Grčki povjesničar Polibije rođen je oko 200. pr. Kr. u Megalopolisu u Arkadiji. Otac mu je bio bogati zemljoposjednik i utjecajan političar. Stoga je Polibije još od mlađih dana stekao iskustvo i detaljan uvid u vojna i politička pitanja. Godine 182. pr. Kr. dobio je posebnu čast da nosi urnu s posmrtnim ostatcima uglednog vojskovođe i političara Filipomena. Desetak godina kasnije domogao se prestižnog položajahiparha, zapovjednika konjice.
Glavna smjernica političke karijere bila mu je održavanje neovisnosti Ahajskog saveza, konfederacije grčkih gradova na sjevernoj obali Peloponeza. Naime, u vrijeme Polibijeve mladosti odigrao se veliki sukob između Rimljana i Makedonije, koja je tada vladala Grčkom. Rimljani su pobijedili u tom ratu, a Polibija su označili kao sumnjivog i odveli s još oko 1000 ahajskih plemića u Rim kao taoca. Tamo je proveo gotovo 17 godina, ali mu je njegovo obrazovanje omogućilo da radi kao učitelj u službi velikaške obitelji Emilija Paula, s čijim je sinom Scipionom Emilijanom sklopio prisno prijateljstvo. Mladi Scipion kasnije je poveo Rimljane u Treći punski rat, gdje je zadao konačan udarac Kartagi i stekao nadimak Scipion Afrički Mlađi. Polibije je na tom pohodu pratio svoga učenika te je imao priliku iz prve ruke svjedočiti razaranju Kartage. Ostatak života proveo je radeći na izglađivanju odnosa između Rimljana i Grka. Putovao je mnogim zemljama Sredozemlja te prikupljao povijesnu građu i razgovarao s mnogim ratnim veteranima. Ostavši pobornik sporta do kraja, Polibije se vratio u domovinu, gdje je poginuo u visokoj dobi pri padu s konja.
Polibije je napisao više povijesnih dijela, ali ih je sačuvan tek mali broj. Jedno od prvih bila je biografija vojskovođe Filipomena, koja je izgubljena, ali je poslužila velikom biografu Plutarhu u njegovu radu. Spisi poputNumancijskog rata (opis rimskog pokoravanja Pirinejskog poluotoka) iTaktika (vjerojatno opis i usporedba rimske i grčke taktike) poznati su nam samo po naslovu. Njegovo kapitalno djeloPovijest samo je djelomično očuvano, a opisuje uspon Rima na mjesto dominantne sile Sredozemlja, stavljajući ga u kontekst šire povijesti te regije. Smatrao je da uspjeh Rima proizlazi iz njegova ustava, vojske i intervencije Fortune (sreće). Svojem je radu pristupao znanstveno, tražeći uzročno-posljedične veze između događaja te je imao stroge kriterije pri odabiru izvora. Smatrao je da je terenski rad najvažniji, pa je mnogo putovao u nastojanju da provjeri navode koje je pročitao. Vjerovao je da je funkcija povijesti didaktička, tj. da joj je glavni cilj odgojiti i obrazovati, a ne zabaviti čitatelja.
Piše: Boris Blažina
