Evita – karizma prve dame (I. dio)

Evita – karizma prve dame (I. dio)

Dana 26. srpnja 1952. u Argentini vlada šutnja. Iz Buenos Airesa stiže službena vijest: „Zapala nas je žalosna dužnost obavijestiti narod Republike da je Eva Perón, Duhovni vođa nacije, preminula u 20 sati i 25 minuta.“

Umrla je Eva Perón, poznata kao Evita, supruga argentinskog predsjednika Juana Peróna i jedna od najpoznatijih prvih dama u povijesti. Na ulicama Argentine začuo se plač, a televizije diljem svijeta prenosile su slike dugih povorki u crnini koje su hodale ulicama do sprovoda 11. kolovoza. Istovremeno, manjina Argentinaca u svojim je domovima otvarala boce pjenušca.

Mnogi su je smatrali sveticom, simbolom emancipacije žena, jednom od najvećih vođa borbe za dostojanstvo radnika. Drugi su je oštro kritizirali kao populisticu opijenu vlastitom slavom čiji je režim poprimio fašistička obilježja. Gotovo svi znaju tko je Evita, ali mnogi svoj stav prema njoj grade samo prema osjećajima i medijskim prikazima. U Argentini se zbog promjenjive političke situacije dugo o Eviti nije raspravljalo, ali sjećanje na nju njegovali su upravo najsiromašniji slojevi Argentine. Kako se žena skromnoga roda uzdigla na tako uzvišen položaj u izrazito patrijarhalnom argentinskom društvu?

San o glumi

eva_peron_-_15_anos
Eva s 15 godina

Vremenu izobilja za obitelj Duarte došao je kraj, a situacija se dodatno pogoršala kad ih je Juan napustio i vratio se vjenčanoj supruzi. Eva je tad imala samo jednu godinu. Juan je poginuo u prometnoj nesreći 1926. godine. Evitina se obitelj preselila u Junín, grad u državi Buenos Aires na glasu kao mjesto gdje vlada totalna bijeda. Stigmatizirana zbog toga što ju je muž napustio i zbog nezakonite veze, Evina majka jedva je preživljavala baveći se šivanjem i kuhanjem. Evin stariji brat Juan te sestre Elisa i Blanca uskočile su i pomogle obitelji da opstane. Juan je pronašao posao kao ljekarnik, Elisa kao poštanska službenica, a Blanca kao učiteljica. Zahvaljujući njima, obitelj se preselila u veću kuću te kasnije iznajmila dio nje.

Eva je djetinjstvo provela aktivno, boraveći u prirodi, penjući se na drveće, igrajući se skrivača, lovice i školice, uzgajajući dudove svilce i noseći kostime domaće izrade – sanjala je o glumačkoj karijeri. U autobiografiji je zapisala „Već kao djevojčica, željela sam recitirati. Osjećala sam se kao da želim nešto reći drugima, nešto važno što sam osjećala duboko u duši.“ Sestra Erminda bila joj je nerazdvojiva partnerica u igri, a brat Juan pomogao im je izrađujući igračke. Eva je slušala priče kako u velikim gradovima teče med i mlijeko. Takve su je priče očarale te se odlučila postati glumicom.

Već je u osnovnoj školi pokazala suosjećanje i interes za pomaganje nemoćnima – npr. iza škole je sa sestrom Ermindom često išla u posjet jednoj paraliziranoj ženi te su pred okupljenom publikom pjevale i plesale. U višim je razredima katkad tražila dopuštenje da čita priče mlađoj djeci. U srednjoj je školi pristupila školskom Centru za kulturu i umjetnost te prvi put dobila priliku san iz djetinjstva pretvoriti u stvarnost.

Kad je navršila 15 godina, majka joj je počela tražiti supruga, kako je to bilo uobičajeno. Eva se, međutim, nije željela pokoriti majčinoj volji te je inzistirala na tome da ode u Buenos Aires i postane glumica. To je izazvalo sukob jer je majka Evinu ideju smatrala dječjom fantazijom. Nakon dugo natezanja, majka je popustila jer ju je ravnatelj Evine škole uvjerio da nije dobro kada roditelj djetetu kroji sudbinu.

Svjetla velegrada

buenos_aires_1936_-_plaza_de_la_republica
Buenos Aires 1936, Horatio Coppola

Tako se Eva odselila u Buenos Aires, gdje je započela samostalan život i glumačku karijeru. Buenos Aires je 1930-ih bio poznat kao Pariz Južne Amerike. U središtu grada bili su mnogi poznati kafići, restorani, kazališta, kino-dvorane, dućani… S druge strane, bilo je to vrijeme visoke nezaposlenosti, siromaštva i gladi, pa su oko grada nicali slamovi poznati kao villas miserias. Kao u gotovo čitavom svijetu, industrijalizacija je rezultirala masovnom seobom iz sela u gradove. U Argentini su, međutim, tamnoputi doseljenici iz unutrašnjosti i fizički odudarali od svjetloputih građana. Bogati građani bili su užasnuti pojavom slamova u njihovu gradu. Doseljenici su nerijetko trpjeli glad iako su živjeli u jednoj od poljoprivredno najjačih zemalja na svijetu.

Eva se brzo snašla u novoj sredini. Ostavila je iza sebe djevojčicu iz Junína, ali je nosila živo sjećanje na igračke koje je željela i nikada dobila te osjećaj indignacije zbog nepravde nad siromasima.

Biografije se ne slažu oko toga kako je započela karijeru. Njena obitelj tvrdi da se odselila kod obiteljskih prijatelja i gradila karijeru zahvaljujući upornosti i volji te potpori obitelji. Više kritički nastrojeni biografi pišu da je radila kao manekenka te se probila zahvaljujući lijepom izgledu i šarmu kojima je opčarala mnoge ljubavnike. Eva je tvrdila da ju nikad nisu privlačile avanture, već da ju je vodila isključivo strast za umjetnošću. Kako god bilo, popularna verzija iz filma i mjuzikla, gdje je prikazano kako bježi od kuće s jednim poznatim pjevačem, sigurno nije istinita.

Prvo je radila za Argentinsku kompaniju za komedije (španj. Compañía Argentina de Comedias) te 1935. debitirala u komadu La Señora de los Perez. Godine 1937. ostvarila je prvu televizijsku ulogu u filmu Segundos Afuera. Zatim je počela nastupati na radiju i u kazališnim predstavama, dok je u filmovima glumila tek povremeno. Pokazala je talent za recitiranje pjesama, ali se inače nije posebno isticala. Suradnici su je opisivali kao tihu, ambicioznu i upornu, ali ne ekstrovertiranu osobu. Bilo upornošću, bilo stvaranjem korisnih veza, Eva se počela probijati do vrha. Postala je poznata kao Evita (hrv. Evica) te obojila crnu kosu u plavo, kakva joj je ostala do kraja života. Godine 1942. dobila je prvi stalan posao, a iduće je godine ostvarila jedan od najvećih uspjeha u glumačkoj karijeri, kad je u sklopu radioserijala dala glas mnogim znamenitim ženama poput Isadore Duncan, Madam Čang Kaj-šek, Elizabete I. i Katarine Velike. Preselila se u otmjenu četvrt Recoleta.

Tada je radio kao medij imao vrlo snažan mobilizacijski potencijal jer je dopirao do ušiju širih slojeva. Iz tih drvenih kutija izlazili su mašta i snovi tadašnjeg doba, ali i nacionalni identitet te osjećaj zajedništva – radio je postao moćno sredstvo političkog izražavanja. Tako je Eva, dosegavši vrhunac umjetničke karijere, zaplovila novim vodama. Njen glas dopirat će do ušiju čitave nacije, ali to više neće biti glas glumice Eve Duarte, već političarke Evite.

Prema boljoj budućnosti

eva_peron_-_ante_un_microfono_-ca_1941Godine 1943. jaz između naroda i oligarhijske Vlade bio je očit. Strahovanje da će vladajuća stranka lažirati izbore rezultirala je vojnim udarom. Na vlast je došao general Pedro Ramírez. Upravljanje Ministarstvom rada povjerio je pukovniku Juanu Perónu, čovjeku velika ugleda među vojničkim kolegama, ali je u narodu bio gotovo nepoznat. Tad uopće nije bilo socijalne skrbi u modernom smislu – rabili su izraz dobrotvorstvo. Perón je reformirao ministarstvo te na njegov naziv nadodao sintagmu socijalna skrb, čime je odredio daljnji tijek politike na tom polju. Karizmatičan pukovnik uskoro je pridobio naklonost širih slojeva. Kao udovac, uskoro se našao na meti brojnih žena te imao niz ljubavnica. Jedna od njih izdignula se iznad ostalih te naposljetku zasjenila i njegovu slavu.

Putovi Eve Duarte i Juana Peróna ukrstili su se tijekom velike nacionalne tragedije. Dana 15. siječnja 1944. veliki potres razorio je oko 90 posto grada San Juana u Andama. Poginulo je više od 7000 ljudi, a 12.000 ih je ranjeno. Perón je organizirao veliki pothvat pomoći te pozvao najpoznatije umjetnike da mu pomognu. Među njima bila je Eva Duarte. Na stadionu Luna Park održan je veliki festival s ciljem prikupljanja sredstava za pomoć stradalima. Na tom su se festivalu sreli Duarte i Perón te odmah započeli vezu iako je on bio više od 20 godina stariji. Službeno je potvrđena već na gala svečanosti povodom Dana neovisnosti Argentine u srpnju. Perón je u međuvremenu imenovan potpredsjednikom i ministrom rata (obrane), ali je zadržao i prijašnji položaj.

Eva se očito znala okoristiti situacijom te je njena glumačka karijera krenula vrtoglavo uzlaznom putanjom. Godine 1945. u filmu La Pródiga, koji nikad nije javno prikazan, dobila je prvu glavnu ulogu. Imala je vodeću ulogu u radioprogramu Prema boljoj budućnosti, gdje je uzdizala suprugove uspjehe. Predvečer je birala glumce za radiodramu Oluja, a navečer je glumila u radioemisiji Kraljica kraljeva. Izabrana je za predsjednicu Udruge argentinskih radija. Isticala se time što je govorila jednostavnim i svakodnevnim jezikom.

Od glumice do prve dame

Uzdrmavši tradicionalne državne strukture, Juan Perón stekao je mnogo neprijatelja. U listopadu 1945. određeni Vladini krugovi iznudili su pukovnikovu ostavku te ga uhitili, bojeći se da bi mogao preuzeti apsolutnu vlast. To je izazvalo bijes radnika. Između 250.000 i 350.000 njih pohitalo je na ulice i tražilo povratak voljenog ministra. Evina uloga u ovom pokretu još nije do kraja razjašnjena. Neki tvrde da je predvodila radnike, drugi da se borila uz njih, a treći da uopće nije bila uključena u događaje. Eva nikad nije tvrdila da je vodila pokret listopada 1945. te je zasluge za uspjeh pripisala isključivo radnicima. Ovaj je slijed događaja zacrtao buduće pravce razvoja argentinskog društva. Veza Peróna i radnika oduprla se svim pokušajima da ju se zatre.

Perón je iz zatvora dvaput pisao Evi te izrazio želju da nakon puštanja na slobodu sklope brak te odu nekamo gdje mogu živjeti u miru. Vjenčali su se 22. listopada. Usprkos Perónovim željama, vrijeme za život u miru nikada nije stiglo.

Laburistička stranka izabrala je Peróna za kandidata za predsjednika države. Izbori su održani u veljači 1946. godine. Kao i mnogi izbori u Argentini, bili su emotivno vrlo nabijeni i agresivni, s mnogo verbalnih i fizičkih izgreda. Ipak su u jednom pogledu odudarali. Perón je postao prvi vođa koga je na kampanji pratila supruga, sad gotovo uvijek nazivana Evita. Dijelila je značke s njegovim likom te se osobno obraćala ljudima. Nije uvijek išlo glatko. Jednom prilikom Perón nije mogao prisustvovati skupu radnica, pa ga je zamijenila Evita. Međutim, nisu joj dali da govori – žene su je nadglasale vičući „Želimo Peróna!“ Vremenom su Evin prodoran glas, snažne geste i uvjeren pogled uspjeli pridobiti publiku.

Perón je pobijedio na izborima. Evita se zapitala koju bi ulogu sad trebala preuzeti. Čvrsto se odlučila raskrstiti s dotadašnjom tradicijom predsjedničkih supruga – pojavljivati se prilikom svetkovina, primati razne počasti, lijepo se oblačiti i slijediti protokol. Raskrstila je s glumačkom karijerom te odlučila konkretnim političkim djelima pomagati suprugu.

Piše: Boris Blažina

Facebook Comments

Vezani članci