Utrke dvokolica – nacionalni sport starih Rimljana

Gledajući suvremene filmove, čovjek bi pomislio da su borbe gladijatora bile najveća sportska atrakcija starih Rimljana. Zapravo, ta je čast pripadala utrkama dvokolica (latinski:ludi circenses). Iako su utrke dvokolicama u nekom obliku postojale i kod drugih naroda (najstariji spomen potječe izIlijade), one su među Rimljanima postale pravi društveni fenomen koji izaziva jednake strasti kao nogomet danas, ako ne i veće.

Rimljani su ih vjerojatno preuzeli od Grka posredovanjem Etrušćana. Od najranije povijesti Rima bile su usko povezane s određenim vjerskim svetkovinama. U početku, utrke su se održavale na gradskom trgu (forumu), ali je već u 6. stoljeću izgrađen najpoznatiji hipodrom Circus Maximus, a kasnije su izgrađena još dva, nešto manja: Circus Varianus i Neronov circus. Diljem Carstva podignuto ih je još najmanje 60. Dvokolice su vukla dva ili četiri konja (zvale su sebigae iquadrigae). Utrci bi prethodila raskošna ceremonija zvanapompa. Početak utrke označio bi car ili drugi domaćin ispuštanjem iz ruke maramice (mappa). Svaki dan održavale su se do 24 utrke od po 7 krugova. Krugovi su se označavali pomoću mramornih figurica u obliku jajeta ili dupina. Utrke su bile vrlo opasne i pune spektakularnih sudara poznatih kao brodolomi (naufrafia). Vozači nisu držali uzde u rukama, već opasane oko struka, što je bilo vrlo opasno jer bi ih u slučaju sudara konji povukli iz kola i po podu – za takve su slučajeve vozači nosili noževe, ali ozlijede i smrtni slučajevi bili su među njima česti.

Utrke su po nekoliko kriterija bile neobična pojava u rimskom društvu. Mogle su gledati žene, kojima je inače bilo zabranjeno gledanje mnogih sportova. Najsiromašnijima je ulaz bio besplatan. Vozači su potjecali iz najnižih društvenih slojeva, ali su, ukoliko bi postigli uspjeh, mogli postati prilično bogati. Postojale su četiri momčadi označene bojama: plava, zelena, crvena i bijela, posvećene jeseni, proljeću, ljetu i zimi. Gledatelji su se snažno identificirali s jednom od njih. To je išlo do te mjere da su se oko momčadi stvarali snažni lobiji te je odanost jednoj od momčadi bila ujedno znak nečijih političkih stajališta. Štoviše, odanost momčadi nerijetko je bila snažnija i dugovječnija od odanosti pojedinom caru.

Iako je sport zamro na Zapadu nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva, u Bizantu je opstao još nekoliko stoljeća. Počeli su gubiti popularnost tek nakon 532. godine, kada je u Carigradu izbila Pobuna Nika. Neriješeni politički sukobi rezultirali su velikim neredima prilikom jedne utrke dvokolica u kojima je izgorjela gotovo polovica grada te život izgubilo oko 30.000 ljudi.

Piše: Boris Blažina


Komentari