Piše: Boris Blažina
Otok Tasmanija koji se nalazi jugoistočno od Australije nazvan je prema nizozemskom istraživaču Abelu Janszoonu Tasmanu. On je, naime, bio prvi Europljanin koji je stigao do tog otoka. Nevjerojatno je da na tom putu nije pronašao mnogo veću Australiju.
Početak karijere i rane ekspedicije
Tasman je rođen u selu Lutjegast kraj Groningena u Nizozemskoj. Točan datum rođenja nije poznat, ali je vjerojatno bio tijekom 1603. godine. Nije ostalo sačuvano gotovo ništa podataka o njegovu djetinjstvu i adolescenciji. Ipak, iz kasnijih izvora znamo da je bio pismen čovjek i vješt navigator što govori u prilog tome da vjerojatno nije potjecao iz najsiromašnijih slojeva. Nije poznato kako, ali očito je da je u kratkom roku postao brodski časnik. Zapovjedništvo nad prvim brodom preuzeo je 1634. godine kada se istaknuo kao sposoban zapovjednik i navigator. Ušao je u službu nizozemske Istočnoindijske kompanije te postao zapovjednik nekoliko brodova na području današnje Indonezije. Tamo je vodio patrole koje su nastojale suzbiti aktivnosti lokalnih pirata i krijumčara. Godine 1639. Tasman je postavljen za zamjenika zapovjednika ekspedicije na sjeverni Pacifik Matthijsa Quasta. Ekspedicija je posjetila Formozu (danas Tajvan) i daleki Nagasaki, jedinu koloniju stranih trgovaca koju su Japanci tolerirali na svojem teritoriju. Imala je cilj otkriti postoje li otoci istočno od Japana (Nizozemci su vjerovali da tamo postoje bogata nalazišta srebra), no u tome nije bila uspješna te je mnogo članova posade umrlo od bolesti. Usprkos tome Tasman je ponudio da pokuša ponovno, no umjesto toga upućen je na trgovačka putovanja u Japan i Kambodžu.
Ekspedicija 1642./43.
Godine 1642. Tasmanu je povjeren zadatak da istraži zemlju “Terra Australis Incognita“. Tada je, naime, među Europljanima bilo rašireno vjerovanje da postoji velik, neotkriven kontinent negdje na Zemljinoj južnoj polutki kao svojevrsna “protuteža“ velikim kopnenim masama sjeverne polutke. Pritom je bilo najvažnije pronaći potencijalne nove trgovačke rute. Naime, Nizozemci su već prethodno pronašli neke dijelove zapadne obale Australije za koje su vjerovali da pripadaju većem kontinentu. Bili su u pravu, no kontinent nije bio baš onoliko velik kako su prvotno mislili. Tasman je na svoje putovanje krenuo iz Batavije (danas Jakarta) u kolovozu te godine. Imao je 110 ljudi i dva broda pod svojim zapovjedništvom: “Heemskerck“ i “Zeehaen“. Prvo je išao daleko na zapad do Mauricijusa (tada kolonija Istočnoindijske kompanije) kamo je stigao 5. rujna 1642. i opskrbio se svježom hranom i pićem, da bi zatim krenuo istočno putujući većom zemljopisnom širinom (dakle bliže Južnom polu) nego su to radili istraživači prije njega. Zato je promašio čitavu južnu obalu Australije.
Otkriće Tasmanije
Dana 7. studenog loše su ga vremenske prilike natjerale da skrene na sjeveroistok. Nadao se da će tako stići do Salomonskih Otoka, ali je prvo naišao na otok koji je nazvao Van Diemenova zemlja u čast tadašnjeg guvernera Istočne Indije Antonia van Diemena. Kasnije je otok preimenovan u Tasmanija. Iako je primijetio znakove da je otok nastanjen, domoroci su izbjegavali kontakt s Europljanima. Tasman je stigao na zapadnu obalu otoka, a zatim je krenuo na jug i obišao južnu obalu da bi naposljetku napustio otok. Tako je ponovno promašio priliku da ugleda obalu Australije!
Otkriće Novog Zelanda i put natrag
[one_half][box type=”info” bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″]“Usidrio sam se 1. prosinca u zaljevu koji sam nazvao Zaljev Fridrika Henrika. Čuo sam, ili barem mislim da sam čuo, zvukove ljudi na obali, no nisam vidio nikoga. Sve što sam primijetio bila su dva drva, dva do dva i po sežnja široka te 60 do 65 stopa visoka od korijenja do grana. Na njihovoj kori bili su urezi načinjeni kremenom koji su omogućavali nekome da se popne do vrha i dosegne ptičja gnijezda. Kako su te “prečke“ bile udaljene oko pet stopa jedna od druge, moramo zaključiti da su ti ljudi ili vrlo visoki ili poznaju neki način penjanja na drveće na koji mi nismo navikli. Jedno od drveća imalo je prečke koje su očito bile toliko svježe urezane da smo zaključili da ne mogu biti starije od četiri dana. čuli smo zvuk koji je nalikovao nekoj vrsti trube. činilo se da izvire blizu nas, ali nismo primijetili nikakvo živo biće u blizini. U pijesku sam primijetio tragove stopala divlje zvijeri, moguće tigra ili neke slične životinje. (…)“ Tasmanov dnevnik o Van Diemenovoj zemlji (Tasmaniji)[/box][/one_half]Tasman je zatim otplovio dalje na istok gdje ga je zahvatila snažna oluja. Kasnije je tvrdio da je jedino što ga je spasilo bio njegov kompas. Dana 13. prosinca otkrio je Novi Zeland koji je nazvao Staten Land u čast nizozemskih Generalnih staleža, vrhovnoga zakonodavnog tijela. Njegovi su se ljudi iskrcali na zapadnu obalu južnog otoka, na području nacionalnog parka koji danas nosi Tasmanovo ime. No, Tasman je bio uvjeren da je zapravo pronašao najjužniji dio Južne Amerike. Naime, u to je vrijeme bilo rašireno uvjerenje da je Južna Amerika bliže Indoneziji nego što je to u stvarnosti slučaj. Usto nije uspio pronaći Cookov prolaz koji razdvaja dva najveća otoka Novog Zelanda (mislio je da se radi o zaljevu). Tasman je postao prvi zabilježeni Europljanin koji se suočio s Maorima, stanovnicima Novog Zelanda, 18. prosinca. Prvi je susret bio napet ali miran, no iste noći došlo je do nasilja u kojem je poginulo nekoliko Nizozemaca. Tasman je zato taj lokalitet nazvao “Zaljev ubojica“ (danas je poznat kao Zlatni zaljev). Kasnija arheološka istraživanja pokazala su da su se Nizozemci nehotice pokušali iskrcati na važno poljoprivredno područje što je moguće potaklo Maore da izvrše preventivan napad. Tasman je napustio Novi Zeland i krenuo na sjever da bi zatim okrenuo na zapad i prošao sjeverno od Nove Gvineje. Na povratku Tasman je pronašao otoke Tonga (čiji su stanovnici bili prijateljski nastrojeni te spremni trgovati) i Fiji, ali je potpuno promašio i istočnu i sjevernu obalu Australije! Srećom, nije se iskrcao na Fiji i time je promašio opasne grebene koji se nalaze u blizini otoka. Vratio se u Bataviju 15. lipnja 1643. Promatrano s gledišta Istočnoindijske kompanije Tasmanovo je putovanje bilo promašaj; on nije uspio pronaći novi kontinent, a nije otkrio ni novu trgovačku rutu. Usprkos tome, njegovi geografski doprinosi bili su vrlo značajni. Nije zabilježen nijedan drugi posjet Europljana Tasmaniji ili Novom Zelandu sve do vremena Jamesa Cooka, oko 130 godina kasnije.
Ekspedicija 1644.
Tasman je u siječnju 1644. godine krenuo na još jedno putovanje tijekom kojeg je istražio Novu Gvineju i zapadnu obalu Australije. Budući da su Nizozemci još uvijek mislili da je u prvom putovanju stigao nadomak Južne Amerike, jedan od Tasmanovih zadataka bio je pronaći brži put to Fijija gdje je trebao osnovati bazu za napade na španjolsko brodovlje nedaleko južnoameričke obale. Ovog je puta Tasman napravio još jedan promašaj time da nije shvatio da je Torresov prolaz zapravo prolaz, a ne zaljev. Da se nije tako prevario, bio bi dokazao da su Australija i Nova Gvineja zapravo odvojene kopnene mase – nešto što u to vrijeme još nije bilo poznato. Ipak, Tasman je istražio i izradio kartu zaljeva Carpentaria te obišao gotovo cijelu zapadnu polovicu sjeverne obale Australije (do današnjeg gradića Port Hedland). Ekspedicija se vratila u početnu luku u kolovozu iste godine. Odustali su od plana osnivanja baze za napade na španjolske posjede.
Daljnji život i ostavština
Ostatak karijere Tasmanu je prošao bez nekih većih postignuća. Posjetio je Sumatru i Sijam (danas Tajland) gdje je izvršavao manje zadatke za Istočnoindijsku kompaniju. Godine 1648. bio je vođa ekspedicije koja je trebala kod Manile u zasjedu uloviti španjolske brodove sa srebrom, no to mu nije uspjelo. Krajem 1649. osuđen je jer je navodno u pijanom stanju dao objesiti jednog od svojih mornara bez suđenja. Izgubio je svoj položaj i morao platiti globu. No, početkom 1651. proglašen je nevinim te mu je vraćen stari položaj. Abel Tasman otišao je u mirovinu 1653. godine te je ostatak života proveo kao zemljoposjednik u Bataviji gdje je i preminuo 10. listopada 1659. godine. Danas mnogi lokaliteti nose njegovo ime. Uz otok Tasmaniju prema njemu su nazvani: poluotok Tasman na jugoistoku Tasmanije, Tasmanov most (blizu Hobarta na Tasmaniji), Tasmanova autocesta (također na Tasmaniji), Tasmanovo more (između Australije, Tasmanije i Novog Zelanda), Nacionalni park Abel Tasman, rijeka Tasman (na Novom Zelandu) itd.
[box type=”info” bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″]NIZOZEMSKA ISTOČNOINDIJSKA KOMPANIJA
Nizozemska Istočnoindijska kompanija (niz. Vereenigde Oostindische Compagnie – VOC) nastala je 1602. udruživanjem nizozemskih trgovačkih kompanija koje su tako željele isključiti međusobnu konkurenciju. Istočnoindijska kompanija od državnih je vlasti dobila pravo suvereniteta i trgovački monopol na području od Rta dobre nade do Magellanova prolaza. Postala je najveće trgovinsko društvo 17. i 18. stoljeća, a imala je pravo držati vlastitu vojsku, graditi svoje kolonije i utvrde, osvajati teritorij, provoditi zakonodavnu i sudsku vlast nad određenim teritorijima, pa čak i voditi vlastite ratove. Istočnoindijska kompanija bila je prva u povijesti koja se financirala pomoću dionica. Dioničarima je isplaćivana dividenda, ali nisu imali pravo suodlučivanja u upravljanju kompanijom. Glavno središte Istočnoindijske kompanije bilo je u Amsterdamu i Middelburgu, a zapovjedništvo trgovačke plovidbe nalazilo se u Bataviji na otoku Java (danas Jakarta u Indoneziji), koja je osnovana 1619. godine. Imala je trgovačke ispostave diljem svijeta uključujući Nagasaki u Japanu, Perziju, Bengal, Cejlon (danas Šri Lanka), Formozu (danas Tajvan), Kaapstad (danas Cape Town u Južnoj Africi), Sumatru i Indiju. Istočnoindijska kompanija izgradila je svoju moć nadzorom trgovine začinima, posebno onih s Molučkih otoka i Indokine. No, trgovala je i drugim materijalima, kao npr. kineskim porculanom, srebrom, tekstilom, a krajem 17. stoljeća i kavom. Kompanija je imala oko 4700 brodova pomoću kojih je tijekom svojih 196 godina postojanja prevezla robu vrijednu oko 2,2 milijarde guldena (zlatnika) te oko 10 milijuna putnika. Kompanija je nakon četvrtog Englesko-nizozemskog rata (1780. – 1784.) dospjela u financijske poteškoće te se ugasila 1799. godine. Teritorij kompanije kasnije je postao temelj današnje Indonezije.[/box]
