Piše: Hrvoje Spajić
Postrojbe Waffen-SS-a imale su vrlo važnu ulogu u krvavim bitkama koje su se vodile na istočnom bojištu od 1942. do 1944., posebno onima kod Harkova, Kurska, Čerkasija i Narve. Waffen-SS zadobio je veliko povjerenje Hitlera, koji je od njegovih jedinica očekivao da žure na krizne točke bojišnice i spase situaciju. ipak, one nisu bile svemoguće, pa su Nijemci 1943. polako, ali sigurno prisiljeni prijeći na defenzivu.
Do kraja prosinca 1941. sve što su Nijemci postigli operacijom „Tajfun” bilo je izgubljeno. Zbog velikih gubitaka tijekom obrambenih akcija od siječnja do ožujka 1942. odlučeno je da se istoga mjeseca divizija Das Reich povuče u Francusku. No, na središnjem dijelu bojišnice ostale su dvije bojne iz pukovnija Deutschland i Der Führer kao posebne Kampfgruppe pod zapovjedništvom natporučnika (SS-Obersturmführer) Wernera Ostendorfa. Ta borbena skupina zadržala se na bojišnici do sredine lipnja kada je i ona poslana na odmor. Početkom lipnja 1942. nova pješačka pukovnija Langemarck pridružena je diviziji Das Reich. Potkraj godine ta je postrojba stekla status oklopno-grenadirske divizije te je ostala u Francuskoj do siječnja 1943. kada je vraćena na istočno ratište.
Borbe oko Harkova
Na jugu Rusije sovjetska ofenziva započinje u siječnju 1942. godine. Divizija Leibstandarte u sastavu III. oklopnoga korpusa sudjeluje u zaustavljanju ruskoga proboja kod Dnepropetrovskog. Njemačka nastojanja da se pokrene ljetna ofenziva osujećena su sovjetskim napadom sredinom svibnja 1942., ali već su za tjedan dana Nijemci uspjeli pregaziti sovjetsku izbočinu kod Harkova. Divizija Leibstandarte zatim je povučena do mjesta Stalino, gdje je za nju bio predviđen odmor. No, njemačka obavještajna služba upozoravala je na moguće savezničko iskrcavanje na Zapadu pa je divizija hitno prebačena u Francusku, gdje ostaje do kraja godine. Dok su elitne formacije Waffen-SS-a, Leibstandarte, Das Reich i Totenkopf prolazile preobuku i reorganizaciju u Francuskoj potkraj 1942., njemačke armije u Rusiji našle su se pod pritiskom Crvene armije. Njemačka ljetna ofenziva na jugu zaustavljena je u rujnu 1942. kod Staljingrada, a u listopadu iste godine obnovljeni njemački pritisak na Lenjingrad također doživljava neuspjeh. U studenome 1942. Sovjeti prelaze u protunapad kod Staljingrada i 23. istoga mjeseca u obruč zatvaraju njemačku Šestu armiju. Također u studenome 1943. Crvena armija započinje s napadom na središnjem sektoru ratišta. Kako se godina bližila kraju, situacija se za Osovinu sve više pogoršavala. Talijanska Osma armija nalazila se pred slomom kod bojišta na Donu, a Hitler naređuje povlačenje armijske skupine A s Kavkaza kako bi se spriječilo njezino uništenje. Devetoga siječnja 1943. novoformirani I. SS oklopni korpus (Leibstandarte, Das Reich i Totenkopf) hitno je upućen iz Francuske natrag na istočno ratište. Taj oklopni korpus pod zapovjedništvom SS-Obergruppenführera (generala) Paula Haussera na raspolaganju je imao nove tenkove, oklopljene polugusjeničare za prijevoz pješaštva, samohodno topništvo i višecijevne raketne bacače Nebelwerfer. Prva SS oklopna pukovnija iz sastava divizije Leibstandarte bila je najjača tenkovska jedinica unutar Hausserova korpusa, a raspolagala je s 52 tenka PzKpfw IV, deset tenkova PzKpfw III i devet tenkova PzKpfw VI Tiger. Dotle je 2. SS oklopna pukovnija iz sastava divizije Das Reich imala 81 tenk PzKpfw III i samo 21 tenk PzKpfw IV koje je potpomagalo 10 tenkova PzKpfw VI Tiger. Putovanje iz Francuske trajalo je gotovo dva tjedna jer je više od 200 vlakova koji su služili za transport Waffen-SS divizija bilo usporavano zbog opasnosti od djelovanja britanskoga ratnoga zrakoplovstva i akcija sovjetskih partizana. Tijekom 1942. velik broj sovjetskih postrojbi ostao je odsječen iza linija njemačkog napredovanja, stvarajući Nijemcima velike probleme. Za borbu protiv gerile (zadatci koji nisu bili popularni armiji) 1942. su godine formirane dvije nove divizije Waffen-SS-a. Bile su to 7. SS dobrovoljačka planinska divizija Prinz Eugen i 8. konjička divizija Florian Geyer. Nakon što su pristigle na istočno ratište oklopno-grenadirske divizije Leibstandarte i Das Reich, pod Hausserovim su zapovjedništvom hitno upućene na položaje oko Harkova. Te dvije SS postrojbe ukopale su se na položajima uz rijeku Donjec, gdje su morale izdržati brojne sovjetske napade uz obostrane velike gubitke. Sovjeti su tom prigodom uspjeli odsjeći 320. armijsku pješačku diviziju, čime je stvorena opasna praznina između nje i susjedne Leibstandarte. Formirana je borbena grupa pod zapovjedništvom bojnika (SS-Sturmbannführer) Joachima Peipera. Ta borbena grupa uspijeva prodrijeti 40 kilometara iza sovjetskih linija, uspostaviti kontakt s odsječenom armijskom divizijom i uspješno je izvlači iz okruženja. Čitav pothvat Peiper je izveo s minimalnim gubitcima, za što je odlikovan Viteškim križem. Bit će to prvi od mnogih izvanrednih borbenih pothvata toga iznimnoga vojnika. Veća borbena grupa pod zapovjedništvom generala (SS-Obergruppenführer) Josefa Dietricha, sastavljena od dobro opremljenih postrojbi iz sastava divizija Leibstandarte i Das Reich, morala je presjeći izbočinu nastalu sovjetskim napredovanjem. Riječ je o izviđačkoj bojni, oklopnoj pukovniji iz sastava divizije 
Leibstandarte, pukovniji Der Führer iz sastava divizije Das Reich i oklopno-grenadirskoj pukovniji LSSAH. Važno je bilo uspostaviti kontakt s glavninom njemačkih snaga koje su se našle uhvaćene u sovjetsku zamku nastalu izbočinom. Bez obzira na vrlo niske temperature, Dietrichove snage prodiru 45 kilometara u protivničko područje, odsijecajući pritom VII. gardijski konjički korpus. Borbe za Harkov trajale su nekoliko dana, a da pritom nijedna strana nije uspjela prevladati. Plašeći se opkoljavanja, Hausser traži dopuštenje za taktičko povlačenje i pregrupiranje svojeg I. SS oklopnog korpusa. Bez obzira na to što Hitler zabranjuje bilo kakvo odstupanje, Hausser izvlači svoj korpus iz Harkova koji 16. veljače 1943. ponovno dolazi u ruke Crvene armije. Međutim, bio je to samo trenutačni sovjetski uspjeh. Naime, Crvena je armija bila iscrpljena, njezine opskrbne linije izdužene do krajnjih granica, ljudstvo premoreno, a sve su postrojbe pretrpjele velike gubitke. Feldmaršal Erich von Manstein bio je upoznat s tim sovjetskim problemima i, procijenivši situaciju vrlo povoljnom, odlučuje se za trenutačni protuudar. U predstojećem njemačkom napadu vrijeme je imalo važnu ulogu jer je uspjeh trebalo postići prije nego što nastupi proljeće i pretvori bojišnicu u nepregledno more blata. To bi Nijemcima osiguralo potrebno vrijeme da u miru pripreme svoju proljetnu ofenzivu. Manstein se odlučio za masovan prstenasti napad u kojem je Hausserov Korpus, koji je tada uključivao i diviziju Totenkopf, imao glavnu ulogu na sjevernom pravcu njemačkog napredovanja. Napad je 19. veljače 1943. započeo vrlo uspješno. U samo tjedan dana sovjetska je Šesta armija poražena i pritom je izgubila više od 23 000 vojnika, dok je više od 1000 topova i 600 tenkova zarobljeno. Najveći broj tih zarobljenih tenkova bio je izvrsnog modela T-34, kojima su Nijemci naoružali nekoliko tenkovskih postrojbi, u prvom redu divizije Das Reich i Totenkopf. Ipak, glavnina sovjetskog ljudstva uspjela se povući preko zaleđenog Donjeca. Strahujući od protuudara Treće gardijske armije prema jugu, divizija Leibstandarte usmjerila je napad na strateški važne uzvisine pokraj autoceste Berevka – Jefomevka. Nakon toga divizija je krenula na istok prema gradu Valuikiju, dok joj je bokove štitila divizija Totenkopf. Šestog ožujka 1943. pada Valuiki, pri čemu su Sovjeti pretrpjeli velike gubitke. Tri dana kasnije, prethodnica divizije Leibstandarte stiže do mjesta Polevaja odbacujući Sovjete preko Donjeca. Tom je prigodom poginuo zapovjednik divizije Totenkopf, Theodor Eicke, kada je njegov izviđački zrakoplov oboren protivničkom paljbom sa zemlje. Sovjetsko vrhovno zapovjedništvo (STAVKA) odlučilo je poslati oklopni korpus u područje južno od Harkova, ne znajući da su te snage upućene ravno u njemačku zamku. Dok su se Rusi borili s divizijama Das Reich i Totenkopf, oklopno-grenadirska divizija Leibstandarte u njihovoj pozadini onemogućuje svaki pokušaj ruskog povlačenja. Napad na Harkov uslijedio je nakon spajanja I. SS oklopnog korpusa i Četvrte oklopne armije. Kada je divizija Das Reich stigla do predgrađa Harkova, naišla je na slab otpor. Međutim, što se divizija više probijala u područje grada, sovjetski je otpor postajao sve žilaviji. Za to vrijeme divizija Leibstandarte napreduje duž autoceste Belgorod – Harkov. U teškim uličnim borbama Harkov je osvojen 16. ožujka 1943. Time je dokončana njemačka ofenziva i slične operacije neće biti poduzimane sve do ljeta. Taj uspjeh Waffen-SS-a imao je vrlo visoku cijenu. Prvi SS oklopni korpus pretrpio je gubitke od 11 500 ranjenih ili poginulih vojnika. Najveći gubitci pretrpljeni su upravo u uličnim borbama u Harkovu. Nakon katastrofe njemačke Šeste armije kod Staljingrada početkom 1943. i uspješne sovjetske obrane Lenjingrada, uspjeh kod Harkova pozitivno se odrazio na poljuljani njemački moral. Nijemci su tom prigodom porazili kudikamo nadmoćnije sovjetske snage. Hitler je tom pobjedom potkrijepio svoje uvjerenje da je konačna pobjeda na istoku još uvijek moguća. U Hitlerovim se očima Waffen-SS ponovno pokazao jednako dobar, kao i najbolje armijske postrojbe, a možda čak i više od toga. Treba imati na umu da su Nijemci, a osobito Waffen-SS, prvi put bili primjereno opremljeni za operacije u zimskim uvjetima. Po uzoru na Sovjete, Nijemci su dobili toplu pustenu odjeću, zimske odore s vatiranim jaknama i hlačama. Na oružju i borbenim vozilima izvedene su promjene koje su ih učinile pogodnijim za uporabu na niskim temperaturama i snijegu. Tako je primjerice uveden usavršen model puškostrojnice MG-42, a stariji tipovi tenkova PzKpfw III i PzKpfw IV dobili su snažnije topove, dodatne oklopne ploče i šire gusjenice pogodnije za snijeg. Prvi su put u većem broju uvedeni i novi tenkovi PzKpfw VI Tiger, koji su bili bolji od svega čime su raspolagali njemački protivnici. Sve tri divizije I. SS oklopnog korpusa u svojem su sastavu imale satniju teških tenkova Tiger. Za razliku od Staljingrada koji je ostao odsječen gotovo 200 kilometara od njemačkih linija, kod Harkova su Nijemci imali kratke opskrbne linije. Njemački su se aerodromi, za razliku od sovjetskih, nalazili u neposrednoj blizini bojišnice tako da su njemačke zračne snage pružale snažniju podršku postrojbama na zemlji. Uspjeh I. SS oklopnog korpusa potaknuo je Hitlera da dopusti osnivanje novih SS oklopnih divizija koje će činiti jezgru budućeg II. i III. SS oklopnog korpusa. Uslijedio je novi ustroj prema kojemu su Leibstandarte i nova 12. SS oklopna divizija Hitlerjugend činile I. SS oklopni korpus. Divizija Hitlerjugend u ožujku 1943. bila je još u fazi formiranja. Drugi SS oklopni korpus činile su divizije Das Reich i Totenkopf, dok su u sastav III. oklopnoga korpusa ušle divizija Wiking i novoosnovana 11. SS dobrovoljačka oklopno-grenadirska divizija Nordland. U proljeće 1943. formirana je divizija Nordland izuzimanjem pukovnije Nordland iz sastava divizije Wiking i njezinim spajanjem s novim pukovnijama Norge (u njezinim redovima uglavnom su bili unovačeni pripadnici raspuštene norveške dobrovoljačke legije) i Danmark (sastavljena od bivših pripadnika danskoga dobrovoljačkoga korpusa). U to su vrijeme Nijemci krenuli s formiranjem još dviju oklopnih SS divizija: 9. Hohenstaufen i 10. Karl der Grosse (ubrzo preimenovana u Frundsberg). Te dvije divizije, iako neiskušane u borbi, bile su elitne postrojbe najviše borbene spremnosti. Popunjene su Reichsdeutsch Nijemcima te su opremljene i uvježbavane do najviše razine. Osim toga, značajno je da u te divizije ulaze časnici iz prokušanih postrojbi kao što su Das Reich i Leibstandarte. Značajno je i to što su te postrojbe prošle punu godinu obuke. Divizijom Hohenstaufen zapovijedao je brigadir (SS-Brigadeführer) Wilhelm Bittrich, a zapovjedne dužnosti divizije Frundsberg obavljao je SS-Brigadeführer Karl von Treuenfeld. Te će postrojbe do kraja godine usavršavati svoj borbeni trening i u akcijama neće sudjelovati sve do 1944. Tijekom 1943. formirano je još pet SS divizija: 13. borbeno-planinska divizija SS-a Handschar, 14. borbeno-grenadirska divizija SS-a (Ukrainische Nr.1), 15. borbeno-grenadirska divizija SS-a (Lettische Nr.1), 16. SS oklopno-grenadirska divizija Reichsführer-SS i 17. SS oklopno-grenadirska divizija Götz von Berlichingen. Iako se snaga Waffen-SS-a udvostručila od početka kampanje na Sovjetski Savez, to neće pomoći Nijemcima da zadrže prevlast na istočnom ratištu. Nakon zauzimanja Harkova, nastupilo je razdoblje od 12 tjedana relativnog zatišja na bojišnici. Između gradova Harkova i Orela na sjeveru Sovjeti su kontrolirali izbočinu oko grada Kurska koja je zadirala duboko u teritorij pod njemačkim nadzorom. Ta izbočina produljila je liniju bojišnice za 400 kilometara, zahtijevajući od Nijemaca velik broj postrojbi za njezinu obranu. Izbočina je bila široka samo 120 kilometara i Nijemci su se nadali da će je napadom na njezine bokove uspjeti presjeći. To je trebala biti ključna operacija kojom je Sovjetima valjalo zadati odlučan udarac i prisiliti ih na defenzivu. Tako bi se oslobodio velik broj njemačkih trupa, a njihova bi snaga mogla biti upotrijebljena na drugim bojišnicama, prije svega u južnoj Europi gdje se očekivala saveznička invazija. Hitler se nadao da će primorati Tursku da se uključi u rat na strani Osovine. Zato mu je bila nužna velika pobjeda kojom bi Turskoj i ostalim istočnim saveznicima vratio vjeru u njemačku pobjedu. Zbog svoje važnosti, operacija je dobila kodni naziv Zitadelle (Citadela).
Operacija Zitadelle
Nijemci su poduzeli opsežne pripreme i zahvaljujući tomu što još uvijek nije bila otvorena druga bojišnica u Europi, nove su divizije prebačene iz Francuske, Nizozemske, Danske i Njemačke. Kako bi zavarali Sovjete, poduzimane su lažne koncentracije snaga na području Donbasa. Primjerice, tamo su upućivani lažni transporti koji su prevozili makete tenkova. Pravi su transporti izvođeni isključivo noću, a kada bi se prikrila prisutnost oklopnih divizija, čak su i tenkisti zamijenili svoje odore odorama pješaštva. Zrakoplovstvo je također bilo raspršeno po čitavoj dužini bojišnice, a na aerodromima predviđenima za operaciju obavljane su brižljive pripreme da se koncentracija zrakoplova VI. i IV. zračne ͔flote može obaviti u vrlo kratkom roku. Svojim tenkovskim postrojbama Hitler je obećao nove, superiorne modele tenkova. Na bojišnicu su upućeni brojni moćni PzKpfw VI Tiger tenkovi koji su već zadobili zastrašujuću reputaciju, kao i novi PzKpfw V Panther (trebalo bi spomenuti da je većina njemačkih tenkova koji su se nalazili kod Harkova bila starijeg tipa PzKpfw IV, ili čak još starijih PzKpfw III. To je i dalje bio slučaj kod Kurska). Potonji je bio naoružan 75-milimetarskim topom visoke elevacije i pokazao se kao najbolji tenk Drugoga svjetskoga rata. Međutim, zbog žurbe koju je poticao Hitler i njegove želje da Panther sudjeluje u predstojećoj bitki, taj je tenk poslan na bojišnicu prije nego što je prošao sva potrebna testiranja. Zbog toga je Panther imao razne tehničke probleme. Isto tako, uveden je novi teško oklopljeni lovac tenkova Elefant, opremljen snažnim 88-milimetarskim topom, kao i samohodna haubica Brummbär. Bila je to haubica od 150 mm, montirana na modi͓ciranu šasiju tenka PzKpfw IV. Nijemci su za predstojeću ofenzivu prikupili snage od oko 900 000 ljudi, 2 700 tenkova, 10 000 topova i 2 000 zrakoplova. Te su snage raspoređene između skupine armija Centar i skupine armija Jug. Njemački plan predviđao je napad u obliku kliješta kojim je sjeverni krak trebao ići prema Obojanu, dok bi južni krak išao iz smjera Belgoroda. Njemačke snage trebale su se spojiti kod Kurska, a njemačkim kliještima obuhvaćene postrojbe Crvene armije trebalo je uništiti. Kolika se važnost pridavala operaciji, najbolje govori činjenica da su Nijemci prikupili tek nešto manje tenkovske snage nego za samu invaziju na Rusiju 1941. Unatoč brižljivim i opsežnim njemačkim pripremama i naporima da se predstojeći udar zadrži u strogoj tajnosti, Sovjeti su već od sredine travnja 1943. upoznati s njemačkim nakanama. Sovjetsko vrhovno zapovjedništvo (STAVKA) odlučilo je pričekati njemački napad na dobro pripremljenim obrambenim položajima s kojih je trebalo iscrpiti udarnu snagu napadača, a potom je Crvena armija trebala pokrenuti ofenzivu s ciljem potiskivanja Nijemaca iz Ukrajine. Sovjetska se obrana prostirala na više od stotinu kilometara u dubinu, a položaji su zaposjednuti protutenkovskim topovima, gustim minskim poljima, raznim protutenkovskim zaprekama i rovovima te brojnim bunkerima za čiju je izgradnju angažirano cjelokupno radno sposobno civilno stanovništvo te regije. Pri izgradnji sovjetskih obrambenih linija sudjelovalo je približno 300 000 lokalnoga civilnoga stanovništva. Osam protutenkovskih linija prostiralo se dužinom od 5 600 km. Položeno je više od pola milijuna mina, vješto postavljenih s ciljem onemogućivanja njemačkoga napredovanja i njegova usmjeravanja na područje koje su štitili ruski protutenkovski topovi. Sovjetskim snagama koje su brojile 1 300 000 vojnika, 3 300 tenkova, 20 000 topova i 2 600 zrakoplova zapovijedao je maršal Žukov. Na južnom sektoru Manstein je zapovijedao dvjema glavnim borbenim skupinama: grupom Kempf koja je bila sastavljena od XI. i XLII. korpusa i III. oklopnog korpusa te Četvrtom oklopnom armijom u čijem su sastavu bili XLVIII. oklopni korpus, LII. korpus i Hausserov II. SS oklopni korpus. U to vrijeme II. SS oklopni korpus čine divizije Leibstandarte, Das Reich i Totenkopf. Brigadir (SS-Brigadeführer) Theodor „Teddi” Wisch zapovijedao je postrojbom Leibstandarte, general-poručnik (SS-Gruppenführer) Walter Kruger divizijom Das Reich, a zapovjedne dužnosti divizije Totenkopf obnašao je brigadir (SS-Brigadeführer) Hermann Priess. Oklopne pukovnije Waffen-SS divizija prošle su sveobuhvatnu reorganizaciju kako bi mogle preuzeti svoju novu opremu. Zbog uvježbavanja na novim tenkovima PzKpfw V Panther divizijama Leibstandarte i Das Reich naređeno je da pošalju dvije bojne iz svojih oklopnih pukovnija u Njemačku. Taj naum nije dovršen u vrijeme kada je započela operacija Zitadelle, čime netočnim postaju mnoge procjene da su Waffen-SS divizije imale stotine novih tenkova tijekom ofenzive. Zapravo, tenk PzKpfw V Panther neće ući u većem broju u službu Waffen-SS postrojbi na istočnom ratištu sve do sredine kolovoza 1943. Jednako tako, postrojbe Waffen-SS-a kod Kurska nisu bile opremljene stotinama tenkova PzKpfw VI Tiger: samo su tri satnije s ukupno 42 takva teška tenka sudjelovale u sastavu II. SS oklopnog korpusa u srpnju 1943. U sklopu svake divizije bila je bojna jurišnih topova (StuG III) i jaki kontingent samohodnih protutenkovskih topova Marder III. U vrijeme početka operacije Zitadelle oklopna pukovnija iz sastava divizije Leibstandarte mogla se ponositi svojom bojnom koja je imala 67 tenkova PzKpfw IV i 13 tenkova PzKpfw III, s 13 tenkova PzKpfw VI Tiger. Nešto slabije opremljena divizija Das Reich imala je samo 33 tenka PzKpfw IV, 62 tenka PzKpfw III i 14 tenkova PzK-pfw VI Tiger. U namjeri da pojačaju vatrenu moć divizije, Nijemci su joj dodijelili 25 zarobljenih tenkova T-34. U sastavu oklopne pukovnije iz divizije Totenkopf još su uvijek bile dvije bojne tenkova T-34, međutim, 63 njezina tenka bila su starijeg tipa PzKpfw III. Isto tako, divizija je imala 44 teža tenka PzKpfw IV i 15 tenkova PzKpfw VI Tiger. Hausserov II. SS oklopni korpus u akciju je mogao poslati približno 430 tenkova sa 110 jurišnih topova. Ako se tom broju tenkova i jurišnih topova dodaju i prateća oklopna vozila Hausserova korpusa, onda je to vjerojatno bilo najveće grupiranje oklopništva te vrste koje je do tada poduzeto. Vrijedi istaknuti da je II. SS oklopni korpus kod Kurska sadržavao više od 1 000 oklopnih vozila i tenkova. Četvrta armija pod zapovjedništvom generala Hotha imala je zadatak probiti sovjetske obrambene linije duž voronješke fronte, a zatim napredovati sjeveroistočno prema selu Prohorovka. Tu je trebalo dočekati mogući sovjetski protunapad i uništiti njihove postrojbe, a nakon toga je Četvrta oklopna armija morala krenuti sjeverozapadno prema Kursku. Nakana je bila da se Četvrta oklopna armija kod Kurska spoji s Modelovom Devetom armijom koja je trebala stići iz smjera sjevera. Tri divizije Waffen-SS-a raspoređene su usporedno s linijom napredovanja, uz napomenu da je svaka od tih postrojbi na svojem čelu imala raspoređenu satniju koja je bila popunjena izvanrednim tenkovima Tiger. Drugi SS oklopni korpus krenuo je u napad 5. srpnja 1943., slomivši prvu liniju sovjetske obrane bez većih poteškoća. Prvoga dana postrojbe Hausserova korpusa napredovale su oko 18 kilometara u dubinu sovjetskoga teritorija. Tenkovskim klinovima (Panzerkeil) pružana je intenzivna potpora iz zraka. Na čelu tih tenkovskih borbenih formacija nalazili su se moćni tenkovi PzKpfw VI Tiger, dok su na krilima bili raspoređeni tenkovi Pzkpfw IV, PzKpfw III i malobrojni PzKpfw V Panther. Waffen-SS ponovno je, kao i ranije na istočnom ratištu, napredovao brže od armijskih postrojbi na krilima i u zoru 6. srpnja 1943. spremao se napasti drugu liniju sovjetske obrane. Međutim, već drugoga dana napredovanja divizija Leibstandarte
našla se u žestokom okršaju protiv 1. gardijske oklopne brigade. Ruski tenkovski topovi od 76,2 mm nisu na velikim udaljenostima mogli probiti oklop njemačkih tenkova, posebice Tigera te Sovjeti gube u nekoliko uzastopnih okršaja (sovjetski tenkovi T-34, koji su činili više od 50 posto snage sovjetskog oklopa, bili su brzi, podobni za manevriranje i pouzdani, ali njihov 76,2 mm top nije na velikim udaljenostima mogao nauditi oklopu Tigera. S druge strane, Tiger je mogao uništiti T-34 na udaljenosti do 2 000 metara, pa čak i dalje). Ubrzo je načinjena znatna praznina na području pod kontrolom Šeste gardijske armije. General (SS-Obergruppenführer) Paul Hausser odmah se koristi tim uspjehom i usmjerava svoje Waffen-SS divizije prema toj praznini. Zbog zaostajanja armijskih postrojbi zaduženih za zaštitu krila Hausserova korpusa, divizija Totenkopf prisiljena je preuzeti taj zadatak i podijeliti svoje prijeko potrebne tenkove. Rusi su sada počeli s premještanjem dijela svojih pričuva na područje oko sela Prohorovke. Trećega dana napredovanja divizije Leibstandarte i Das Reich nastavljaju s pritiskom prema sjeveru, primivši obavijest da se na području Teterevina koncentriraju sovjetski tenkovi. Razvila se silovita bitka u kojoj se ponovno presudnom pokazala prednost tenkova Tiger. Unatoč snažnom otporu probijena je obrana sela Teterevina, a postrojbe Waffen-SS-a zauzimaju selo. Položaj Šeste gardijske armije postao je kritičan. Nijemci su po posljednji put imali priliku zarobiti veći broj sovjetskih vojnika. Divizija Totenkopf napokon je 10. srpnja 1943. oslobođena dužnosti zaštite lijevoga boka Hausserova korpusa nakon čega se pridružuje postrojbama Leibstandarte i Das Reich u napadu na Prohorovku. U kasno poslijepodne toga dana postrojbe Waffen-SS-a prelaze rječicu Psel i zauzimaju selo Crveni Oktobar. Tada su se našle u povoljnoj situaciji kako bi mogle zaći u pozadinu sovjetskim snagama koje se prikupljaju kod Prohorovke. Strahujući da bi njemački napad mogao uslijediti prije nego što prikupe vlastite snage, Sovjeti poduzimaju preventivni napad i ubacuju čitavu Petu gardijsku tenkovsku armiju u bitku. Na širini bojišnice od jedva deset kilometara našlo se oko 850 ruskih tenkova prema 600 tenkova Hausserova korpusa. Najveća tenkovska bitka u povijesti započinje 12. srpnja 1943. kod sela Prohorovke. Rusi su bili svjesni da je jedan dio njemačkih tenkova raspolagao superiornijim naoružanjem i oklopom, posebice Tigeri. Međutim, najveći dio njemačkih tenkova sastojao se od starijih tipova PzKpfw IV ili još starijih PzKpfw III naoružanih 50-milimetarskim topovima. Shvaćali su da im jedina prilika za uspjeh leži u tome da se u predstojećem sukobu što više približe protivniku kako njemačka prednost ne bi došla do izražaja. Rusi su velikom brzinom jurnuli na njemačke tenkove i ubrzo se bojišnica pretvorila u gomilu tenkova stiješnjenih u područje od samo nekoliko četvornih kilometara. Bojišnica je bila omeđena s jedne strane rječicom, a s druge strane željezničkom prugom. Upravo izborom tog područja za tenkovski okršaj Rusi su uspješno doskočili njemačkim prednostima. U bliskoj borbi koja je uslijedila, njihov kratki top od 76,2 mm bio je jednako smrtonosan kao i dugi topovi njemačkih tenkova. Više od 1500 tenkova našlo se u smrtonosnom kovitlacu koji je bez prekida bjesnio punih osam sati. Tijekom sovjetskog napada sunce se nalazilo iza leđa njihovih tenkista i zasljepljivalo posade njemačkih tenkova. Mnogi su Tigeri uništeni jer su ih sovjetski T-34, uspješno im se približivši, gađali u njihov tanji, bočni oklop. Neke sovjetske tenkovske posade poduzimale su suicidalne napade, namjerno se sudarajući s njemačkim tenkovima jer je to izazivalo eksploziju obaju vozila. Do kraja dana oko 700 tenkova bilo je spaljeno, a samo vrlo mali broj posada preživio je taj dotad neviđeni čelični sraz. Tenkovski okršaj kod Prohorovke označio je vrhunac bitke kod Kurska. Toga dana činilo se da će pobijediti ona strana koja prva dopremi pojačanja. Na njemačkoj strani III. oklopni korpus činio je sve da se probije do Prohorovke. Unatoč tomu što su Waffen-SS divizije načinile prazninu u redovima sovjetske obrane na tom području, iscrpljene sovjetskim napadom nemaju dovoljno tenkova kako bi iskoristile taj uspjeh. Naposljetku, kada se III. oklopni korpus konačno spojio s Waffen-SS divizijama, bilo je već prekasno jer je u međuvremenu sovjetska Peta gardijska armija uspjela konsolidirati svoje redove. Dostignuća Hausserova II. SS oklopnog korpusa bila su znatna, pogotovo ako se ima u vidu da je izveden napad na protivnika čije su snage bile brojčano superiornije od njihovih. Isto tako valja uzeti u obzir da su Sovjeti bili unaprijed obaviješteni o napadu, pripremivši na vrijeme snažne obrambene položaje. Elitne Waffen-SS oklopne pukovnije izvršile su svoje zadaće s uobičajenim elanom, prezirući svaku opasnost i tako je nekolicina mladih časnika Waffen-SS-a stekla legendarne
SS-Untersturmführer Wittmann.
reputacije. Najpoznatiji među njima svakako je poručnik (SS-Untersturmführer) Michael Wittmann, koji je tijekom akcija kod Kurska sa svojom posadom uništio 30 protivničkih tenkova. Taj iskusni časnik postat će jednim od najvećih tenkovskih asova u povijesti. Hitler je 13. srpnja 1943. naredio da se operacija Zitadelle obustavi. Postalo je više nego očito da ciljevi operacije ne mogu biti ostvareni. Modelova Deveta armija na sjeveru kod Orela probila se samo nekoliko kilometara u dubinu sovjetske obrane zbog toga što je Crvena armija upravo na tom sektoru očekivala glavni njemački prodor. Doduše, na jugu su Nijemci dobro napredovali, no cijena tog uspjeha plaćena je velikim gubitcima u ljudstvu i tehnici. Osim toga, 10. srpnja 1943. uslijedila je saveznička invazija na Siciliju. Time se situacija za Nijemce na Sredozemlju krajnje pogoršala. Feldmaršal Manstein pokušavao je uvjeriti Hitlera da bi nastavak ofenzive ipak mogao donijeti uspjeh. Međutim, primijećena je velika koncentracija novih snaga Crvene armije u području Donjeca. Sovjetski napad prema Orelu zaprijetio je odsijecanjem Modelove Devete armije, čime je Nijemcima postalo očito da nastavak ofenzive nije moguć. Operacija Zitadelle bila je posljednja njemačka ofenziva na istoku, a otada inicijativu bespovratno preuzimaju Sovjeti. U toj su bitki Nijemci imali oko 100 000 ranjenih, ubijenih i nestalih vojnika te oko 1 500 uništenih tenkova. Crvena je armija također doživjela katastrofalne gubitke koji su sve donedavno smatrani strogom tajnom. Otvaranjem arhiva u Moskvi prije nekoliko su godina točne brojke izašle na vidjelo. Pokazalo se da su Sovjeti imali 250 000 poginulih, 600 000 ranjenih i 33 000 zarobljenih vojnika te 2 100 uništenih tenkova (50 % svih tenkova kojima su Sovjeti tada raspolagali!). Tako velike gubitke Rusi su ipak mogli relativno brzo nadomjestiti zahvaljujući brojnom stanovništvu i industriji smještenoj iza Urala, koja je nesmetano sve više povećavala proizvodnju te zahvaljujući izdašnoj američkoj pomoći. Ta prijeko potrebna pomoć nesebično je pristizala iz SAD-a preko Irana i luke Murmansk koja se nalazila na sjeverozapadu Sovjetskoga Saveza). S druge strane, gubitci koje su pretrpjeli Nijemci za njih su bili nenadoknadivi. Njemački su ratni napori doduše rasli, ratna se proizvodnja povećavala, ali nedostatak strateških sirovina (posebno goriva), kao i gubitak iskusnih, dobro uvježbanih vojnika (najviše tenkista i pilota) vrlo se negativno odražavao na bojišnicu. U Hitlerovim očima, bez obzira na gubitke, Waffen-SS opravdao je njegovo povjerenje. U trenutku kada je ofenziva obustavljena, II. SS oklopni korpus bio je nepobijeđen i potiskivao je protivnika.
Džep kod Čerkasija
U drugoj polovici 1943. Sovjeti su prešli u ofenzivu duž cijele istočne bojišnice s težištem napada na jugu. Kako se godina bližila kraju, Crvena je armija oslobodila tisuće četvornih kilometara okupiranog teritorija. Divizije Wiking, Das Reich i Totenkopf sudjelovale su u obrani Harkova, gdje su zabilježile lokalne uspjehe, ali grad 22. kolovoza 1943. dolazi pod sovjetski nadzor. U studenome iste godine divizija Leibstandarte povučena je iz Italije i vraćena na istočno ratište. Sudjelovala je u borbama oko Kijeva koji je od 7. studenoga ponovno u ruskim rukama. Na Božić 1943. Sovjeti obnavljaju napad prema zapadu. Osmoga siječnja 1944. godine oslobađaju Kirovgrad, no Nijemci uspijevaju zadržati jake obrambene položaje u okolici grada. Obrana se sastojala od 11 njemačkih divizija, uključujući 5. SS oklopnu diviziju Wiking i SS jurišnu brigadu Wallonie. Da bi se osigurao uspjeh sovjetske ofenzive, ti su njemački položaji trebali biti eliminirani. Crvena je armija obnovila napad 25. siječnja 1944. i već za četiri dana u sovjetskom obruču kod Čerkasija našlo se 75 000 njemačkih vojnika. U prvo je vrijeme Luftwaffe mogla opskrbljivati njemačke trupe u okruženju. Međutim, temperatura se nenadano podigla i jedini aerodrom raspoloživ opkoljenim Nijemcima pretvorio se u blatnu baru. Za to vrijeme 35 ruskih divizija postupno smanjuje veličinu džepa, a 9. veljače 1944. Nijemci su se našli stiješnjeni na površini od 65 km². U nastaloj krizi Hitler po običaju zabranjuje povlačenje i poručuje postrojbama u okruženju da će biti oslobođene intervencijom izvana. Zapovjednik okruženih njemačkih jedinica general Stemmermann bio je spreman pregovarati čak i o predaji, ali tomu se odlučno usprotivio zapovjednik divizije Wiking general-poručnik (SS-Gruppenführer) Herbert Otto Gille. Kada je postalo jasno da je spašavanje izvana postalo neostvarivo, Führer konačno odobrava proboj i povlačenje opkoljenih snaga. Zapovjedništvo njemačke Osme armije signaliziralo je generalu Stemmermannu da skrati linije bojišnice radi predstojećega proboja. Sovjeti su te njemačke pokrete protumačili kao povlačenje zbog slabosti i predviđali su brzo uništenje njemačkih snaga oko Čerkasija. U međuvremenu, Nijemci u okruženju počinju s uništavanjem teške opreme i zaliha jer im je za proboj potrebna pokretljivost i brzina. Sačuvano je samo streljivo i hrana. Za proboj je bio potreban svaki čovjek. Primjerice, u oklopnoj pukovniji divizije Wiking svi vojnici koji nisu pripadali tenkovskim posadama – mehaničari, administrativno osoblje i sl. – formirali su pješačku satniju opremljeni streljačkim naoružanjem i ručnim granatama. Ta će improvizirana postrojba tijekom proboja pretrpjeti gubitke od 25 % svojih snaga. Waffen-SS je još jedanput imao vodeću ulogu u operaciji. Kao jedina oklopna postrojba u džepu, divizija Wiking dobiva vodeću ulogu u proboju. Mora se istaknuti da je zadatak zaštitnice isto tako povjeren Waffen-SS-u, odnosno belgijskoj jurišnoj brigadi Wallonie. Bila je to gotovo suicidalna zadaća pa nije čudno što je dodijeljena postrojbi od povjerenja. Naime, kada Sovjeti shvate da je uslijedio proboj, bilo je sigurno da će svom silinom nagrnuti na Nijemce. Prije samoga proboja Nijemci su morali vratiti nekoliko sela na zapadnom rubu džepa, izgubljena nekoliko dana ranije. To su s uspjehom izvele pukovnija Germania iz sastava Waffen-SS divizije Wiking i armijska 72. pješačka divizija. U jednom od ponovno zauzetih sela SS jurišna brigada Wallonie zamijenila je 72. pješačku diviziju i tamo organizirala obranu zalaznice. Za vrijeme trajanja tih obrambenih akcija poginuo je zapovjednik jurišne brigade Lippert, a zapovjedništvo preuzima satnik (SS-Hauptsturmführer) Léon Degrelle.
Tijekom borbi jugoistočno od Novaja-Bude (zapadni rub džepa) istaknuo se jedan od najsmionijih tenkovskih časnika divizije Wiking, poručnik (SS-Untersturmführer) Kurt Schumacher. Zapovijedajući 3. satnijom oklopne pukovnije, taj je tenkist zaslužio Viteški križ, prikazavši izvanrednu hrabrost. U vrijeme tih akcija dvije sovjetske bojne uspjele su probiti njemačke položaje. Sa samo dva tenka Schumacher će stupiti u akciju i izbaciti protivnika iz sela. Neustrašivi Sovjeti poduzimaju protuudar u kojem im podršku pruža petnaestak tenkova T-34. Schumacher prihvaća borbu i uništava osam T-34 pri njihovu proboju u selo. Nakon izlaska iz sela polazi mu za rukom izbaciti iz borbe još dva sovjetska tenka. Međutim, Sovjeti su odlučni u namjeri da iz sela izbace uporne Nijemce te sljedećeg dana pokreću novi napad uz potporu 11 tenkova. Jedan prateći njemački tenk bit će oštećen, a Schumacher ostaje sam, suočen s ruskim tenkovima. Bez oklijevanja poduzima bočni napad na Sovjete koji su napredovali, uništivši tom prigodom sedam tenkova. Ostavši bez municije kojom bi mogao probiti sovjetski oklop, Schumacher nastavlja s napadom ispucavajući visoko eksplozivne granate. Bez obzira na svoju nedjelotvornost protiv oklopa T-34, one ipak izazivaju zaprepaštenje kod sovjetskih tenkovskih posada koje su mislile da su njihovi tenkovi pogođeni probojnim granatama. Dolazak drugog njemačkog tenka omogućio je Schumacheru da dovrši uništavanje napuštenih sovjetskih tenkova. No, tu priča ne prestaje jer je jedan T-34 primijećen kako pokušava bočnim manevrom zaći iza leđa Schumacheru. I taj je naum završio poput ostalih sovjetskih pokušaja u dva protekla dana, čime je Schumacher za to kratko vrijeme na svoju pobjedničku listu mogao upisati 21 uništeni sovjetski tenk T-34. Iako je Schumacher za tu akciju nagrađen Viteškim križem, poput većine zapovjednika tenkova, on je na odlikovanje gledao kao na nagradu dodijeljenu ne samo njemu nego cijeloj posadi, smatrajući da samo dobro uvježbana i složna posada može postići uspjeh u takvim situacijama. Kako bi se koncentrirali u zapadnom dijelu džepa, zbog obilnog blata Nijemci se služe isključivo cestama. Kolone na tim prometnicama bile su savršen cilj sovjetskom zrakoplovstvu i tako su Nijemcima naneseni veliki gubitci. U nastojanjima da se izbjegnu daljnje velike žrtve, Nijemci nastavljaju pješice, zapalivši pritom preostala vozila. Grad Korsun evakuiran je 10. veljače 1944. Time je izgubljen jedini aerodrom kojim su opkoljeni Nijemci raspolagali te je dodatno onemogućena daljnja opskrba iscrpljenim postrojbama na tlu. Sovjeti su koncentrirali dvije cijele gardijske tenkovske armije u području između okruženih Nijemaca i Mansteinovih snaga na zapadu koje su se spremale pomoći u proboju njemačkih trupa iz džepa. Nezadovoljan miješanjem vrhovnog zapovjedništva koje nije imalo pravu sliku stanja na terenu, Manstein samoinicijativno izdaje generalu Stemmermannu zapovijed za početak proboja. Neposredno pred sam proboj sovjetski su tenkovi izazvali pravu paniku u redovima njemačkoga pješaštva probivši obranu kod sela Šanderovka. Preostali tenkovi divizije Wiking upustili su se u očajničku borbu kako bi, barem privremeno, zaustavili sovjetski napad. Zahvaljujući požrtvovnosti Waffen-SS tenkista, dobiveno je vrijeme za evakuaciju njemačkih trupa prema zapadu.Treba istaknuti da su svi tenkovi divizije Wiking u toj neravnopravnoj borbi uništeni. Konačni proboj započeo je 16. veljače 1944. U prvom trenutku proboja Sovjeti su bili iznenađeni, dok vodeći dijelovi njemačkih snaga na početku dobro napreduju. Da bi svoje nakane do kraja održali u tajnosti, Nijemci prije napada nisu otvorili vatru. Kao što je već spomenuto, Nijemci su svu svoju tešku opremu napustili i uništili, pa tako i protutenkovske topove. U srazu s velikim brojem sovjetskih tenkova, uglavnom poznatih T-34, ali i novih, snažnih JS-II Stalin tenkova (ravnopravni njemačkim Tigerima), Nijemci su se služili samo lakim ručnim protutenkovskim sredstvima, u prvome redu minama tipa Tellermine i kumulativnim punjenjima (Nijemci su raspolagali dvjema vrstama protutenkovskih nagaznih mina, tipom 25 i 43, koje su imale tanjurast oblik). Takav način borbe nanosio je Nijemcima enormno visoke gubitke. S druge strane, i Nijemci su uspješno uništavali ruske tenkove. Tako jedna borbena grupa SS pukovnije Germania uništava 24 tenka T-34. Srećom za Nijemce, toga je dana počeo padati gusti snijeg nošen jakim vjetrom, skrivajući njihove kolone u laganom napredovanju prema zapadu. Nijemci tijekom proboja nailaze na nabujali potok Gniloj-Tilkič, a budući da su im Rusi za petama, ne preostaje im ništa drugo nego preplivati nabujali potok. Velik broj njemačkih vojnika utopio se tijekom prelaska. Rusi su napokon shvatili što se zapravo događa i otvaraju baražnu vatru. Od 54 000 vojnika koliko ih je krenulo u proboj izvuklo se njih 32 000, uz cijenu gubitaka svih vozila i opreme. Iako je taj materijalni gubitak za Nijemce bio nenadoknadiv, probojem kod Čerkasija spašeni su životi mnogih vojnika čime je Mansteinova armijska skupina Jug izbjegla katastrofu.
Bitka na Narvi
Za izvanredne zasluge pripadnika postrojbi Waffen-SS-a tijekom borbi u džepu kod Čerkasija, zapovjednici divizije Wiking i jurišne brigade Wallonie pozvani su u Hitlerov stožer u Prusiji. Tamo su im dodijeljena visoka odličja. General-poručnik (SS-Gruppenführer) Herbert Otto Gille primio je Hrastovo lišće, Mačeve i Dijamante uz svoj Viteški križ, a satnik (SS-Hauptsturmführer) Léon Degrelle odlikovan je Viteškim križem. Na sjeveru Rusije 1944. je godina za Nijemce loše započela. Crvena je armija uspjela razbiti opsadu Lenjingrada te potisnuti njemačke snage prema Estoniji i Latviji. Upravo u tom sektoru bojišnice bio je koncentriran najveći broj SS postrojbi, formiran od istočnih i zapadnih nenjemačkih dobrovoljaca. Najveću postrojbu Waffen-SS-a na tom području predstavljao je III. SS oklopni korpus kojim je zapovijedao general-poručnik (SS-Gruppenführer) Felix Steiner. Taj su korpus činile 11. SS dobrovoljačka divizija Nordland i SS dobrovoljačka brigada Nederland. Na isto to područje raspoređena je i 15. i 19. borbeno-grenadirska divizija SS-a iz Latvije, 20. borbeno-grenadirska divizija SS-a iz Estonije i ͔amanska brigada Langemarck te valonska jurišna brigada Wallonie. Do kraja siječnja Crvena je armija zaustavljena na njemačkim položajima kod Narve. Nijemci su utvrdili svoje položaje oko samoga grada, južno od rijeke Narve, prema obalama jezera Peipus i dalje do Polotska sjeverozapadno od Vitebska. Kao i što se očekivalo, 2. veljače 1944. Rusi napadaju na širini cijele bojišnice. Ubrzo je propala svaka nada da će njemačke linije lako biti probijene. Narva je bila strateški važan grad i smatrana je „vratima” Estonije. Na obrambenim položajima uzduž zapadne obale rijeke Narve, Steinerovi ljudi i druge postrojbe Waffen-SS-a čvrsto su držale položaje protiv svega što su Sovjeti mogli poslati protiv njih. Bitka za Narvu poznata je i kao „bitka europskog SS-a” zbog toga što su većinu postrojbi Waffen-SS-a kod Narve činili 
nenjemački dobrovoljci – Norvežani, Danci, Nizozemci, Francuzi, Finci, Šveđani, Švicarci, Litavci i Estonci. Nijemci su formirali veliki i snažno branjeni mostobran, pokrivajući glavni istočni prilaz Narvi. Na tom su se mjestu ukopali vojnici divizije Nordland i brigade Nederland očekujući skori napad. Osim Waffen-SS-a, oko Narve su se nalazile i miješane postrojbe sastavljene od armijskih snaga, pješačkih postrojbi zrakoplovstva i mornarice te policijskih trupa. Nasuprot njima Crvena je armija ubacila Osmu, Četrdeset sedmu i Drugu udarnu armiju. Početkom veljače 1944. sovjeti počinju s teškim granatiranjem njemačkih obrambenih položaja, a neke postrojbe Crvene armije forsiraju rijeku između Hungerburga i Narve, nakon čega uspostavljaju mali mostobran. Uz pomoć 11. oklopne bojne Hermanna von Salza iz sastava divizije Nordland, grenadirima Waffen-SS-a uspijeva akcija kojom su odbacili protivnika. Međutim, dalje na sjeverozapadu, kod mjesta Sivertski Rusi, uspjeli su formirati još jedan manji mostobran, ali nisu uspjeli zaći u njemačku pozadinu. Taj trn u boku njemačke obrane bit će naposljetku uništen koncentriranim napadom postrojbi Nordland i Nederland. Sovjeti su uporno ustrajavali u svojim nastojanjima formiranja trećeg mostobrana na zapadnoj obali kod Vopskule, koji je imao potporu teškog topništva. No, i taj je sovjetski mostobran uništen naporima 19. borbeno-grenadirske divizije tek nakon teških borbi prsa o prsa. Pokazavši iznimnu hrabrost tijekom tih akcija, estonski dobrovoljac vodnik (Waffen-Unterschar-führer) Haralt Nugiseks odlikovan je visokim odličjem. Naime, taj se estonski dobrovoljac u više prilika izložio protivničkoj vatri kako bi potaknuo na borbu svoje jurišne trupe. Iako je triput ranjen, nastavlja voditi svoje ljude u blisku borbu prsa o prsa sa Sovjetima, izbacujući ih s njihovih položaja. Drugoga svibnja 1945. odlikovan je Viteškim križem za svoja postignuća. Pet dana kasnije zarobili su ga Sovjeti koji ga interniraju u sibirski logor u kojem je proveo niz godina. Frustrirani brojnim neuspjesima, Sovjeti odlučuju zapadno od Narve poduzeti napad kojim bi zaobišli njemačke branitelje i zašli duboko u njihovu pozadinu. Njemačke snage trebalo je podijeliti tako da dio postrojbi bude namamljen iz snažnih obrambenih položaja oko Narve. Tada bi uslijedio novi napad prema Narvi s ciljem proboja njemačke obrane. Sovjetske su snage prebačene preko rijeke u šarolikoj ͔floti sastavljenoj od ribarskih brodica i najobičnijih čamaca. Iskrcavši se na plaži kod Merekule, Sovjeti uspijevaju pregaziti slabu obranu. Branitelji kod Narve reagiraju munjevito pa, iako Rusi prodiru u grad, nisu uspjeli napredovati dalje. Nijemci su pozvali pojačanja s kojima uspijevaju stabilizirati bojišnicu. Pravodobni dolazak oklopništva izviđačke bojne divizije Nordland omogućio je Nijemcima da unište sovjetsku enklavu kod Merekule. Usto, snažnu podršku iz zraka pružali su JU-87 Stuka, zrakoplovi specijalizirani za blisku potporu postrojbama na zemlji. Tako su napadačima naneseni teški gubitci (zarobljeno je gotovo 400 sovjetskih vojnika, dok je približno njih 250 poginulo u bor-bama). Južno od Narve blizu mjesta Krivaso Crvena armija uspostavlja snažan mostobran, odakle poduzima daljnje napade. Taj su sektor čuvale armijske trupe. Područje oko mostobrana držale su elitne trupe armijske divizije Feldherrnhalle, sa 61., 170. i 227. pješačkom divizijom. Do 24. veljače 1944. činilo se da će Sovjetima uspjeti zaći u pozadinu III. SS oklopnog korpusa. Divizija Nordland hitno je intervenirala i na trenutak uspjela zaustaviti Sovjete. No, Rusi su ubrzo pokrenuli novi protunapad i borbe se uskoro pretvaraju u ogorčene okršaje prsa o prsa. Samo je dolazak armijskih tenkova PzK-pfw VI Tiger iz sastava 502. oklopne bojne omogućio sigurno povlačenje postrojbama Waffen-SS-a. Žestoke su se borbe nastavile tijekom ožujka i travnja, no u njima su sovjeti tek neznatno napredovali protiv odlučne njemačke obrane. Kada su trupe Waffen-SS-a u ožujku 1944. ponovno osvojile Sirgulu, pronašle su tijela mnogih estonskih civila kojima se Crvena armija koristila kao prisilnom radnom snagom za rizične poslove (primjerice nošenje streljiva). Rusi su prije povlačenja poubijali sve civile. Nekolicina danskih dobrovoljaca također je strijeljana kod Hrastovice nakon što su ih Sovjeti zarobili. Početkom ožujka 1944. Sovjeti intenziviraju zračne i topničke napade na Narvu. Tako 7. ožujka sovjetski zračni napadi traju punih dvanaest sati, nakon čega je uslijedilo topničko granatiranje. Civilno je stanovništvo u gradu evakuirano, a postrojbe Waffen-SS-a ukopavaju se dublje u ruševine. Glavni sovjetski napad sručio se na područje koje su držali nizozemski dobrovoljci pukovnije General Seyffardt. Nizozemski vojnici odlučno odbijaju svaki ruski napad, a čak poduzimaju protuudar. Zapovjednik pukovnije potpukovnik (SS-Obersturmbannführer) Wolfgang Jörchel 21. travnja 1944. odlikovan je Viteškim križem za odlično vođenje i postignuća svoje postrojbe. Glavni udar ruskog napada potom je usmjeren na njemački mostobran kod Lilienbacha, koji drži još jedna nizozemska dobrovoljačka pukovnija – De Ruiter. Nakon teških borbi ruske snage probijaju nizozemske položaje, ali Rusi su odbačeni dolaskom pojačanja iz postrojbi Nordland, Danmark i Norge. Unatoč požrtvovnoj obrani vojnika Waffen-SS-a, postalo je očito da se mostobran na istočnoj obali Narve neće moći još dugo držati. Premda je njemački mostobran na istočnoj obali uvelike smanjen, ni u lipnju 1944. Rusima ne polazi za rukom osvojiti grad. Međutim, zbog kritične situacije na cijelom istočnom ratištu braniteljima
Narve prijetila je opasnost da budu odsječeni i stoga počinju s povlačenjem na novu, tzv. Tannenbergovu liniju. Pritom estonski dobrovoljci SS-a brane svaki pedalj svoje domovine. Doživjevši već jednom iskustvo sovjetske okupacije, nisu ga željeli ponoviti, zbog čega pružaju žilav otpor. Posljednji branitelji Narve grad napuštaju 25. srpnja 1944., porušivši tom prigodom sve mostove. Već 26. srpnja 1944. započinje sovjetski napad kod Tannenberga. Postrojbe Waffen-SS-a sve teže odolijevaju sovjetskim napadima, prije svega zbog teško nadoknadivih gubitaka u tenkovima i teškoj opremi. No, srećom za Nijemce, linija kod Tannenberga bila je izvrsno odabrana i pružala im je dobre mogućnosti za obranu. Njemački su položaji raspoređeni ispred brežuljaka uzdignutih od obale prema zapadu, poznatih kao Švedski zid, i oko tri strateške točke: brdo 69,9, Grenadirsko brdo i Orphanage brdo, smještenih u pravocrtnoj liniji od zapada prema istoku. Na položajima ispred Švedskog zida bila je raspoređena inženjerska bojna i pukovnija De Ruiter iz divizije Nederland, koja je pokrivala područje do glavne autoceste za estonski glavni grad Tallinn. Usporedno s tom cestom, samo još južnije, nalazila se glavna željeznička pruga. To područje između ceste i pruge držala je pukovnija Danmark. Obrambene su linije zatim išle duž južne strane pruge i branjeni su dijelovima pukovnija Danmark i Norge te topničkom pukovnijom divizije Nordland. Područje oko brda Orphanage branili su ͔amanski dobrovoljci jurišne brigade Langemarck. Uz postrojbe Waffen-SS-a, u obrani tannenberške linije sudjelovale su brojne armijske postrojbe i pripadnici pomorske pješadije. Ovi posljednji pretrpjet će teške gubitke u borbama koje će uslijediti, u prvom redu zbog nedostatka borbenog iskustva. Prvi sovjetski napad sručio se na područje koje je držalo njemačko pomorsko pješaštvo. Sovjeti su kroz njemačke položaje lako napredovali uz podršku tenkova te su dostigli istočne obronke brda Orphanage. Nijemci reagiraju brzo i poduzimaju protunapad. Naoružani protutenkovskim bacačima Panzerfaust, pripadnici pukovnije Danmark na svojim motociklima odlaze u akciju. U kratkoj ali žestokoj borbi sovjetski su tenkovi uništeni, a bojišnica stabilizirana. Sljedećeg dana Sovjeti poduzimaju masovni napad duž cijele tannenberške bojišnice. Skupina od približno 30 ruskih tenkova napala je sektor pod nadzorom 10. i 11. satnije iz sastava pukovnije Danmark. Prije nego što su otvorili vatru iz svojih Panzerfausta, Danci su mirno čekali Sovjete dok nisu došli dovoljno blizu. Za nekoliko minuta gotovo polovica ruskih tenkova izbačena je iz borbe, a ostali su prisiljeni na povlačenje. Međutim, uspjeh je trajao kratko jer su se sovjetske trupe tijekom noći in͓ltrirale u njemačke redove, a vojnike danskih satnija odsjekle i uništile. Cijela se bojišnica sada našla u plamenu. Borbe se osobito rasplamsavaju kod brda Orphanage. Mladi ͔flamanski dobrovoljac desetnik (SS-Sturmann) Remi Schrijnen, služeći u protutenkovskoj postrojbi brigade Langemarck, sa zaprepaštenjem je gledao veću sovjetsku skupinu oklopništva kako se brzo probija prema sjeveru u pokušaju zaobilaženja njegove postrojbe. Unatoč tomu što je ranjen, Schrijnen uspijeva dovući svoj 75-milimetarski protutenkovski top na položaj s kojeg je mogao nesmetano naciljati ruske tenkove. Zahvaljujući iznimnoj streljačkoj vještini ͔amanskog borca, nekoliko je tenkova pogođeno prije nego što su se Sovjeti povukli. Schrijnen će poslije primiti Viteški križ i bit će promoviran u vodnika (SS-Unterscharführera), ali ne za to junaštvo, nego za izvanrednu akciju poduzetu tri dana kasnije. U teškim trenutcima, kada su svi topovi iz njegove postrojbe uništeni, a poslužitelji njegova topa ubijeni, Schrijnen sam nastavlja borbu protiv tridesetak sovjetskih tenkova. Većina sovjetskih tenkova bili su tipa Josef Stalin II. U borbi koja se razvila Schrijnen uništava najmanje 11 tenkova prije nego što je njegov položaj primio izravan pogodak. Pri toj eksploziji taj hrabri vojnik bio je ozbiljno ranjen. U kolovozu 1944. ruski napadi slabe, a 16. rujna opet se intenziviraju. Führerova je želja bila žrtvovati Steinerov III. oklopni korpus kako Estoniju ne bi predao Rusima. Međutim, zapovjednik armijske grupe Sjever, general-pukovnik Ferdinand Schorner, ignorirao je tu želju i dopustio evakuaciju čitave armijske grupe Narva s položaja kod Tannenberga. Postrojbama Waffen-SS-a uspjelo je zadržati sovjetske snage na sjevernom dijelu bojišnice u šest mjeseci. S obzirom na nerazmjer snaga, bio je to veliki uspjeh njemačke vojske, a prije svega dobrovoljaca Waffen-SS-a. Izvanredna dostignuća dobrovoljnih divizija na bojišnici kod Narve, nagrađena su činom dodjele 29 Viteških križeva pripadnicima Waffen-SS-a za akcije tijekom spomenutih borbi. Crvena armija 22. lipnja 1944. pokreće veliku ljetnu ofenzivu duž čitave bojišnice kako bi konačno izbacila neprijatelja iz svoje zemlje. Operacija je kodno nazvana Bagration i namjerno je započeta na treću godišnjicu njemačkog napada na Rusiju. Sovjeti su prikupili snagu od 6 000 000 ljudi prema 2 000 000 vojnika koliko su im mogli suprotstaviti Nijemci. Tom operacijom Crvene armije Nijemci su napokon potisnuti s teritorija Sovjetskoga Saveza.
Prevaga
U to vrijeme prosječni vojnik Crvene armije više nije nedovoljno obučen, slabo opremljen seljak koji se bio suočio s moćnim Wehrmachtom u ljeto 1941. godine. Do 1944. prvolinijske borbene postrojbe Crvene armije popunjene su uglavnom iskusnim veteranima koji su imali odličnu opremu. Na primjer, posljednji tenk T-34 naoružan topom od 85 mm i novi teški tenk Josef Stalin s teškim topom od 122 mm predstavljali su izazov svakom njemačkom tenku. Sovjetske zračne snage u tehničkom su pogledu bile podjednako dobre kao i snage Luftwaffea, imajući izvrsne lovce i lovce-bombardere, a brojčani odnos u zraku tada je prevagnuo na stranu Sovjeta. Iako su armije Trećega Reicha u 1943. i prvoj polovici 1944. doživjele teške poraze na istočnom ratištu, Hitler je imao razloga biti zadovoljan borbenim dostignućima svojih elitnih Waffen-SS divizija. Te postrojbe često nisu odstupale čak ni pod gotovo nemogućim uvjetima, dok se većina Wehrmachtovih trupa povlačila. Najfanatičnije trupe Waffen-SS-a također su postale svjesne da je vojnička pobjeda na istoku sada nemoguća. Međutim, one će nastaviti s požrtvovnom borbom često držeći položaje, omogućujući drugim postrojbama povlačenje. Samo nekoliko postrojbi Wehrmachta moglo je izazvati takvo povjerenje kod Führera poput onoga kakvoga su izgradile jedinice Waffen-SS-a. Divizije Waffen-SS-a žurile su na krizne točke bojišnice u očekivanju da spase situaciju. Međutim, nisu bili supermeni i doći će vrijeme kada čak ni oni neće moći spriječiti poraz. Premda je snaga Waffen-SS-a u tom stadiju rata iznosila samo 5 % borbene snage Wehrmachta, značajno je da je oko 20 % Waffen-SS postrojbi imalo status oklopnih divizija najviše razine. Zapravo nešto više od 25 % svih njemačkih oklopnih divizija otpadalo je na Waffen-SS. Dotle je oko 30 % njemačkih oklopno-grenadirskih divizija pripadalo Waffen-SS-u. Unatoč tome, samo 12 divizija Waffen-SS-a može se smatrati uistinu elitnima, dok su preostale divizije bile osrednje borbene kvalitete, osobito one slabo opremljene i formirane pred kraj rata.Najelitnije postrojbe Waffen-SS-a bile su: 1. SS oklopna divizija LAH, 2. SS oklopna divizija Das Reich, 3. SS oklopna divizija Totenkopf, 9. SS oklopna divizija Hohenstaufen, 10. SS oklopna divizija Frundsberg, 12. SS oklopna divizija Hitlerjugend i 17. SS oklopno-grenadirska divizija Götz von Berlichingen. Te su divizije smatrane „požarnim brigadama” i sudjelovale su u svim većim bitkama. Elitnima se smatraju i neke alpske i protupartizanske divizije: 7. SS dobrovoljačka planinska divizija Prinz Eugen i 8. SS konjička divizija Florian Geyer. I neke od nenjemačkih divizija pokazale su se kao prvorazredne borbene formacije poput: 5. SS oklopna divizija Wiking (popunjena je i Nijemcima s područja Reicha) i 28. SS dobrovoljačka oklopno-grenadirska divizija Wallonien. Imajući u vidu spomenute činjenice, borbena postignuća Waffen-SS-a na istočnom su ratištu neprijeporna. Unatoč naporima Waffen-SS-a napredovanje Crvene armije u ljeto 1944. bilo je usporeno, ali ne i zaustavljeno. Sljedeća sovjetska ofenziva Bagration vratit će Nijemce unutar granica Reicha. Tada će Hitler biti suočen sa savezničkim iskrcavanjem u Normandiji. Führer će još jednom potražiti svoje divizije Waffen-SS-a kako bi spasio situaciju.
