Publije Kornelije Tacit jedan je od najvećih rimskih povjesničara. O njegovom je životu sačuvano vrlo malo podataka. Rođen je negdje blizu današnje granice Italije i Francuske oko 56. u obitelji nižeg plemićkog porijekla, ali se s otprilike 20 godina odselio u Rim kako bi učio govorništvo. Nije sa sigurnošću utvrđeno čak ni njegovo puno ime – u nekim se izvorima navodi kao Gaj Kornelije Tacit. Prvo je radio kao odvjetnik, a kasnije se počeo baviti politikom te postao senator, zatim konzul i na kraju upravitelj pokrajine Azije (zapadni dio Male Azije). Djelovao je u vrijeme careva Vespazijana, Tita i Domicijana. Učio je govorništvo te se više puta referirao na zapise slavnog Cicerona.
Napisao je četiri važna djela:Agricola (biografija Tacitova tasta, kratak opis rimske Britanije te kritika pohlepe i korumpiranosti Rima),Germanija (djelo o običajima Germana s opisom njihove zemlje, gdje divlje, ali neiskvarene barbare suprotstavlja civiliziranim, ali moralno izopačenim Rimljanima),Povijesti iAnali (opisuju događaje od 69. do 96. odnosno 14. do 68. godine). Mnoga poglavlja ovih dijela su izgubljena.
Pripadao je grčko-rimskoj tradiciji povjesničara kojima je bilo važno ne samo bilježiti i tumačiti povijesne događaje, već i izraditi stilski uređeno djelo s moralnim poukama. Njegova su djela važna jer daju dobar uvid u politiku i unutarnji ustroj Rimskog Carstva kao i u djelovanje careva poput Tiberija, Kaligule, Klaudija, Nerona i Vespazijana. Vjerojatno su najviše pažnje kasnijih povjesničara privukli njegovi spomeni Isusa Krista i Poncija Pilata. Nažalost, izgubljen je upravo onaj dioAnala koji pokriva razdoblje od 29. do 32. godine.
Karakteristika Tacitova stila jevariatio, tj. namjerna uporaba neobičnih načina izražavanja. Pisao je kratko i bez kićenja, ali se izražavao elokventno i jasno. Tvrdio je da svoja djela pišesine ira et studio (bez srdžbe ipristranosti) te ga se smatra jednim od pouzdanijih i manje pristranih antičkih povjesničara. Prilikom pisanja koristio se djelima drugih povjesničara, natpisima, izvještajima i memoarima, intervjuima sa svjedocima događaja, materijalnim dokazima i vlastitim istraživanjima. Jasno ističe kada prenosi neku informaciju, a nije siguran u njenu pouzdanost. Ipak, njegova djela odišu nezadovoljstvom prema onome što je vidio kao moralno propadanje Rimljana u doba Carstva te čežnjom za danima Republike. Narodi ili pojedine skupine često su prikazane više kao stereotipovi nego stvarne osobe. Čest motiv u njegovim djelima je balansiranje moći i odgovornosti.
Piše: Boris Blažina
