Francuski izbornik Michel Hildago tražio je od svojih igrača da igraju kao Vabec.
Francuski novinar Johan Le Roux je kao dječak svjedočio partijama Vabeca u Brestu, pa su nadahnuće hrvatskog nogometaša i sjajni potezi ostavili na njega takav dojam da se nije mogao smiriti dok o idolu svog djetinjstva nije napisao knjigu. Nije se na tome zaustavio, tražio je od francuskih i hrvatskih medija materijale, neke je našao i sam, te je uz knjigu snimio i dokumentarni film koji zorno, multimedijski, pokazuje raskoš nogometne veličine Drage Vabeca
piše: Andrija Kačić-Karlin
Malo je nogometaša koji o svojoj karijeri imaju napisanu knjigu. Ako je književno djelo nekakva mjera za postignuća jednog nogometaša, onda se neprijeporno može zaključiti da knjige o sebi dobijaju i zaslužuju – samo najveći. A legenda zagrebačkog Dinama i francuskog Bresta – Drago Vabec – sigurno pripada onima koji su obilježili jedno vrijeme, jednu nogometnu epohu.
Francuski novinar Johann Le Roux je kao dječak svjedočio partijama Vabeca u Brestu, pa su nadahnuće hrvatskog nogometaša i sjajni potezi ostavili na njega takav dojam da se nije mogao smiriti dok o idolu svog djetinjstva nije napisao knjigu. Nije se na tome zaustavio, tražio je od francuskih i hrvatskih medija materijale, neke je našao i sam, te je uz knjigu snimio i dokumentarni film koji zorno, multimedijski, pokazuje raskoš nogometne veličine Drage Vabeca. Knjigu i film o sebi, Drago Vabec je apsolutno zaslužio! Pod naslovom L’ idole de l’Armoricaine krije se priča o Vabecovim nogometnim danima!
Međimurac Drago Vabec, nogomet je počeo igrati u Slogi iz Čakovca 1966. godine, a dvije godine kasnije, nakon što je Dinamu u prijateljskom ogledu zabio pogodak, doveden je u Maksimir. U Dinamu je igrao od 1968. do 1979. godine kada je otišao u Brest gdje se zadržao četiri godine. U Dinamo se vratio 1983. i odigrao još tri sjajne sezone. Sa 529 odigranih utakmica, peti je Dinamov igrač svih vremena; postigao je čak 183 pogotka.
Za jugoslavensku reprezentaciju odigrao je samo sedam utakmica, što je bilo apsurdno jer je zaslužio kud i kamo više nastupa, a postigao jedan zgoditak na kvalifikacijskoj utakmici protiv Švedske u Zagrebu 1973. godine. Nabacivanje Dragana Džajića, Vabec je iskoristio i poluvolejem svom silinom poslao loptu iza leđa švedskog vratara Hellstroema. Taj je pogodak bio toliko atraktivan da je desetljećima kasnije bio na špici Sportskog pregleda tadašnje Televizije Zagreb.
Nakon igračke karijere bio je trener u drugoligaškim i trećeligaškim klubovima: MTČ Sloga iz Čakovca, VIKO Omladinac, Stubica 1926, Daruvar, Križevci, Vrbovec, Slunj i Jaska. Nadalje, 2004. godine, kao trener Međimurja iz Čakovca, izborio je ulazak u Prvu hrvatsku nogometnu ligu.
Citirat ćemo u susretu s Dragom Vabeca riječi Johanna Le Rouxa, autora knjige i filma o njemu samome: “Presudni trenutak za razmišljanje o knjigi i filmu bio je ulazak Bresta u Prvu ligu godine 2010. Klub je nestao iz profesionalnog svijeta 1991. zbog financijskih problema. To mi je vratilo puno sjećanja, a najjače je bilo sjećanje na Dragu Vabeca, nevjerojatnog igrača. Onda sam počeo pretraživati arhive i tražiti podatke o njemu i dobio želju da napišem knjigu i snimim dokumentarac njemu u čast.”
To su bile riječi Francuza Le Rouxa o inspiraciji za knjigu o Vama…
“Naravno da sam ponosan na djelo Le Rouxa. Znam kako sam igrao i znam koliko sam predan bio nogometu. Ja sam igrao na svim pozicijama, bio sam i na beku, lupao sam podjednako dobro s obje noge. Bio sam brz, znao sam podvaliti loptu, koristio sam lažnjake, davao loptu u prostor. Šteta što nisam igrao u vrijeme Mamića, kakav bi tada transfer imao, hahaha… Mene je pratio Bayern iz Münchena, no nije mi se išlo živjeti u Njemačku. Inače, u to vrijeme nije bilo menadžera, klub je igrače prodavao. Bio sam i na razgovoru s Tottenhamom, ali su oni tražili da dođem na probu, a ja nisam na to pristao. Kada sam s Englezima završio, došao je Brest na razgovor, a prodao me jedan Srbin koji uopće nije menadžer. Brest je ušao u Prvu ligu i trebali su napadača, strijelca. Prihvatio sam Brest. Mene je tražio onda i PSG, davali su mi triput veći novac. Ali u čekovima, a ja sam tražio gotovinu. K tome, ja sam se vodio onom poslovicom – bolje biti prvi u selu, nego u gradu. Kada sam odbio pariški klub, onda je PSG uzeo Ivicu Šurjaka. Umjesto mene. I nisam pogriješio, u 90 utakmica dao sam za Brest 46 golova. Ja sam u Brestu sve rješavao. A nisam bio centarfor, nego krilo.
Koji Vas je kompliment za vrijeme igračke karijere najviše impresionirao kod Francuza?
– Tadašnji izbornik francuske reprezentacije, Michel Hidalgo, je na seminarima govorio da se igra francuske nacionalne vrste mora promijeniti. Inzistirao je da se više puca po golu i da napadači igraju poput Vabeca, da su stalna prijetnja suparničkim vratima, te im je pokazivao snimke mojih poteza. ‘Ugledajte se u Vabeca’, vikao je Hidalgo. A Hidalgo je vodio najveće francuske veličine, Amorosa, Janviona, Tresora, Tiganu, Rochetaua, Platinija, Sixa, Girressea, Genghinija…
Mnoge ste ove francuske reprezentativce zasjenjivali u francuskom prvenstvu, a obrambene igrače i ismijavali…
– Ova knjiga i film pokazuju kakvo je to bilo nogometno vrijeme i kakav sam ja to bio igrač. Došao sam u Francusku sam. Nisam znao jezik, nisam imao profesora, sam sam učio francuski jezik po kafiću i u svlačionici. Nogometni rječnik sam brzo savladao. Kada sam se malo opustio tada me krenulo. Svi mi koji smo došli u Francusku iz tadašnje jugoslavenske lige napravili smo tamo sjajne karijere; Bjeković, Džajić, Ćurković, Katalinski, Šurjak, Ivezić, Halilhodžić, Sušić i ja smo obilježili to vrijeme francuskog nogometa. Sjećam se, pa Bordeauxu sam zabio tri komada, branio je Dragan Pantelić iz Niša.
Jeste li iz Dinama nakon 11 godina igranja u prvoj momčadi otišli s gorkim okusom?
– Ja nisam volio nepravdu, a u Dinamu su često igrali igrači koji nisu zaslužili doći u taj klub. Nećemo o imenima; ja nisam volio da lošiji igra umjesto boljeg. Pa su me proglasili lošim karakterom i to me koštalo. Dinamo je bio dosta nekorektan prema nama starijim igračima. Trener Bazić nas je jednostavno maknuo, mene, Blaškovića i Miljkovića. Pa sam otišao nakratko u Metros Croatiju iz Toronta i osvojili smo kup. Igrao sam protiv Pelea, htio me kupiti njujorški Cosmos, ali nisam pristao. Imao sam doma ženu i dijete. Na koncu, bio sam zadovoljan kako sam financijski prošao u Brestu. A u Dinamu? Ne, nisam bio zadovoljan, bio sam preveliki Dinamovac, a mi domaći smo uvijek najlošije prolazili. Ja sam bio krivac što sam premalo tražio, ja sam bio pravi Dinamovac. Ja sam u Dinamu u prvoj momčadi igrao 11 godina i apsolutno sam zasluženo legenda kluba. Nisu legende kluba oni koji su u klubu igrali jednu, dvije, tri sezone, pa makar oni bili Boban i Šuker. Oni su svoje karijere začinili u drugim klubovima, a ja sam Dinamu dao sve. Uzeo mi je Dinamo i novac od transfera, ali nisam zaslužio da mi pri odlasku uzme 60 tisuća dolara od svih 200 tisuća transfera… Ja sam u Dinamu igrao 11 godina, ja sam dakle svoje igranje u Dinamu platio. Tu sam se razočarao. Stanove smo dobili, ali morali smo ih otkupiti. Mislim da Dinamo još uvijek ne vidi tko je pravi Dinamovac.
Bili ste ljevak, no ne prirodni, već naučen. Je li to istina?
– Jest! Kako sam postao ljevak? Nisam imao pojma s lijevom nogom, ali kad sam kao dijete bio postavljen na lijevo krilo počeo sam vježbati sumanuto. Naučio sam lažnjake i igrati s obje noge. Radom se može dobiti puno. Zapravo, radom se sve može dobiti, osim brzine.
Za Dinamo ste najbolje partije pružali protiv Hajduka, no mnogi ne znaju da ste nastupali i za Hajduk…
– Hajduk je pucao nešto na mene, a bio sam i na turneji s Hajdukom po Sjevernoj Americi. Bio sam deset dana s Hajdukom na tom putovanju. Ivica Šurjak i Jurica Jerković su bili s reprezentacijom, a ja sam išao kao gost, tek sam se oporavljao od ozljede. Bio sam nagrađen kao i svi ostali igrači Hajduka, jako je Hajduk bio korektan. No, protiv Hajduka sam pružao najbolje partije; dao sam gol u onoj čuvenoj utakmici u svibnju 1979. godine kada smo pobijedili na Plinari 2-1 mojim golom u zadnjoj sekundi. Dobili smo Hajduk i s 5-1 usred Splita, a jednom smo Hajduk pobijedili 3-2 nakon što smo na poluvremenu gubili 0-2.
Spletom okolnosti, ali i zbog favoriziranja drugih, za jugoslavensku reprezentaciju ste odigrali samo sedam utakmica. Imate li objašnjenje za to iz današnje prizme gledanja?
– Kada smo u Beogradu u polufinalu Europskog prvenstva 1976. godine protiv Njemačke vodili 2-0 i izgubili 2-4, bio sam rezerva. Izbornik Mladinić me volio. Izbornik Miljanić me, pak, naljutio kada me nije pozvao za majstoricu protiv Španjolske u Frankfurtu, a bio sam u momčadi kao pričuva i u onoj čuvenoj utakmici protiv Grčke kada smo morali pobijediti s dva gola razlike, a to se dogodilo pogotkom Karasija zadnjoj sekundi. Ja sam se zagrijavao i ubacivao lopte sa strane, jer nikoga u Grčkoj nije bilo da vraća lopte kod izvođenja auta i kornera. Grci su krali vrijeme. Tako sam ja za taj korner iz kojeg je postignut pogodak dobacio loptu. Bio sam jako razočaran. Inače, Hajduk je tada imao privilegije, jer je bučio čim nije u reprezentaciju pozvano najmanje šest-sedam igrača iz Hajduka. Iz Dinama nikad nitko nije prosvjedovao kada ja nisam bio pozvan, a igrao sam sjajno, u životnoj formi. Nitko me nije gurao, nitko! Bilo je nepravdi i biti će ih uvijek.
Danas se o Vama govori kao o najboljem igraču u povijesti Bresta, makar su u Brestu igrali i Vladimir Petrović, David Ginola i Franck Ribery?
– Ti su dani u Brestu bili sjajni, za mene su govorili da sam ravan Platiniju u Nantesu ili Džajiću u Bastiji, da vodim svoju momčad, da sam igračko čudo. I u Brestu je bilo nepravdi, pa sam se znao uskomešati, tražiti pravicu, i oni bi znali reći da sam bio težak karakter. No, igrao sam zdušno i doista me išlo. Sretan sam što me Francuzi nisu zaboravili. Kao što sam nesretan što u Hrvatskoj sve prelako pada u zaborav.
