Piše: Ana Domitrović
Rođena u francuskoj kraljevskoj obitelji, odgajana kaopetite-fille de France (unuka Francuske), Anne Marie Louise ď Orlèans kao dvadesetogodišnja djevojka upala je u vrtlog povijesnih događaja pod imenom Fronda te je unatoč svojem kraljevskom porijeklu sudjelovala u pobuni protiv dvora.
Anne Marie Louise ďOrlèans, poznata i po tituliLa Grande Mademoiselle, rođena je u petom mjesecu 1627. godine u kraljevskoj obitelji i bila je jedna od najbogatijih nasljednica u Francuskoj. Njezin je otac Gaston ďOrlèans bio sin ubijenog francuskog kralja Henryja IV. te brat kralja Louisa XIII., a majka joj je bila Marie de Bourbon, vojvotkinja od Montpensiera. Nekoliko dana nakon rođenja Anne Marie, vojvotkinja od Montpensiera je umrla ostavivši Anne Marie veliko nasljedstvo. To nasljedstvo i titule upućivale su na to da će Anne Marie dobro uložiti svoj dinastički kapital udajom za nekoga od nasljednika europskih prijestolja. Međutim, to se nikada nije dogodilo. Iako su bračne ponude uključivale engleskog kralja Charlesa II., portugalskog kralja Alfonsa VI. te Charlesa Emanuela od Savoje, niti jedna ponuda nije realizirana u brak. Tu moramo napomenuti da je brak Anne Marie, kao pripadnice kraljevske obitelji, bio i od političke važnosti. Njezina je udaja prvenstveno trebala predstavljati neki dobar savez, a o bračnim ponudama nije samo ona odlučivala. Tako je zbog odbijanja bračne ponude portugalskog kralja Alfonsa VI. provela neko vrijeme u izgnanstvu s dvora.
Anne Marie bila je uporna, tvrdoglava i svojevoljna osoba, svjesna svoje važnosti. Kao dijete često se sukobljavala s kardinalom Richelieuom koji je do svoje smrti 1647. godine bio najutjecajniji kraljev savjetnik, a kojega je krivila za izgnanstvo svojeg oca Gastona. (Gaston je sudjelovao u nekoliko urota protiv svoga brata kralja Louisa XIII.) Nije se bojala ni sukoba s kardinalom Mazarinom koji je preuzeo Richelieuovu funkciju. Tako se često znala naći u društvu ljudi koji nisu bili dobrodošli na Dvoru pa je u tom društvu ismijavala Mazarina. Bila je i u najmanju ruku zanimljivom odnosu s regenticom Anom Austrijskom. Kako je Mademoisellina guvernanta bila jako dobra sa Anom Austrijskom, Mademoiselle je znala mnoge regentičine tajne, ali unatoč osjećaju neprijateljstva prema njoj (Ani Austrijskoj), u svojim Memoarima nije otkrila njezine tajne. Mademoiselle su često optuživali za grubo ponašanje i provale bijesa. Generalno govoreći, bila je freelancer koji je postupao u skladu sa svojim trenutačnim hirevima i osjećajima. O sebi je u Memoarima zapisala ovo: “Ja ne znam kako je to biti bilo što drugo osim junakinje! Ja sam tako visoka roda da ću, što god činila, uvijek ostati velika i plemenita. A oni neka slobodno kažu da slijedim svoje sklonosti i idem svojim putem. Rođena sam da to činim.”
Fronda- pobuna protiv moćnog kardinala
O sukobima pod nazivom Fronda moglo bi se napisati mnogo. Čovjek zbog čijih je odluka i započela čitava priča o pobuni bio je kardinal Jules Mazarin, glavni savjetnik regentice Ane Austrijske, koji je na ovaj položaj došao nakon smrti svojeg prethodnika kardinala Richelieua (1642.) te smrti kralja Louisa XIII 1643. godine. Mazarin je “naslijedio” započeti sukob sa španjolskim i austrijskim Habsburgovcima koji je trajao od 1635. godine. Dugotrajan rat bio je izrazito skupa igra koju je netko trebao financirati, a najbrži način dolaska do novca bilo je oporezivanje. Da bi se što učinkovitije skupio novac putem oporezivanja, trebalo je što više centralizirati vlast te je u tu svrhu još kardinal Richeliueu uveo tzv. intendante, službenike koji su vršili kontrolu vlasti i ubiranja poreza po provincijama. Mazarin je nastavio Richelieuovu politiku centralizacije vlasti i oporezivanja zbog čega se stvorila kritična masa koja je stala u opoziciju.
Jedan od predstavnika pariškog parlamenta rekao je “Gospodaru, zemlja je već 10 godina upropaštavana, seljaci su bili prisiljeni prodati namještaj da bi platili poreze i sada spavaju na slami. Da bi Parizu omogućili luksuz u kojem živi, milijuni nevinih ljudi moraju jesti samo raženi i zobeni kruh, a njihova jedina zaštita njihovo je siromaštvo.” Nezadovoljni plemići u Parizu pridružili su se protestu pariškog parlamenta protiv Mazarinovih odluka i njegova udjela u vlasti te su iz Pariza došli i u svoja provincijska središta i svoje klijente uvukli u pobunu. Ubrzo je došlo do raspada tog saveza. Dok je parlamentarna stranka pokušavala izboriti zakonodavnu i financijsku kontrolu nad kraljevstvom, plemići su se borili za svoje osobne interese poput upraviteljstva nad provincijama i posjedima. U ožujku 1649. god Mazarin je otišao u izgnanstvo, ali unatoč primirenom pariškom parlamentu, plemići su i dalje nastojali ostvariti svoje interese. Tako je Louis II. Bourbon Conde, koji je na početku sukoba stao na stranu Mazarina i Ane Austrijske, pokušao ostvariti još veću moć te je planirao brak između vojvode Richelieua i Anne Poussart du Vigean. Taj bi brak vojvodu stavio pod Condeov utjecaj, a tom patronatsko-klijentelističkom vezom Conde bi si osigurao kontrolu nad najvažnijom utvrdom u Francuskoj, Le Havre, koju je Richelieu dobio 1626. godine i dao ju svome nećaku. Iako u izgnanstvu, Mazarin je naredio uhićenje Condea, Longevillea i Condeova brata Contija, a jedan od razloga bi moglo biti planiranje braka između vojvode Richelieua i Anne Poussart.
Anne Marie u sukobu
Na početku se Anne Marie priklonila rojalističkoj strani. Naime, u to je vrijeme ona skovala plan o udaji za tada još maloljetnog Louisa XIV. te se nadala da će joj ostanak u rojalističkom taboru priskrbiti “bodove” kod Louisove majke Ane Austrijske i kardinala Mazarina. Njezina naklonost tom taboru nije joj nimalo pomogla. Kada joj je to 1651. god postalo jasno, napustila je rojalističku stranu i pridružila se pobunjenom plemiću i vojskovođi Louisu II. Bourbonu Condeu.
[one_half][box type=”info” bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″]ŠOKANTAN ZAPIS IZ MEMOARA Rano u zoru 27. kolovoza 1648. god., Anne Marie Louise ď Orlèans probudio je zvuk bubnjeva. Taj joj zvuk nije bio nepoznat, ali jutros se činio zlokoban. Samo dan ranije, na putu prema Palais Royal, jedva je prošla pored barikada koje su postavili naoružani Parižani. Stoga tog jutra nije bilo vremena za lagano buđenje. Anne Marie potrčala je prema prozoru te vidjela prizor koji će joj se urezati u pamćenje. Jedan odred vojske vraćao se na svoje mjesto nakon okršaja s pobunjenicima, a među tim vojnicima bilo je ranjenih. U svojim memoarima koje je napisala desetljećima poslije tog događaja prisjeća se i kako se u nadolazećim turbulentnim vremenima navikla na takve prizore, ali nikada nije izgubila osjećaj koji joj je ovaj događaj utkao u srce.[/box][/one_half]
Mademoiselle je tada počela maštati o braku s tim pobunjenim vojskovođom, a činjenica da je on bio oženjen nije ju previše smetala. Naravno, sve je ostalo samo na tome, njezinoj maštariji, ali i to je bilo dovoljno da u sukob uđe cijelim svojim srcem, baš poput romantičnih junakinja priča kojima se u slobodno vrijeme “hranila”. U međuvremenu u Parizu je vladao sveopći kaos. Pod pritiskom pobunjenih plemića Mazarin je ponovno napustio Francusku, a pobunjene strane preuzele su Pariz. Iako su načelno bili protiv Mazarina i njegova utjecaja i moći, članovi Parlamenta nisu stali na stranu Condea. Oni su se odlučili samo na (službeni prigovor) kralju te su pokušali aktivirati i provincijske parlamente da učine to isto.
Dok su se razne stranke i frakcije borile za utjecaj, Mazarin je “kupio” Turennea – jednog od vojskovođa plemićkih snaga – koji se sada borio protiv svojih dojučerašnjih saveznika. Kraljeva vojska počela je napredovati i prema posjedu njena oca Gastona, gradu Orlèansu. Kako njegovi stanovnici nisu bili pretjerano odani Gastonu, njegova je nazočnost tamo bila potrebna da grad ne bi stao na “krivu” stranu. Gaston nije bio zainteresiran za sudjelovanje u ovom sukobu, pa je htio izbjeći veće konflikte. Zbog toga je odlučio ostati u Parizu, a u Orlèans je otišla njegova kći Mademoiselle. Pod punom ratnom opremom i uz vojnu pratnju krenula je put Orlèansa. Kada su Mademoiselle i njena pratnja stigli u blizinu Orlèansa, dobila je poruku da se stanovnici grada boje i da žele ostati neutralni. Budući da kralj nije bio daleko, bojali su se naljutiti ga time što bi primili Mademoiselle i njezinu vojsku. Zbog toga su je zamolili da se ona smjesti u neki dvorac u blizini, barem dok kralj i njegova vojska ne prođu. Međutim, Mademoiselle uopće nije bila impresionirana porukom te je odlučila ući u Orlèans. Nije ju nimalo zbunilo to što joj nitko nije htio otvoriti gradska vrata. S dvoje ljudi iz svoje pratnje tražila je mjesto koje nije bilo čuvano i kroz koje bi mogla ući. Kada su došli do obale rijeke Loire, jedan je čovjek prolazio čamcem te im je ponudio prijevoz do gradskih vrata koja su se nalazila na pristaništu. I tako su Mademoiselle i njezina pratnja našli svoj ulaz u grad, ali vojsku su ipak ostavili ispred zidina. Iako oduševljena tretmanom prvih nekoliko dana boravka, ubrzo je shvatila da ju gradske vlasti doživljavaju samo kao običnu djevojku, a ne kao vojnika. Uz to, nisu je ni slavili ni hvalili kao što je ona mislila da zaslužuje te joj je sve to skupa dosadilo. Zbog toga je tražila svog oca Gastona da ju oslobodi zapovjedništva, ali uzalud. Gaston ju nije želio u Parizu jer je bila previše hirovita i nepromišljena, a u Parizu je vladao kaos.
Unatoč tome, Mademoiselle je bila odlučna u svojoj namjeri da napusti Orlèans i da podrži Condea te je, ne obazirući se na očeve prigovore, krenula put Pariza. Dva mjeseca nakon njezina povratka u Pariz, točnije 2. 7. 1652., Mademoiselle je dobila Condeovu poruku u kojoj joj je javio kako su ga u zoru napale kraljevske trupe, a vrata Pariza ostala su zatvorena. Nakon što je jedva nagovorila oca da preko nje pošalje poruku gradskom vijeću o molbi za otvaranjem vrata i nakon dugog nagovaranja članova tog vijeća, uspjela je dobiti pisanu naredbu. Znala je da je za Condeov spas svaki trenutak bitan te je jurila ulicama Pariza da bi što prije došla do gradskih vrata i donijela naredbu o njihovu otvaranju.
Vrata su se otvorila, ali u nekoliko sati tog vrućeg ljetnog dana samo su mrtvi i ranjeni imali pravo ući u Pariz. Pred zidinama grada odvijala se teška i krvava bitka, a stanovnicima grada bilo je već dosta nemira, kaosa i tuđih ambicija te ih uopće nije bilo briga za Condea i njegov eventualni poraz. No zato je Mademoiselle, zaljubljena u Condea, navijala za njegov uspjeh. Da bi vidjela kako napreduje bitka, popela se na kulu Bastille te uočila da se jedan dio kraljevske konjice na čelu s Turenneom sprema odsjeći Condeov ulaz u grad. Tada je dala naredbu da se top s Bastille okrene i puca na Turenneove snage koje su se približavale vratima. Top je bio učinkovit, a vojska Fronde umarširala je u Pariz.
Dva dana nakon bitke sastali su se predstavnici gradske vlasti i pariškog parlamenta koji su htjeli što prije dogovoriti mir s kraljem. Međutim, u sve su se upleli kneževi koji su, vođeni vlastitim ambicijama, htjeli osnovati vijeće koje bi kontroliralo kralja. Tada dolazi do potpuna raspada tog jedva sklopljenog saveza. Parlament je posalo izaslanike k kralju u Compiegne moleći ga da se vrati u grad. Kralj Louis XIV. izdao je amnestiju za sve one koji će se odmah i bezuvjetno vratiti poslušnosti. Conde se pridružio španjolskoj vojski, a Mademoiselle nije htjela pristati na kraljeve uvjete. Zbog toga je dobila poruku od kralja da napusti svoju rezidenciju Tuilers da bi se u njega mogao smjestiti kraljev brat, princ Philippe.
Sudbina Mademoiselle
Nakon neuspjela pokušaja da se smjesti u očevu rezidenciju Luxemburg, Mademoiselle je napustila Pariz. Nakon nekog vremena koje je provela u izgnanstvu s Dvora, Anne Marie boravila je na jednom od svojih posjeda, St. Fargeu. Tamo je počela pisati svoje memoare koje je pisala gotovo do svoje smrti. Razvila je interes za arhitekturu te je stari dvorac dala potpuno renovirati. Svoje je okruženje pretvorila u dvor u malome te je često priređivala predstave, a aktivnosti njezina svakodnevnog života uključivale su gotovo sve aktivnosti na Dvoru – od plesa do lova. U izgnanstvu je otkrila i strast za pisanjem, a društvo su joj često pravila mnoga imena intelektualne elite, među ostalima Pierre-Daniel Huet te Jean Regnault de Segrais, obojica mentori dvjema najutjecajnijim spisateljicama sedamnaestog stoljeća – Madeleine de Scudéry te Marie Madeleine Pioche de La Vergne.
Godine 1657. smjela se vratiti na Dvor i to je i učinila. U drugoj polovici 1660-ih na dvoru je upoznala Antonina Nompara de Caumonta, markiza de Puyguilhema, grofa od Lauzuna. Nakon neuspjela pokušaja da se uda za njega i Lauzunova desetogodišnjeg boravka u zatvoru, Mademoiselle se konačno udala za njega, ali brak je trajao vrlo kratko. Umrla je 1693. godine, a na pogrebu je, prema Saintu Sionu, nazvana najbogatijom neudanom europskom princezom.
