Šri Vidžaja – zaboravljena civilizacija stare Indonezije

Šri Vidžaja – zaboravljena civilizacija stare Indonezije

Kada je Put svile postao neprohodan zbog djelovanja pljačkaških vojski, daleko na jugu razvila se nova trgovačka ruta. Ona je postala okosnicom moćne pomorsko-trgovačke sile na otoku Sumatri – kraljevstva Šri Vidžaje.

Kraljevstvo Šri Vidžaja je od 7. do 11. stoljeća uspostavilo talasokraciju i postalo vodeća sila na prostoru Indonezije. Smještena na strateški iznimno važnom prometnom pravcu od Bliskog Istoka i Indije do Kine, kontrolirala je protok dobara između najbogatijih država tadašnjeg svijeta te tako stekla golemo bogatstvo. Njena je flota bila jedna od najvećih na svijetu, a kulturni joj se utjecaj proširio na velik dio indonezijskog otočja i Indokine te sezao do Filipina na istoku i jugoistočne Indije na zapadu. 

Spona Kine i Indije 

Prije nego se razvila Šri Vidžaja, drevne civilizacije Indije i Kine često su komunicirale posredstvom manjih država na području Indokine. Prva od njih bila je država Funan na području današnje Kambodže. U obliku labavog saveza gradova-država Funan se nalazio na savršenu položaju za servis pomorske trgovine između Indije i Kine. Od 3. do 6. stoljeća njegovi su brodovi pružali alternativu poznatom Putu svile, posebno u vrijeme nereda i ratova. Trgovalo se mirodijama, tamjanom, bakrom, oklopima kornjača, kamforom, svilom, draguljima i tropskim drvom.

Taj je sustav radio iznimno dobro dok se diljem indonezijskog otočja nisu proširili brodovi izgrađeni novim tehnologijama. One su im omogućile da lakše oplove Malajski poloutok i tako izbjegnu potrebu za prebacivanje robe kopnenim putem preko prevlake Kra. Posade tih brodova sačinjavali su Malajci koji su posjećivali Funan sa svojim dragocjenim teretima aromatičnih smola (sandalovina) i mirodija. Uskoro su izravno sudjelovali na kineskom i indijskom tržištu koristeći se rutom kroz Malajski prolaz. Indijski i kineski trgovci uvidjeli su da su ti pomorci brz i pouzdan način kontroliranja trgovine preko velikih udaljenosti. Razvoj te trgovačke rute u 6. stoljeću pratio je uspon nove pomorske sile – Šri Vidžaje.

Zaboravljena civilizacija 

Wat Phra Borom That Chaiya
Wat Phra Borom That Chaiya

Iako je danas jasno da se radilo o velikoj regionalnoj sili, Šri Vidžaja je mnogo stoljeća bila poznata samo šačici povjesničara. Nije ostavila nikakve monumentalne građevine – njeni su stanovnici, za razliku od žitelja obližnje i poznatije civilizacije Jave, zgrade gradili od drva ili opeke. Od njihovih građevina preostali su nam tek skromni obrambeni tornjevi i pokoji hram. Mnogi su znanstvenici sve do 20. stoljeća izražavali sumnju da je uopće postojala. Čovjek koji je dokazao da Šri Vidžaja nije mit, jest francuski povjesničar i arheolog George Coedès. On je 1920-ih publicirao prve znanstvene radove o postojanju drevnog kraljevstva. Tvrdnje je temeljio na raznim natpisima pronađenim u jugoistočnoj Aziji kao i zapisima dinastije Chola na jugoistoku Indije. Tek u drugoj polovici 20. stoljeća njegove su tvrdnje potkrijepila arheološka istraživanja. Nalazi su prilično skromni. Preživjeli su tek pokoji ostatci nakita i metalnih predmeta. Arheolozima je posao dodatno otežan činjenicom da je prijestolnica Šri Vidžaje Palembang bila izgrađena tik uz obale rijeke, pa su njeni ostatci potonuli u blato.

Natpisi kojima se koristio George Coedès su kraljeve darovnice i izrazi odanosti kralju. Otkrivaju nam, između ostalog, kako je kralj (maharadža) Šri Džayanasa, vladar države Šri Vidžaje (Sjajna Pobjeda) 683. poveo vojnu ekspediciju u unutrašnjost Sumatre, uzvodno od grada Palembanga, i pokorio tamošnje stanovništvo. To se obično uzima kao početak Šri Vidžaje kao sile, iako je vjerojatno u nekom obliku postojala već od oko 500. godine. Postojanje ove države zabilježili su i tadašnji kineski povjesničari, a i Arapi su pisali o bogatoj otočnoj državi daleko na istoku. Iz svega navedenog zaključeno je da se središte Šri Vidžaje nalazilo na otoku Sumatri. Sumatra je otok smješten između duguljastog Malajskog poluotoka u Indokini i otoka Jave na jugoistoku. Između Malajskog poluotoka i Sumatre nalazi se uski koridor zvan Malajski prolaz, ključna prometna arterija i osnovica moći Šri Vidžaje.

Prvi među jednakima 

Prijestolnica Šri Vidžaje nalazila se na prostoru današnjeg grada Palembanga na rijeci Musi, u južnoj Sumatri. Iako je smješten u unutrašnjosti na rijeci, brodovi duboka gaza su do njega mogli doprijeti u vrijeme kad je rijeka plavila. O važnosti Palembanga kao trgovačkog središta svjedoči i mnoštvo pronađenih keramičkih predmeta iz Kine dinastije Tang (618. – 907.). Palembang je bio samo jedan u nizu važnih gradova koji su sačinjavali Šri Vidžaju. Ona nije bila centralizirana država s jakom središnjom upravom, već je kralj vladao kao prvi među jednakima. Sastojala se od mreže trgovačkih luka i nije imala jedinstven teritorij. Kralj u pravilu nije svrgavao vladare koje bi vojno porazio, nego im je omogućio autonomiju, a zauzvrat tražio danak i vojnu pomoć. Prema potrebi, kralj bi ih ukrotio prijetnjama, nagradama, katkad i grubom silom. Tako, dok je u Palembangu izravno upravljao kralj sa savjetnicima, u drugim su lukama glavnu riječ vodili lokalni poglavari, a ne dvorski službenici (ovaj je sustav poznat kao mandala). Kraljeva se moć temeljila više na prestižu, trgovačkoj moći i božanskom pravu nego na vojnoj moći.

Ono što stanovnike Šri Vidžaje razlikuje od okolnih naroda, jest vrlo snažan utjecaj indijske kulture. Malobrojni pronađeni umjetnički predmeti (skulpture) jasno ukazuju da još u 7. stoljeću Šri Vidžaja nije kulturno bitnije odudarala od Indije. Stoga postoje teorije da su vladari Šri Vidžaje, ili barem neki od njih, bili tamilskog porijekla (juogistočna Indija i Šri Lanka).

Monopol na moru 

Karta Kraljevstva Šri Vidžaja
Karta Kraljevstva Šri Vidžaja

Kao i u slučaju Funana, Šri Vidžajina velika prednost bila je njena lokacija. Promjene monsunskih vjetrova značile su da nikad nije bilo dovoljno vremena za plovidbu bez stanke iz Kine u Indiju kroz Malajski prolaz. Stoga je brodovima – ponekad na nekoliko mjeseci – trebala sigurna luka dok ne dođu povoljni vjetrovi (pasati). Palembang je imao veliku zaštićenu luku na rijeci Musi te je mogao priskrbiti dovoljno hrane za posjetitelje. Kraljevi Šri Vidžaje dobro su poznavali potrebe svojih klijenata. Unajmili su tzv. morske nomade (narod Orang Laut) sa zadatkom da patroliraju Prolazom i suzbiju pirate. Pripadnici naroda Orang Laut usto su prisiljavali brodove da se koriste lukama Šri Vidžaje te joj osigurali nadmoć nad suparničkim lukama u regiji. Na sav promet kroz Malajski prolaz i okolnim morem morao se plaćati porez vladaru Palembanga, a usto su tamošnji žitelji mogli zaraditi na popravcima i opskrbi brojnih brodova koji su u njegovoj luci čekali povoljnije vjetrove. Tako je moć Šri Vidžaje izgrađena gotovo isključivo na trgovini – jedina značajna sirovina koju su izvozili bilo je drvo.

Još jedan važan element uspjeha Šri Vidžaje bio je budizam, budući da je on religija koja nije vezana uz jedan narod te se aktivno nastoji širiti. Brodovi koji su plovili na relaciji Indija – jugoistočna Azija – Kina pružali su izvanrednu priliku za širenje te vjere na indonezijski arhipelag. Kineski redovnik i hodočasnik Yijing (kraj 7. stoljeća) opisao je kralja Šri Vidžaje kao pokrovitelja budizma te preporučio Palembang kao obrazovno središte:

U utvrđenom gradu Fo-shih [Palembang] živi više od tisuću budističkih svećenika čiji su umovi usmjereni učenju i dobrim djelima (…) ako kineski svećenik želi ići na Zapad kako bi razumio i čitao [izvorne budističke vjerske tekstove], bio bi mudar kad bi prije toga proveo godinu ili dvije u Fo-shihu te se tamo vježbao pravilima; zatim bi mogao ići u središnju Indiju.
Kip Bude
Kip Bude

Uz budizam u Šri Vidžaju stigao je i hinduizam ili, bolje rečeno, prakticirao se spoj hinduizma i budizma. Već u 7. stoljeću ovdje se razvila živa razmjena ideja između kineskih i indijskih redovnika i učenjaka koji su pristizali u potrazi za znanjem i kako bi prepisivali rukopise. Palembang je tako postao središte velike zajednice budističkih redovnika koji su njegovali prisne veze s kolegama na Šri Lanki i u Indiji. Zabilježeno je postojanje velikog hrama izgrađena za budističke hodočasnike s Jave. Uz vjersko obrazovanje, iz zapisa stranih trgovaca saznajemo da je Šri Vidžaja bila poznata po matematičarima (znali su predvidjeti pomrčine Sunca i Mjeseca).

Izgradnja tajanstvena imperija 

U našem poznavanju povijesti Šri Vidžaje i dalje ima mnogo rupa i nejasnoća. Natpisi spominju kako je kralj Jayanasa, nakon pokoravanja unutrašnjosti Sumatre zaplovio morem s 20.000 ljudi kako bi stekao magičnu snagu i donio pobjedu, moć i bogatstvo svojoj državi. Dvije godine kasnije te su snage napale Javu. Godine 695. uspostavljeni su diplomatski odnosi između Šri Vidžaje i Kine. Kralj Šri Vidžaje vješto je iskoristio kinesko vjerovanje prema kojem se oni smatraju središtem svijeta (nazivali su se Srednje Kraljevstvo), a vanjsku trgovinu ispod svoje časti. Prihvativši nominalno vrhovništvo Kine, Šri Vidžaja je uključena u kineski državni sustav. Roba koju su donosili u Kinu smatrana je dankom, a ono što bi dobili zauzvrat smatralo se carskim darom – tako se izbjeglo mrsku riječ trgovina. Na taj način udovoljili su kineskom egu i postali glavni trgovački posrednik Kine. Godine 905. kineski car je kralju Šri Vidžaje pridjenuo titulu general koji umiruje daleke pokrajine.

Krajem 8. stoljeća vlast kralja Šri Vidžaje sezala je do sjevera Malajskog poluotoka i do Filipina na istoku, a obuhvatila je i Javu te važni Sundski prolaz između Jave i Sumatre. Hegemonija Šri Vidžaje dugo je vremena ostala bez ozbiljnih suparnika te je kontrolirala protok robe iz arapskih zemalja i Indije u Kinu i obrnuto, kao i sve robe porijeklom iz jugoistočne Azije. Postoje pokazatelji da je grad Kedah u središnjoj Malaziji od 9. stoljeća služio kao druga prijestolnica monarhije. Na Malajskom poluotoku, u Tajlandu i Kambodži pronađeni su ostatci pedesetak hinduističkih i budističkih hramova iz vremena Šri Vidžaje. Čak je u dalekoj Nalandi, u Indiji, u 9. stoljeću izgrađen hram pod pokroviteljstvom kralja Šri Vidžaje, a postoji i zapis da je u 11. stoljeću jedan od njegovih nasljednika darovao sredstva za održavanje hrama u Guangzhouu, u Kini.

U 9. i 10. stoljeću Šri Vidžaja je doživjela vrhunac. To je povezano i s vanjskim faktorima. Tad je naime, trgovinu Putem svile osujetilo abasidsko zbacivanje Omejida kao vođa Kalifata, što je dovelo do nereda diljem velike arapske države. Dodatan faktor bilo je slabljenje dinastije Tang, koja se našla suočena s pobunama i prijetnjom iz Tibeta, pa nije mogla štititi Put svile, a dio Puta zaposjeli su i turkijski Ujguri. To je dalo dodatan poticaj razvoju kineskih luka. Iz njih se izvozila keramika, a uvozili šumski proizvodi s indonezijskih otoka.

Natpis koji izriče prokletstvo onome tko se ogriješi o vladara Šri Vidžaje.
Natpis koji izriče prokletstvo onome tko se ogriješi o vladara Šri Vidžaje.

Prema arapskim tekstovima iz 10. stoljeća, kraljevi Šri Vidžaje održavali su neobičan svakodnevni ritual kako bi zorno prikazali svoje bogatstvo. Bacili bi zlatnu polugu u more i rekli: „Gledaj, tamo leži moje bogatstvo.“ Time su potencijalne rivale podsjećali na golemo bogatstvo i moć Šri Vidžaje, ali su ujedno promicali vladara kao čovjeka više duhovne snage, obdarena mističnim moćima. Vjerski obredi tijekom kojih su se okupljeni zaklinjali kralju na vjernost pomogli su izgraditi osjećaj zajedništva u kraljevstvu. Natpis na kamenu zvan Telaga Batu, pronađen u Sabukingkingu, kod Palembanga, nosi dosad najduži pronađeni natpis iz Šri Vidžaje. Na vrhu mu se nalazi prikaz sedmoglave zmije (simbol vode i plodnosti), a ispod natpisa nalazi se otvor zvan yoni (vagina). Tijekom ceremonija kamen bi se polilo vodom, a okupljeni bi pili iz otvora. Natpis sadrži imena poglavara pojedinih dijelova kraljevstva, kao i vladarevu izjavu:

Svi vi, koliko god vas bilo – sinovi kraljeva (…) poglavari, vojskovođe, kraljevi povjerenici, sudci, nadglednici radnika, nadglednici nižih kasta, nožari, činovnici, kipari, pomorski kapetani, trgovci (…) i vi – pralje i robovi kraljevi, sve vas poubijat će prokletstvo ako mi niste vjerni (…) Ali, ako ste pokorni, odani i iskreni prema meni i ne činite ova zlodjela (…) nećete biti progutani sa svojom djecom i suprugama (…) Vječni mir bit će plod ove čarolije i vi ćete ga uživati.

Kraj zlatnog doba

Monopol Šri Vidžaje nije mogao ostati vječan. Slabljenje kineske moći i uspon suparničkih kraljevstava na Javi i u Indiji uvuklo je kraljevstvo u više ratova. Oko 990. Šri Vidžaju je napalo kraljevstvo Mataram s Jave. Šesnaest godina kasnije vojnici Šri Vidžaje nadvladali su protivnika, spalivši mu prijestolnicu i ubivši kralja. Bio je to, međutim, samo kratak predah. Godine 1025. tamilski vladar iz dinastije Chola (jugoistočna Indija) otpočeo je masovnu invaziju na Palembang i njegove kolonije. Sukob je trajao deset godina. Nije poznat razlog zašto su ove dvije države, dotad u prijateljskim odnosima, najednom zaratile. Tamili su sistematski napadali i pljačkali luke Šri Vidžaje u Malajskom prolazu, kasnije su čak zarobili kralja u Palembangu. Iako je Kraljevstvo odoljelo napadu, više nikad nije obnovilo svoju veličinu te je izgubilo posjede na Malajskom poluotoku.

U 12. je stoljeću moć Šri Vidžaje dalje slabjela uslijed postepena raspada veza prijestolnice i vazala. Ratovi protiv raznih indijskih i javanskih vladara prisilili du ih da potraže zaštitu Kineza. Izgleda da je prijestolnica prebačena oko 300 km sjeverno, u grad Melayu (danas Jambi). Moć budističkih kraljeva Šri Vidžaje dodatno je ugrozilo prodiranje islama na područje Indonezije. Lokalni poglavari koji bi prešli na islam nisu više željeli priznati budističkog kralja.

To nije bio kraj Šri Vidžaje – opstala je još neko vrijeme zahvaljujući vještoj diplomaciji i služenju kineskim trgovačkim interesima. Još 1225. kineski autor Chou Ju-kua opisao ju je kao najbogatije i najmoćnije kraljevstvo u zapadnoj Indoneziji s 15 kolonija i vazalnih državica. Konačan slom Šri Vidžaja je doživjela 1288. godine, kad ju je pokorilo kraljevstvo Singhasari s Jave. To nam potvrđuje i Marko Polo, koji se nekoliko godina kasnije vraćao iz Kine i pritom posjetio Sumatru. Položaj regionalne sile u Indoneziji prešao je u ruke kraljevstava Majapahit i Singhasari na Javi.

Legat drevnog kraljevstva

Posljednji vladar Šri Vidžaje pobjegao je iz zemlje kako bi izbjegao da postane javanski vazal. Prema predaji osnovao je državu koja je kasnije prerasla u Melaku, sultanat na zapadnoj obali Malajskog poluotoka, oko 190 km sjeverozapadno od Singapura, te kasnije prešao na islam.

Izbjegli prinčevi Šri Vidžaje u nekoliko su navrata pokušali obnoviti državu, ali bez uspjeha. Većina stanovništva bivšeg Kraljevstva uskoro je prešla na islam, koji su uveli arapski trgovci. Palembang je ostao pod vlašću Kraljevstva Majapahit do početka 15. stoljeća, kad su ga preuzeli Kinezi i postavili jednog muslimana na vlast. Tad je islam postao službena religija, a grad je postao središte sultanata. Idućeg je stoljeća vlast nad gradom preuzela Nizozemska istočnoindijska kompanija, što je ujedno obilježilo kraj dotadašnjih odnosa moći i početak dominacije Europljana nad ovom regijom.

Jednom kad je postojanje Šri Vidžaje dokazano i prihvaćeno, postala je simbolom veličine drevne Sumatre, velike države i suparnika kraljevstva Majapahit na Javi. Ove dvije države postale su osnovica indonezijskim intelektualcima kako bi dokazali postojanje indonežanskog identiteta i civilizacije prije dolaska europskih kolonizatora.

Piše: Boris Blažina

 

Facebook Comments

Vezani članci