. stoljeća alkemija i njezine mistične veze počinju gubiti na važnosti premda su u 17. stoljeću i dalje imale istaknute sljedbenike poput Roberta Boylea i Isaaca Newtona. Zahvaljujući alkemijskim istraživanjima, naime, došlo se do mnogih kemijskih otkrića. Stoga je doprinos alkemije znanosti bio golem. Pošto je tijekom prosvjetiteljstva oslobođena mističnih asocijacija, alkemija se razvila u današnju znanost kemije.
Sveti gral i alkemija
Utjecaj alkemije najbolje je vidljiv u legendama o Svetom gralu koje su se pojavile u Europi. Sacro Catino, svetu heksagonalnu posudu pronađenu u Genovi, neki su identificirali i poistovjetili sa Svetim gralom. Legende govore da je ta najsvetija svetinja mističara i duhovnjaka napravljena od solidnog komada smaragda i da je riječ o posudi korištenoj na Posljednjoj večeri. U Parzivalu, epskoj pjesmi Wolframa von Eschenbacha, autor opisuje Gral kao zeleni kamen koji nije sličan posudi (kaležu) na koju se najčešće pomišlja. Onome koji posjeduje takav kamen nudi se vječni život jednako kao što alkemičari vjeruju za onoga koji stvori Kamen mudraca. Prema zadnjim legendama Smaragdna je ploča posljednji puta viđena u grobnici Christiana Rosenkreutza, legendarnog osnivača Rozenkrojcera. Alkemija može izgledati kao kompleksna tema s obzirom na njen nesvakidašnji jezik i simbolizam. Svrha alkemije je transmutacija i iako su mnogi alkemičari srednjeg vijeka tvrdili da su pretvorili olovo u zlato, suvremeni autori tvrde da je duhovna alkemija povezana s prosvjetljenjem. Riječ je o svojevrsnom izletu u hermetičku filozofiju kako bi se otkrila međusobna povezanost svega, makrokozmosa i mikrokozmosa, onoga iznad i onoga ispod, a u želji da se iskoristi to znanje kako u duhovnom tako i praktičnom vidu.
Transmutacija ili pretvorba tvari – središnje načelo alkemije
Simbolički proces promjene možemo okarakterizirati u sedam koraka transformacije. Na primjer, imajući u vidu metale, proces pretvorbe olova u zlato prolazi kroz sljedeće stupnjeve: prvo se olovo pretvara u lim, zatim željezo, bakar, živu, srebro i napokon zlato. Spomenuti alkemijski proces pretvorbe metala prolazi kroz netom navedene promjene u kojima je, prema vjerovanju samih alkemičara, svaki naredni metal superioran onomu koji mu je prethodio, smatrajući zlato savršenim. Svaki stupanj ima određeni rang međuovisnosti prema astronomskim tijelima: Saturnu, Jupiteru, Marsu, Veneri, Merkuru, Mjesecu i Suncu. Prema terminima alkemijskih elemenata (ne smije ih se miješati s kemijskim elementima u periodnom sustavu elemenata) riječ je o: vatri, vodi, zraku, zemlji, sumporu, živi i soli. Stari izraz sol zemlje vjerojatno počinje poprimati više smisla kada ga se promatra u tom kontekstu. U alkemiji su spomenuti elementi korišteni kako bi pomogli opisati karakteristike ili prirodu stvari. Na primjer, kiselina je mješavina elemenata vatre i vode: voda zbog svojega tekućeg stanja i vatre zbog toga što gori. Imena spomenutih alkemijskih stupnjeva su: okoštavanje, otapanje, odvajanje, vezivanje, fermentacija, destilacija i koagulacija. Kada govorimo o koagulaciji riječ je o pretvaranju iz tekućeg u stanje slično gelu (zgrušavanje). U kemiji je riječ o nastajanju taloga ili potpuno skrutnjivanje otopine pod utjecajem elektrolita. Riječ koagulacija dolazi od latinske riječi coagulare što znači ‘zgrušavati se’ .
Ultimativni cilj alkemičara
Potraga za Bogom ili Jednom Mišlju prema jeziku Smaragdne ploče, odnosno za nama samima na najvišoj razini, jest ultimativni cilj. Dakle, krajnji cilj alkemičara je pronaći Boga u sebi i u svima oko nas. Alkemičar objašnjava da se to postiže otkrivanjem Prve materije (Prima Materia) koja pruža sposobnost stvaranja Kamena mudraca i Eliksira života. Smaragdna ploča tvrdi „I kao što su sve stvari bile izrasle iz Jednog posredovanjem Jednog: tako sve stvari imaju svoje rođenje od te Jedne stvari njezinom adaptacijom.“ Alkemičari su stoga u svojim laboratorijima pokušavali ponoviti postanak svijeta, smatrajući Boga arhetipskim alkemičarem. Držali su da se sličnosti i podudarnosti koje povezuju raznolike aspekte stvarnosti najbolje izražavaju kriptičnim simbolima. Alkemičari su vjerovali da svaku fazu alkemijskog postupka najavljuje promjena boje i “nadmetanje” s određenim životinjama. Primjerice, prikaz lava koji se nasilno sukobljava s nekom drugom životinjom simbolizirao je proizvodnju sumporne kiseline, vitriola, destilacijom
zelenih kristala željeznog sulfata u staklenoj posudi. Zagonetni jezik kojim su alkemičari me- đusobno komunicirali trebao je prikriti njihove stvarne aktivnosti i zaštititi njihove spoznaje. Jedan od aspekata tog jezika bilo je pridavanje usporednih kemijskih i karakterističnih vrijednosti tvarima i drugim vidovima prirodnoga svijeta. Pozornost alkemičara osobito su privlačili planeti: Mars (željezo), Merkur (živa), Jupiter (kositar), Saturn (olovo), Sunce (zlato), Mjesec (srebro) i Venera (bakar). Daždevnjaka su alkemičari smatrali kraljem životinja jer se vjerovalo da živi u vatri, a u alkemičarskim tekstovima simbolizira pročišćavanje zlata. Stoga potraga svakog alkemičara i mistika svih vremena je ikonoklastički promijeniti svijet u što ljepše mjesto, dok posao najvećim dijelom počinje i završava s nama.
Kineska i indijska alkemija
Dok su težište grčkih alkemičara predstavljali “savršeni” metali (zlato i srebro) te potraga za Kamenom mudraca, glavni cilj kineskih alkemičarskih pokusa bio je pronaći veliki eliksir besmrtnosti. Ta je potraga bila usko povezana s potragom za duševnom čistoćom taoizma i borilačkih vještina. Otkrića medicinske primjene cinobera (živina sulfida) i, mnogo važnije, mješavine sumpora, ugljena i salitre (kalijev nitrat) za izradu baruta bili su, zapravo, nusproizvodi tih pokusa. Slično tome, indijski alkemičari starog vijeka isticali su farmaceutsku primjenu alkemije i njezinu povezanost s ayurvedskom medicinom i darmičkim vjerama premda su korijeni indijske alkemije iznikli iz metalurgije njihovih obrtnika. U svojim su pokusima sve tri kulture razvile tehnike poput zagrijavanja, paljenja i, što je najvažnije, destiliranja, koje su kasnije preuzeli perzijski i arapski znanstvenici tijekom onoga što je postalo zlatno razdoblje alkemije u islamskim zemljama.
Utjecaj islama
Islamsko carstvo koje se u 8. stoljeću protezalo Bliskim istokom ponosilo se važnim kulturološkim i znanstvenim dostignućima. Za vrijeme dinastije Abasida, u 9. st. Arapi su osnovali akademiju znanosti u Bagdadu, gdje su antička djela prevođena na arapski i tako sačuvana za buduće naraštaje. Najznačajniji perzijski alkemičari bili su Geber (Jabir ibn Hayyan), Razes (Muhamed ibn Zakariya Razi) i Avicena (ibn Sin). Nadopunjavajući učenja prenesenih iz drevne Grčke i istočnjačkih pokusa, oni su primjenjivali mnogo stroži znanstveni pristup eksperimentima. Doradili su i usavršili tehnike filtriranja, kristalizacije i destilacije, rabeći naprave poput alembika (destilacijski uređaj koji je izumio Geber), što im je omogućilo izradu nekoliko novih tvari. Najvažnija od svih otkrića nastalih njihovim eksperimentiranjem svakako su alkohol i mineralne kiseline (uključujući kloridnu, sulfatnu i dušičnu) te otkriće da mješavina dušične i kloridne kiseline (poslije prozvana aqua regia) može rastaliti zlato, što za alkemičara ima istaknutu mističnu važnost. Od svih islamskih alkemičara Razes je vjerojatno djelovao najmetodičnije. Dokumentirajući svoje pokuse, naime, uspjelo mu je gotovo bez ikakva pozivanja na mistično, imenovati i klasificirati brojne nove tvari koje su on i njegovi prethodnici načinili prvi put. Mnoge riječi koje se danas rabe u kemiji imaju podrijetlo i naziv iz tog doba poput izraza alkalno (lužnato), alkani i alkaloidi.
Alkemija nije kemija
Iako je alkemija prethodila kemiji, ona se nije pretvorila u kemiju. Štoviše, kemija je nastala kao negacija alkemije, kao poricanje pretvorbe običnih metala u zlato ili srebro. Međutim, kemija je od alkemije baštinila bogato znanje o tvarima i tvarnim promjenama ste- čenim od alkemičara tijekom njihovih mnogobrojnih i, po svemu sudeći, uzaludnih pokušaja. Tijekom 16. i 17. stoljeća astronomija i fizika napuštaju Aristotelov nauk, a alkemija je zlato zamijenila potragom za lijekom kao svojom svrhom, ali nije napustila Aristotelova počela. Štoviše, dodala im je tri “zemlje” (alkemičari tog doba nisu imali riječ za kemijski element ili spoj, pa su to zvali “zemlja”) – živinu, sumporovu i solnu kao dopunska počela zbog boljeg tumačenja tvarnih promjena. Alkemija je, naime, bila na zalazu, a kemija još nije posjedovala dokaze protiv pretvorbe običnih metalau plemenite. Neuspjeh pretvorbe nije mogao biti dokaz da je ona nemoguća. Još se nije znalo da su zlato, srebro i svi metali zapravo elementi koji se kemijskom promjenom mijenjaju, ali se ne mogu pretvoriti jedni u druge. Ipak to predstavlja spoznaju kojom je trebalo napustiti tradicionalne poglede na sastav i građu tvari i provesti još mnoga otkrića u laboratoriju. Tek 1789. Antoine L. Lavoisier objavio je prvu tablicu s 30 kemijskih elemenata od kojih su dvadeset bili metali. Na početku svoje znanstvene djelatnosti smiono je dokazao da voda nije počelo, da se ne pretvara u zemlju kao prema Aristotelovom počelu. Alkemija je konačno izgubila i svoju teorijsku podlogu za ionako mali broj alkemičara u 18. stoljeću. Kemija je tada bila u znaku hipotetičnog flogistona (tvar koja izgara, gorivo), što ga tvari izgube ili dobiju kada se kemijski mijenjaju. U stvari je Lavoisier pobio flogistonsku kemiju jer je alkemijska kemija već u 18. stoljeću malo značila. Ta kasna, duhovna alkemija, današnjem je tragaču veoma zanimljiva jer je oslikana bakrorezima ili akvarelom na pergamentu i privlači željom za rješenjem zagonetne simbolike koju prikazuje. U tom smislu možemo istaknuti da u novovjekovnoj Europi alkemija više pripada kulturi nego znanosti.
Hrvatski alkemičari
U Hrvatskoj je najpoznatija alkemičarka bila Barbara Celjska, u narodu poznatija kao Crna kraljica. U svoje vrijeme bila je poznata po svojim alkemičarskim vještinama, pa o njoj piše i sam Paracelsus. Za nju se, između ostalog, pričalo da u podrumu na svom imanju ima tajni laboratorij u kojem je proizvodila zlato, a za tajnu proizvodnje zlata svoju je dušu prodala vragu.
Na području današnje Hrvatske alkemijom su se bavili i Pietro Bono, Daniel Istranin kao i splitski patricij Matija Alberti Matulić. Pietro Bono (lat. Petrus Bonus) talijanski je srednjovjekovni liječnik i alkemičar. Djelovao je na području Istre i Trogira u 14. stoljeću. Napisao je alkemijsko djelo Pretiosa margarita novella (o. 1330.). Daniel Istranin (Daniele di Bernardo del Pozzo da Capodistria) živio je u 15. stoljeću. Bio je učitelj i alkemičar, a učiteljevao je u Istri i Veneciji, dok se više zanimao za alkemiju, nego za podučavanje. Nastojao je pronaći Kamen mudraca i Crkvenu tinkturu, ali je nakon dugogodišnjih pokusa ustanovio da se njegov rad pokazao uzaludnim. Obeshrabren, napisao je podulju pjesmu na latinskom u kojoj je opisao svoja alkemijska nastojanja i razočaranje. Matija Alberti Matulić (1561. – 1623.) bio je splitski jezikoslovac i izdavač crkvenih knjiga. Potječe iz splitske patricijske obitelji Alberti. Matija je prvo školovanje stekao u Splitu da bi potom doktorirao pravo u Padovi i vratio se u rodni grad gdje se bavio odvjetništvom. Poslije pogibije brata Ivana pod Klisom lobirao je pismom kod cara Rudolfa II. predlažući mu da Splićani uz pomoć senjskih uskoka preotmu Klis Turcima. Bio je protivnik splitskog nadbiskupa Markantuna de Dominisa, optužujući ga pred papinskim nuncijem i inkvizitorima kao heretika. Pred kraj života napustio je odvjetničku praksu i posvetio se alkemiji tražeći Kamen mudrosti. Navodi se da je umro od posljedica alkemijskog pokusa.
Piše: Hrvoje Spajić
