Piše: Borna Jurčević
Galski ratovi vođeni su od 58. do 51. godine pr. Kr. U njima je Gaj Julije Cezar dokazao svoj vojni genij te uspio pokoriti golem teritorij (današnja Francuska i Belgija) i osujetiti moguće ujedinjenje galskih plemena u jedinstvenu državu. Taj je uspjeh bio ključan faktor u Cezarovm preuzimanju diktatorske vlasti u Rimu
Gali (Kelti) su ostali zapamćeni kao jedni od najvećih neprijatelja Rima u ranijim fazama njegove povijesti. Rimljani su već od 4. st. pr. Kr. vodili teške ratove protiv Gala koji su se naselili na sjeveru Italije. Godine 387. pr. Kr. galski je vođa Bren čak uspio osvojiti i opljačkati Rim, a ta je epizoda zauvijek ostala urezana u kolektivnu svijest Rimljana. Ipak, Rimljani su kroz idućih dvjestotinjak godina uspjeli istisnuti Gale iz Italije.
U popularnoj je svijesti najpoznatiji sukob između Rimljana i Gala onaj tijekom kojega je Gaj Julije Cezar (tadašnji prokonzul) poveo niz vojnih pohoda protiv više galskih plemena – tzv. Galski ratovi koji su trajali od 58. do 51. godine pr. Kr. Iako je vojna snaga Gala bila gotovo istovjetna rimskoj, unutarnje podjele između galskih plemena olakšale su u konačnici Cezarov put prema pobjedi. Ovi su ratovi dokazali Cezarovo sjajno poznavanje vojne taktike i omogućili mu da kasnije postane vladar Rima. Ratovi su vođeni na prostranom teritoriju, s velikom žestinom i tijekom kojih su teško stradali mnogi gradovi i civilno stanovništvo.
Zašto je došlo do ratova?
Tijekom svojeg upravljanja kao konzul, Gaj Julije Cezar je do 59. godine pr. Kr. nagomilao velik dug. Ponajviše radi svojeg članstva u prvom trijumviratu (politički savez Marka Linija Krasa, Gneja Pompeja Velikog i Gaja Julija Cezara), uspio se izboriti da bude prokonzul nad dvije provincije – Cisalpinske Galije i Ilirika. Kada je upravitelj Transalpinske Galije nenadano umro, ovo je područje također dano Cezaru na upravljanje na razdoblje od pet godina, što je tada bila novost. Cezar je prvotno imao četiri veteranske legije pod svojom komandom: VII., VIII., IX. i X. Tako je pod svojom vlašću Cezar imao koncentraciju moći dotad neviđenu u Rimskoj Republici. S obzirom na to da je već otprije vodio mnoge bitke, osobno je poznavao većinu zapovjednika koji su ga već iznimno poštovali. Područje Galije bilo je veoma civilizirano i bogato, a imali su i kontakt s rimskim trgovcima. Valja spomenuti da je Cezar isprva vjerojatno namjeravao pokrenuti kampanju protiv Dačana (današnja Rumunjska), ali je igrom slučaja umjesto toga krenuo na Galiju.
Kao povod osvajanju Galije Cezaru je poslužila seoba Helvećana koji su napuštali svoja naselja između Rajne i Rone te krenuli na zapad u namjeri da se nastane na obalama Atlantika. Da bi do tamo dospjeli, morali su proći područjem rimskih provincija. Rimljani nisu zaboravili da su Tigurini (jedno od četiri helvetskih plemena) prije pola stoljeća nadjačali njihovu vojsku. Helvećana je bilo veoma mnogo (prema Cezarovim procjenama oko 380 000) i kao ratoboran narod predstavljali su opasnost za Narbonsku Galiju i za vezu sa Španjolskom.
Cezar je s X. legijom i dijelom vojske iz Narbonske Galije utvrdio lijevu obalu Rhone kako bi usporio seobu Helvećana i onemogućio im da prijeđu rijeku. U međuvremenu su Helvećani dobili odobrenje od plemena Sekvanaca da prijeđu preko njihova teritorija, što Cezar nije mogao spriječiti, no ostao je pri svojoj odluci da ih ne pusti dalje te mu je to poslužilo kao povod za oružanu intervenciju u Galiji. Svoju X. legiju ostavio je na Roni, prešao u Cisalpinsku Galiju i pokupio tri legije (VII., VIII. i IX.) koje su bile kod Akvileje i formirao dvije nove legije (XI. i XII.). Sa svojim je legijama početkom srpnja upao u oblast na desnoj obali Sone koju je prema odluci Senata bio dužan braniti. Istovremeno su razna galska plemena tražila pomoć u borbi i stavila mu na raspolaganje 4000 konjanika.
Cezar je dočekao Helvećane na prijelazu Saone, kod današnjeg Trevouxa. Prvo je uništio jedan njihov odred na lijevoj obali, a zatim je prešao na desnu obalu kako bi spriječio daljnji prodor prema zapadu. Helvećani su bili prisiljeni skrenuti prema sjeveru, no Cezar je krenuo za njima i odnio pobjedu u bitci kod Bibrakta 58. pr. Kr.
Gali ili Kelti
Pojam „Gali“ je rimskog porijekla i odnosi se na pripadnike keltskih naroda i plemena. Kelti su izvorno bili nomadski narod, a neki znanstvenici smatraju da su izvorno živjeli na području današnje južne Njemačke. Tijekom Željeznoga su se doba naselili u zapadnu Europu gdje su došli na glas kao smjeli ratnici i vješti konjanici. Važno je napomenuti da su bili poznati i po svojoj vještini obrade kovina, kako alata i oružja tako i nakita. Njihov je utjecaj na tom području ostavio traga na golemom prostoru od Pirinejskog poluotoka do Male Azije. Osim toga, Kelti su postavili temelje vinogradarstva u Francuskoj koja je i danas poznata po svojim izvrsnim vinima.
Keltski su narodi govorili sličnim jezicima te su imali zajedničku religiju, čiji su svećenici bili poznati druidi. Oni su bili moćan stalež u keltskom društvu, a zabilježeno je i da su ponekad prakticirali obrede koji su uključivali žrtvovanje ljudi. Keltsko je društvo u vrijeme Vercingetoriksa bilo prilično složene strukture. Vojni uspjesi i ekonomska stabilnost ovisili su o poljoprivrednom radu i obratno, a stanovništvo je bilo podijeljeno u tri staleža: plemiće-ratnike, druide i zemljoradnike. Na neki način je ono bilo prethodnica srednjovjekovnog feudalizma.
Možemo reći da je najveća slabost Kelta bila njihova razjedinjenost, a upravo je to omogućilo Rimljanima da ih pokore, slijedeći staru maksimu „Podijeli pa vladaj“.
Osvajanje Galije
Pobjedom u bitci kod Bibrakta učinjen je velik iskorak prema osvajanju Galije. Glavni protivnik tada je bio Ariovist (vođa germanskog plemena Sveva) koji je ovladao prostranom oblasti na lijevoj strani srednjeg toka Rajne. Keltska plemena Galije tražila su od Cezara pomoć u borbi protiv Germana, što ga je dovelo pred ozbiljnu dilemu. Shvatio je da među Keltima ne može steći položaj koji bi mu omogućio korištenje bogatstva zemlje ako se ne riješi svojega germanskog rivala. Poraz bi značio kraj Cezarove karijere u Galiji i Rimu, a Ariovist je bio snažan protivnik za Cezarovu slabu vojsku.
Također je trebao i pronaći objašnjenje za rat, s obzirom na to da je Ariovist godinu dana ranije bio proglašen prijateljem i saveznikom rimskog naroda. Kada je pronašao povod i pobrinuo se da počne rat, njegove je trupe obuzeo strah od opasnih Germana. Cezar je bio veoma ljut na novonastalu situaciju te je izjavio kako će krenuti sam s X. legijom, na što su ga i ostale odlučile slijediti. Uspio je prvi zauzeti Vesontio (glavni grad Sekvanaca koji su plaćali danak Ariovistu), a zatim ga je pobijedio u dolini Rajne. Tom je pobjedom proširena rimska vlast sve do Rajne, a Cezar se s vojskom vratio u Cisalpinsku Galiju gdje je formirao dvije nove legije.
U proljeće 57. pr. Kr. vodi osam legija (oko 40 000 teških pješaka), 6000 konjanika i 4000 pomoćne pješadije te upada u oblast oko današnjeg Rensa gdje mu se pokušavaju suprotstaviti Belgijci koji su imali mnoštvo ljudi (navodno oko 300 000). Odbijajući bitku na otvorenom polju s tako mnogobrojnim snagama, Cezar podiže utvrđeni logor i čeka pravi trenutak. Belgijci nisu mogli zauzeti logor napadom te su se razišli kućama jer je došlo do nesuglasica između mnogobrojnih plemena oko uzdržavanja te velike vojske. To je ujedno označilo i njihov poraz i cijela je Belgija ubrzo došla pod rimsku vlast bez većih borbi.
Za vrijeme 56. pr. Kr. dolazi do sukoba s Venetima koji su se pobunili protiv rimske vlasti čim su uvidjeli kako im Rimljani ugrožavaju monopol trgovine između Galije i Britanije. Nakon što ih je vojno porazio improviziranom flotom kod Kibrona, Cezar im se osvetio tako što im je pogubio cijeli senat, a narod prodao u ropstvo. To je najstarija pomorska bitka na Atlantiku koju povijest poznaje. Rimljanima je omogućila kontrolu mora pa Cezar razmišlja i o invaziji na Britaniju, no dolazi do promjene jer se u zimi 56./55. pr. Kr. pojavljuju germanska plemena Uzipeti i Tenkterani koji kreću prema Cezaru s oko 430 000 ljudi i prelaze lijevu obalu Rajne. U proljeće iste godine Cezar vodi osam legija i 5000 konjanika te ih pobjeđuje u bitci. Rimljani 54. pr. Kr. u nekoliko navrata pokušavaju izvršiti invaziju na Britaniju, ali uvidjevši da nemaju dovoljno resursa i da su došli do kraja svojih mogućnosti, Cezar odustaje od tog nauma. Za to se vrijeme među porobljenim plemenima u Galiji pojavljuje sve veće nezadovoljstvo radi činjenice što su morali uzdržavati veliku rimsku vojsku, dok su ujedno neprestano bili izloženi zlostavljanju rimskih zapovjednika. Vođa jednog od galskih plemena Ambioriks diže ustanak protiv Rimljana. U sukobima uspijeva uništiti 15 rimskih kohorti te s oko 70 000 vojnika opsjeda rimsku legiju kod današnjeg Charleroixa. Cezar s dvije legije (oko 7000 pješaka i 400 konjanika) dolazi u pomoć opkoljenoj legiji. Ambioriks napušta blokadu i napada Cezara, ali bez dovoljno snage da se sukobi na otvorenom polju, Cezar podiže logor i iz njega pobjeđuje u obrambenoj bitci.
Ustanak pod Vercingetoriksom (52. pr. Kr.)
U zimi 54./53. Cezar formira tri nove legije (I., XIV. i XV.) u Cisalpinskoj Galiji i prebacuje ih u Galiju. Time je dvostruko nadoknadio gubitke i sada ima deset legija. Nakon nekoliko manjih
sukoba u kojima lako dolazi do pobjede, Cezar se 52. pr. Kr. našao pred svojim najvećim izazovom. Ustanak je zahvatio cijelu srednju Galiju, a vodi ga Vercingetoriks, vođa plemena Arvenjana. U ljeto 52. pr. Kr. Vercingetoriks nanosi poraz rimskim legijama te je izabran za vođu svih Gala koji se priključuju pobuni. Cezar okuplja svoju vojsku, a Vercingetoriks, svjestan da ne može pobijediti u bitci na otvorenom polju, odlučuje se na drugačiju taktiku. S nadmoćnijom konjicom i ojačanom lakom pješadijom omogućuje mu da opustoši oblasti oko Rimljana i onemogući im snabdijevanje i komunikacije. No, područje Galije imalo je velik broj gradova i razvijenu privredu te se borba morala voditi oko onih gradova koje Kelti nisu mogli napustiti i porušiti.
Cezar zahvaljujući germanskim najamnicima zauzima nekoliko gradova i pobjeđuje u manjim bitkama koje se tamo odvijaju. Cezar je želio dodatno pojačati pritisak protiv pobunjenih plemena te stoga upućuje Tita Labijena s četiri legije u oblast Karnućana i Sanonaca te uzima šest legija i kreće prema Vercingetoriksovu teritoriju. Labijen zauzima spaljeni grad Lutetiu, ali Cezarov napad nije uspio. Bio je to prvi poraz koji je Cezar osobno doživio, a to je dalo dodatna krila ustanku. Situacija je postala podosta teška za Rimljane, čak je održano glasanje o tome da se vojska povuče u Narbonsku Galiju. Tek je u ovakvoj situaciji do punog izraza došao Cezarov vojnički genij.
Umjesto da se povuče i prepusti Galiju njezinoj sudbini, Cezar se odlučuje za protunapad i u bitci kod današnjeg Dijona na Armankonu poražava Vercingetoriksa. Tada galski vođa čini svoju fatalnu pogrešku koja će ga stajati rata. Umjesto da je i dalje nastavio s brzim manevrima ili otišao ususret svojim pomoćnim postrojbama, odlučio je zatvoriti se u tvrđavu Aleziju. Cezar je iskoristio ponuđenu priliku i oko utvrđenja postavio dva prstena svojih snaga. Prvi je služio tome da spriječi Gale napuštanju grada, dok bi drugi onemogućavao pojačanjima da se probiju do Vercingetoriksa. Nakon što se određeno vrijeme nisu uspjeli probiti do grada, Gali su se uskoro povukli prepuštajući svoju izgladnjelu i izmučenu braću u Aleziji njihovoj sudbini. Krajem rujna 52. pr. Kr., Vercingetoriks se predao i time je slomljen otpor Gala. Njegov je poraz ujedno značio i politički kraj Kelta na kontinentu. Naredne godine ugušen je i posljednji otpor ustanika te time završavaju Galski ratovi. Rimljani su pobijedili zahvaljujući boljoj disciplini, organizaciji, tehnici i taktici te Cezarovoj energiji i talentu.
Treba reći kako je osnovu poraza činila galska nesloga i nezadovoljstvo naroda s vlastitom oligarhijom. Da su kojim slučajem uspjeli biti ujedinjeni i zajednički pružati otpor kroz dulji vremenski period, vrlo vjerojatno bi uspjeli izvojevati pobjedu.Vercingetoriks je kasnije odveden u Rim kao ratni plijen i poslije sudjelovanja u Cezarovom trijumfu javno je pogubljen. Cezarova je pobjeda bila toliko temeljita da u Galiji više nije bilo većih ustanaka, čak ni tijekom građanskoga rata koji je uslijedio već 49. pr. Kr.
Vercingetoriks
Vercingetoriks (rođen oko 75. pr. Kr., umro 46. pr. Kr.) bio je vođa galskog plemena Arvenjana i organizator jedne od najvećih pobuna protiv rimske države. Ime mu je vjerojatno izvedeno iz keltskih slogova „ver“ (nad, iznad, nadređen), „cingeto“ (ratnik) i „rix“ (kralj) – dakle „veliki ratnički kralj“ ili „kralj velikih ratnika“. Rođen je u uglednoj plemićkoj obitelji koja je vjerojatno potjecala iz okolice današnjeg grada Auvergnyja (koji je ime dobio prema Vercingetoriksovu plemenu) u središnjoj Galiji. Otac mu je bio Keltilo (lat. Celtillus), koji će postati kraljem i ujediniti galska plemena. Keltila su stoga vjerojatno ubili njegovi rivali.
Godine 52. pr. Kr. Vercingetoriks je izabran za kralja Arvenjana i stao je na čelo pobunjenih plemena – tako je ironičnom igrom sudbine ostvario ono što njegovu ocu nije uspjelo. Nakon poraza kod Noviodunuma Biturgiuma, Vercingetoriks se počeo služiti gerilskim taktikama, napadajući Cezarove linije opskrbe i vodeći okršaje na terenu koji nije bio pogodan za teže opremljene Rimljane. Nakon što je odbio napad Cezarovih legionara na utvrdu Gergoviu, Vercingetoriks je poveo opći napad na Rimljane koji je ipak završio neuspješno. Rimljani su slomili ostatak Vercingetoriksove vojske kod utvrde Alezije i odveli Vercingetoriksa u Rim u lancima. Tamo je i pogubljen 46. pr. Kr.
Cezar u svojim memoarima opisuje Vercingetoriksa s poštovanjem, ističući njegovu hrabrost i snalažljivost. Zanimljivo je da je galski vođa mnogo stoljeća kasnije postao svojevrsnim simbolom francuskog nacionalizma.
Gaj Julije Cezar
Gaj Julije Cezar, lat. Gaius Iulius Caesar (13. srpnja 100. pr. Kr. – 15. ožujka 44. pr. Kr.). bio je najslavniji rimski državnik te vrstan vojskovođa, političar i pisac. Rođen je u patricijskoj obitelji roda Julijevaca koji su tvrdili da potječu od Iulusa, sina legendarnog trojanskog princa Eneje. Unatoč znamenitoj lozi, obitelj mu nije bila previše politički utjecajna.
Izgubio je oca sa 16 godina, a tijekom tog je vremena došlo do sukoba između njegova ujaka Gaja Marija i Lucija Kornelija Sule. Nakon što je Sula pobijedio, Cezar je dospio u nemilost novog režima te napušta Rim i priključuje se vojsci i sudjeluje u raznim vojnim pohodima. Poslije Suline smrti (78. pr. Kr.) Cezar se vraća u Rim i radi kao pravni savjetnik. U dogledno vrijeme na svojem putu preko Egejskog mora Cezara su oteli gusari i tražili otkupninu. Za vrijeme uzništva čitavo se vrijeme držao nadmoćno te je gusarima čak savjetovao da traže otkupninu od 50 talenata umjesto prvotnih 20. Otkupnina je plaćena, a Cezar odmah po dolasku na slobodu pokreće rimsku flotu, zarobljava ih i nedugo zatim daje ih razapeti.
Kao vješt i sposoban političar, Cezar je stalno napredovao u državnoj službi i ubrzo postaje jedan od najmoćnijih ljudi u Rimskom Carstvu. To je 60. pr. Kr. dovelo do njegova sudjelovanja u prvom trijumviratu (s Linijem Krasom i Gnejom Pompejom). Za vrijeme svojeg upravljanja se zadužuje, što ga je na određen način potaknulo na sudjelovanje u Galskim ratovima.
Cezara su po završetku ratova pozvali u Rim jer mu je istekao mandat, no on po svojem povratku pokreće građanski rat te, iako je imao manju vojsku, izlazi iz njega kao pobjednik. Presudnom se pokazala bitka kod Farsala, 48. pr. Kr. gdje je Cezar pobijedio dvostruko veću Pompejevu vojsku. S obzirom na to da je uvidio kako rimski imperijalistički sustav polako gubi kontrolu nad svojim pokorenim područjima, Cezar donosi novi ustav i daje sebi sve veće ovlasti, što je dovelo do diktature (iako je odbio formalno preuzeti vlast kao imperator). Ubijen je na ožujske ide (15. ožujka) 44. pr. Kr., prilikom ulaska u senat kada je uboden noževima 23 puta, a prema tradiciji, njegove su posljednje riječi bile Etiam tu, mi fili Bruti! (latinski za „Zar i ti, moj sine Brute!“), ali mnogi znanstvenici osporavaju autentičnost tog citata.
Galski ratovi
Djelo kolokvijalno poznato kao „Galski ratovi“ (lat. Commentarii de Bello Gallico – „Komentari o Galskim ratovima“) memoarskog je karaktera i u njemu su opisani Cezarovi pohodi u Galiji, Alpama, Germaniji i Britaniji od 58. do 51. pr. Kr. Osim toga, knjiga sadrži i osnovne informacije o Galiji i njezinoj povijesti, kao i etnografske informacije u obliku opisa nekih galskih i germanskih plemena, njihovih običaja i religije, stoga je naš jedini primarni izvor u životu spomenutih naroda u 1. st. pr. Kr.
Djelo se izvorno sastojalo od sedam knjiga (svaka od 5000 – 15 000 riječi) te pokriva razdoblje od borbe Rimljana protiv galskog plemena Helvećana i zaključno s porazom Vercingetoriksa. Kasnije ga je osmom knjigom nadopunio Aulo Hircije, Cezarov legat u Galiji i na drugim pohodima.
Važno je istaknuti da je djelo imalo i političku ulogu. Naime, Cezarovi su neprijatelji u senatu sumnjali u njegove nakane nakon što se vrati iz Galije pa su pokrenuli kampanju kako bi narušili njegov ugled. Cezar je stoga njime želio objasniti zašto je krenuo u osvajanje tako velikog teritorija te steći naklonost plebejaca i plebejskih tribuna. „Galski ratovi“ Cezaru su omogućili da zaobiđe uobičajene komunikacijske kanale koji su normalno išli kroz senat.
