Politički aktivizam Fidela Castra privukao je pozornost komunističke partije, pa ga je jedan od vođa, Alfredo Guevara, došao osobno poslušati i upoznati. Guevara se sprijateljio s mladim buntovnikom, ali je svojim partijskim drugovima rekao da je Castro sa „svojim držanjem agresivnog i konzervativnog katolika“ neprikladan za Partiju.
Komunisti su dugo smatrali Castra i potencijalno opasnim protivnikom, a do zbližavanja će doći tek mnogo godina kasnije. U proljeće 1947. Fidel se prvi put upliće u državnu politiku. Učlanio se u Stranku kubanskog naroda (PPC), u javnosti poznatoj kao Ortodox (hrv. Pravovjerni), koju je vodio ekscentrični i svadljivi senator Eduardo Chibas. Stranka se zalagala za nacionalizam, socijalizam, gospodarsku neovisnost i političku slobodu.
Fidel je unutar stranke osnovao studensko krilo imenom Radikalna pravovjerna akcija (ARO), koje se ubrzo idejno udaljilo od glavnine stranke, zalažući se za preuzimanje vlasti revolucijom, a ne izborima. Iste godine u kolovozu održana je sjednica fakulteta koja se bavila sveučilišnim reformama. Jedan od govornika bio je Castro koji je priliku iskoristio do kraja. Održao je dugačak i emotivan govor u kojem se obrušio na Grauovu vladu. Njegov stil govora sadržavao je većinu onoga što se i danas smatra tipičnim govorom Fidela Castra – uzvišenost, emotivnost, izvrtanje činjenica i duljina. Dok je čekao reakciju protivnika, Castro se iznenada prvi put upleo u međunarodnu politiku. Naime, u lipnju 1947. spremala se međunarodna akcija rušenja generala Trujilla, diktatora Dominikanske Republike. Ekspedicijske snage, kojima se pridružio mladi Fidel, smjestile su se na otočiću kod sjeverne obale Kube gdje su se uvježbavale za akciju. Pod pritiskom SAD-a kubanska vlada zapovjedila je raspuštanje ekspedicije. Većina je poslušala i vratila se kući, dok je Castro s dijelom upornih revolucionara krenuo brodom prema cilju. Na putu ih je zaustavila kubanska fregata. Većina ih je uhićena, ali je Castro pobjegao otplivavši, sa strojnicom oko vrata, do obale koja je bila blizu imanja njegova oca. Ubrzo nakon toga vratio se u Havanu. Za divno čudo, nitko ga nije tražio te je nesmetano nastavio studij. Sjećajući se kasnije te pustolovine, Fidel je rekao da je tada shvatio dvije stvari: od tradicionalne profesionalne vojske ne može se očekivati pomoć, a za uspjeh je važnija tajnost od brojnosti.
Promjene ne donosi glasačka kutija
Sljedeće godine našao se, s nekolicinom kubanskih studenata, u kolumbijskom glavnom gradu Bogoti, gdje se održavala konferencija OAS-a (Organizacija američkih država) čiji je cilj bio ujedinjenje latinoameričkih država u otporu dominaciji SAD-a na tom području. U Kolumbiji je u tijeku bila i predsjednička kampanja, tijekom koje je ubijen liberalno-ljevičarski kandidat Gaitano. Izbili su neredi u kojima je Castro ponovo jedva izvukao živu glavu. Ovoga puta spasila ga je njegova Vlada, koja je poslala zrakoplov da izvuče Kubance koji su se našli u krvavu metežu. Ovaj događaj u povijesti poznat kao Bogotaza dodatno je uvjerio buntovnog studenta da se prave promjene u Latinskoj Americi ne mogu dogoditi putem glasačke kutije. U lipnju su na Kubi održani izbori, na kojima je pobijedio proamerički kandidat Carlos Prio. Castro je bio duboko razočaran jer je tijekom kampanje imao svakodnevnu radijsku emisiju koja je podupirala stranku Ortodox. U njoj je agitirao za svog političkog junaka Eddyja Chibasa (koji je kasnije počinio samoubojstvo).
Piše: Dražen Krajcar
Anegdote iz Castrovog djetinjstva
Fidel Castro kao siromašni odvjetnik
