Priča o Grace Kelly objedinila je potrebu običnih ljudi za bajkama i dozu tragičnosti, zahvaljujući čemu je princeza Monaka ušla u krug besmrtnih zvijezda u skoku od glumice do princeze i od princeze do smrti.
Unatoč neslaganju svog oca, bogatog građevinskog poduzetnika, Grace je nakon srednje škole odlučila slijediti svoje snove i postati glumica. Upisala je Američku akademiju dramskih umjetnosti u New Yorku, usput radeći kao model. Debitirala je na Braodwayju 1949. godine, a sljedeća stepenica prema uspjehu bila je televizija. U prvom filmu 1951. godine, Četrnaest sati, nije imala veliku ni zapaženu ulogu, ali i takva je bila dovoljna da joj otvori vrata svijeta filma. Već je sljedećim filmom Točno u podne, stekla određenu popularnost. U Mogambu je 1953. godine glumila uz bok velikanima Clarku Gableu i Avi Gardner te zaradila nominaciju za zlatni globus za sporednu ulogu. Uslijedila je suradnja s Alfredom Hitchcocom u Nazovi M radi umorstva i Prozoru u dvorište. Za ulogu u Provincijalki osvojila je Oskara i dokazala se kao odlična glumica. Ipak, novine su znatiželjnije pratile njezin ljubavni život, stvarne ili navodne veze. Za vrijeme snimanja Nazovi M radi umorstva povezivana je s 22 godine starijim kolegom Rayjem Millandom te optuživana za raspad njegova braka. Zamalo se udala za kasnijeg dizajnera prve dame Jacqueline Kennedy, Olega Cassinija, ali vezu je dokrajčilo neprihvaćanje obitelji Kelly, koja se nije mogla pomiriti s kćerinim izborom razvedenog nekatolika. Za vrijeme snimanja Hitchcocovog Držite lopova na francuskoj rivijeri 1955. godine, Grace se oduševila zemljom. Na filmskom festivalu u Cannesu upoznala je vladara Kneževine Monako Rainiera III. i već godinu dana kasnije par se zaručio izazivajući oduševljenje i bajkovite usporedbe širom svijeta. Pitanje je koliko je u pozadini ovog medijski popraćenog vjenčanja bila bajkovita romantična priča, a koliko pragmatičnost. Naime, Rainier se morao što prije oženiti i osigurati nasljednika kako Kneževina ne bi bila pripojena Francuskoj, a Grace je tražila prikladnog muža prihvatljivog njezinoj obitelji. Osim toga, njezina popularnost pomogla je oživjeti zamrli turizam u kockarskoj državici, a kneževoj blagajni dobro je došao i njezin miraz od 2 milijuna dolara. Kako je pitanje potomstva bilo od posebne važnosti za porezima neopterećenu državicu, Grace je prije vjenčanja morala obaviti niz pregleda da se utvrdi je li zdrava i sposobna rađati. Prije udaje, Grace je morala prema ugovoru sa studijem MGM snimiti još jedna film – Visoko društvo 1956. godine. Nakon toga se povukla jer ni njezin suprug plave krvi, ni njegovi podanici, nisu željeli da njihova kneginja nastupa u filmovima. Vjenčanje je u medijima bilo prozvano vjenčanjem stoljeća, što možda i nije daleko od istine s obzirom da je trajalo dva dana, na civilnoj ceremoniji bilo je prisutno 700, a na crkvenoj 600 uzvanika.Grace je zablistala u haljini oskarovke Helen Rose od 30 metara svile i tafta, 125 godina stare čipke i tisuće bisera. Život u palači nije ju usrećio, a i suprug joj je navodno bio nevjeran. Grace se posvetila humanitarnom radu i obitelji, a svi pokušaji da obnovi filmsku karijeru propadali su. S Rainierom je imala troje djece, današnjeg kneza Alberta II., nedavno oženjenog zgodnom južnoafričkom plivačicom Charlene Wittstock, te princeze Caroline i Stephanie. Film njenog života završen je 1982. godine u automobilskoj nesreći. Legenda kaže da je princeza poginula na istom mjestu s kojeg je 1955. prvi put vidjela Monaco, svoju buduću domovinu, ali je njezin sin nedavno negirao ovakav filmski kraj.
Autor: Andreja Ščapec
