Waffen SS: Prvi borbeni koraci (1939. – 1940.) (4. dio)

Piše: Hrvoje Spajić

Kampanja u Poljskoj donijet će organizaciji SS-Verfügungstruppe  dragocjeno borbeno iskustvo. Unatoč tomu što su se tijekom te kampanje borili dobro, vojnici SS-a nisu zadobili povjerenje viših vojnih zapovjednika. Njihove su gubitke vojni časnici smatrali prevelikima u odnosu na postignute uspjehe.

Kritike vojske, isto tako, upućivane su SS-u i zbog neodgovorna načina ophođenja pripadnika SS-a prema poljskome stanovništvu, posebno Židovima. Rat u koji stupaju Britanija i Francuska, međutim, nametao je tempo koji nije dopuštao ozbiljnije međusobne sukobe i rast SS-Verfügungstruppe organizacije bio je nastavljen bez većih nesuglasica s vojskom. U predstojećoj reorganizaciji započetoj prije kampanje na Zapadu formirale su se prve divizije Waffen-SS-a, koji je izrastao iz preimenovane i proširene SS-Verfügungstruppe organizacije. U to vrijeme malobrojan Waffen-SS tek je neznatno utjecao na ishod borbi na Zapadu 1940. Iako je vojska, naime, nerado počela priznavati da su se neke borbene SS-ove postrojbe borile dobro, ona je na njih i dalje gledala s određenom skepsom.

U Poljskoj

Nakon neuspjelih pregovora s poljskom vladom, u kasno ljeto 1939. godine, Hitler je definitivno odlučio napasti svojega istočnog susjeda. No, Nijemcima je trebao povod kako bi poduzeli agresiju. Taj povod izrežirao je upravo SS, odnosno njegov najozloglašeniji sektor Službe sigurnosti, tj. SD-Sicherheitsdienst. Reinhard T. E. Heydrich, koji je bio na čelu tog sektora i najbliži Himmlerov suradnik, osmislio je i organizirao diverziju. Preobučeni u odore poljske vojske i pod nadzorom SS-a, skupina logoraša napala je 31. kolovoza 1939. godine njemačku radiopostaju u pograničnom području (Gleiwitz). Tom je prigodom prekinuta radioemisija i na poljskom jeziku upućen je poziv građanima na “oslobodilačku borbu”. Nakon što su Poljaci optuženi za napad na njemačku radiopostaju u Gleiwitzu, Njemačka je 1. rujna 1939. izvršila agresiju na Poljsku. Francuska i Britanija, koje su dale vojne garancije Poljskoj, nisu uspjele uvjeriti Hitlera da povuče svoje trupe te su ispunile svoje obveze objavivši rat Njemačkoj. U kampanji njemačke vojske Poljska je pregažena u vrlo kratkom vremenu od nepunih mjesec dana. Usprkos jamstvima od strane Francuske i Britanije, napadnutim Poljacima nije pružena nikakva konkretna vojna podrška. Njemački plan invazije na Poljsku, šifriran kao “Fall Weiss”, uključivao je dvije vojne grupe sastavljene od pet velikih vojnih formacija s oko milijun i pol vojnika. Glavni udar imale su izvršiti Treća i Deseta armija u pravcu Varšave. SS-ova pukovnija Deutschland, kao dio I. korpusa Treće armije, bila je pridodana oklopnoj diviziji Kempf pod zapovjedništvom general-bojnika Wernera Kempfa. U sklopu Desete armije bila je SS-ova motorizirana bojna Leibstandarte Adolf Hitler, dok će SS-ova pukovnija Germania biti zadržana u pričuvi kao dio Četrnaeste armije u istočnoj Pruskoj. Postrojba Der Führer, jačine pukovnije, nije bila borbeno spremna te nije sudjelovala u kampanji. Sve tri pukovnije SS-Verfügungstruppe organizacije u to vrijeme, naime, bile su postrojbe motoriziranog pješaštva. Isto tako u sastavu SS-Verfügungstruppe nalazilase još pukovnija SS-ova topništva (SS-Artillerie Regiment, formirana u ljeto 1939.), SS-ova bojna vezista (SS-Nachrichtensturmbann, formirana 1935.), SS-ova izviđačka bojna (SS-Aufklarungsabteilung koji je bio sastavljen od dviju satnija motociklista, protu-tenkovskog voda, voda oklopljenih automobila i voda vezista) te SS-ova bojna inženjerija (SS-Pionieresturmbann, formirane 1935.). Zajedno s pukovnijom Germania, novoformirano SS-ovo topništvo, SS-ova izviđačka bojna i SS-ova bojna vezista, plus jedna armijska tenkovska pukovnija, priključene su gore spomenutoj diviziji pod Kempfovim zapovjedništvom. Još bi trebalo spomenuti da je SS-ova bojna inženjerija, zajedno s motoriziranom SS-ovom bojnom Leibstandarte, priključena Desetoj armiji. Ta je postrojba poslije pripojena Totenkopf diviziji.

SS-Heimwehr Danzig, SS-ova pukovnija teritorijalne obrane smještene u slobodnom gradu Danzigu iz sastava SS-Totenkopfverbände, angažirana je pri osiguravanju luke, ali nije imala većeg udjela u kampanji, već je poslije pripojena Totenkopf diviziji. Prvo veće sudjelovanje Deutschland bilo je sjeverozapadno od Varšave na rijeci Mlavi. Usprkos izostanku potpore iz zraka i nedovoljnoj topničkoj podršci te velikim gubicima u tenkovima 7. oklopne pukovnije, SS-ovu pješaštvu uspio je proboj kroz dobro utvrđene poljske položaje u dubini od 100 m. Međutim, Poljaci su bili prisiljeni na povlačenje tek sutradan, nakon proboja poljske obrane kod Chorzele. Pješaštvo SS-ove pukovnije ponovno se istaknulo pri napadu na poljske obrambene linije kod stare carske utvrde u Rozanu, gdje su uz rijeku Narev formirane nove obrambene linije branitelja. Iako su Poljaci pružili odlučan otpor i zadali teške gubitke napadaču, osobito su stradale pješačke bojne SS-ove pukovnije; bili su primorani ponovno se povući zbog opasnosti od opkoljavanja. Pukovnija je zatim nastavila potiskivati Poljake prema rijeci Bug, no morala je prijeći u obranu jer je uslijedio poljski protunapad, koji je uspješno odbijen tek dolaskom 7. oklopne pukovnije.

Desetog rujna oklopna divizija Kempf prelazi rijeku Bug sa zadatkom sprječavanja poljskih trupa da se povuku u Varšavu, a 16. rujna zatvoren je obruč oko poljskoga glavnog grada. Pukovnija Deutschland potom je prebačena sjeverozapadno od opkoljenog grada, gdje je sudjelovala u napadu na poljske utvrde kod Modlina i Zacrozyma koju je branilo 35 000 poljskih vojnika. Nakon višednevnih zračnih bombardiranja poljskih položaja i snažne topničke pripreme SS-ovo pješaštvo 29. rujna započelo je sa završnim udarom na izmučene Poljake. Devedeset minuta bilo je dovoljno da se utvrda Zacrozyma nađe u njemačkim rukama. Zarobljeno je nekoliko tisuća branitelja, a istog dana uslijedila je predaja Poljaka u Modlinu. General-bojnik Kempf odao je posebno priznanje vojnicima SS-ove pukovnije Deutschland. Također je i vrhovno zapovjedništvo vojske zatražilo tajno izvješće o borbenim kvalitetama SS-ove pukovnije pod Kempfovim zapovjedništvom, u kojem on ističe njihovu iznimnu uvježbanost i borbeni duh.

U međuvremenu je SS-ova pukovnija Germania bila zadužena za osiguranje boka XXII. korpusa u njegovu napadu na Chelm. Taj korpus nalazio se u sklopu Desete armije koja je napredovala iz Šlezije. SS-ova pukovnija bila je preslaba da pokrije širinu prostora koji je trebala čuvati jer su neki njezini dijelovi bili prebačeni u druge armijske postrojbe. Nasreću za Nijemce, postrojbe poljske vojske nisu iskoristile ovu slabu točku XXII. korpusa. Petnaesta satnija SS-ove pukovnije morala je držati pod blokadom cestu Premysl-Lemberg. Tom joj je prigodom pošlo za rukom iznenaditi poljsku kolonu veličine bojne, pri čemu je zarobljeno više od 500 poljskih vojnika. Druga bojna SS-ove pukovnije posebno se istaknula pri zauzimanju strateški važnog mosta preko rijeke San kod Kreszova. Tijekom borbi most je srušen, a dva voda iz sastava 3. i 5. satnije uspjela su izvršiti mali manevar prebacivši se na istočnu obalu. Taj mali mostobran uspješno su zadržali u svojim rukama sve do dolaska 8. pješačke divizije.

U centralnom sektoru SS-ova motorizirana bojna Leibstandarte bila je zajedno s dijelovima SS-ove bojne inženjerije pridodana Desetoj armiji. Kao potpuno motorizirana postrojba, Leibstandarte se istaknula prateći brzonapredujuće postrojbe njemačke vojske na područje zapadno od Varšave. Leibstandarte je zatim bila prebačena 4. oklopnoj diviziji, koja je nešto južnije napredovala prema gradu Lodzu. U početku su nailazili na slab otpor poljskih branitelja, no što su više napredovali, obrana je bivala sve odlučnijom i jačom. Upuštajući se u sve češće i žestoke borbe, vojnici SS-ove bojne našli su se u opasnu okruženju te su im u pomoć morale priskočiti armijske trupe. Na kraju je Leibstandarte sudjelovala u opkoljavanju poljske vojske na rijeci Bzuri. Unatoč tomu što su se držali dobro, pripadnici oružanih postrojbi SS-a još nisu uspjeli zadobiti povjerenje većine viših armijskih zapovjednika, koji su ih smatrali naglima i bezobzirnima. A uz to su smatrali njihove gubitke nerazmjerno velikima u odnosu na postignute rezultate. S druge strane, časnici SS-Verfügungstruppe organizacije kritizirali su vojsku predbacujući joj da je SS dobivao najopasnije ratne zadaće. K tomu su tvrdili da je izuzimanjem pojedinih dijelova iz SS-ovih pukovnija smanjena borbena učinkovitost SS-ovih postrojbi. Tim je argumentom Himmler uspio uvjeriti Hitlera da dopusti formiranje SS-ovih divizija.

Bilo je nekoliko slučajeva da pripadnici oružanih postrojbi SS-a ubijaju civile, posebno Židove. Himmler je odbio nastojanja vojnih sudova da procesuiraju počinitelje, inzistirajući da je samo SS ovlašten za svoje ljude. Međutim, presude SS-ovih sudova svojim pripadnicima bile su blage. Ubrzo je i vojska inzistirala na tome da Gestapo i SD ne mogu podizati optužnice protiv osoblja vojske, što se neko vrijeme ispoštovalo. Ti incidenti tijekom poljske kampanje nisu bili dio službene politike u oružanim postrojbama SS-a u to vrijeme. Bili su to, naime, izolirani zločini koji su se pojavili zbog jake rasno-političke indoktrinacije pripadnika oružanih postrojbi SS-a. Ipak, pripadnici SS-Verfügungstruppe organizacije još prije završetka rata u Poljskoj započeli su sa svojom rasnom politikom usmjerenom protiv temeljnih ljudskih prava čovjeka. Na primjer, Totenkopf pukovnija Brandenburg uhitila je i bezobzirno strijeljala 800 civila kod Bydgoszcza (oko 200 km sjeverozapadno od Varšave) tijekom jedne svoje “akcije”. Sveukupno gledajući postrojbe SS-Verfügungstruppe organizacije odigrale su malu ulogu u poljskoj kampanji, premda su u osnovi demonstrirale efektive potpuno motoriziranih pješačkih jedinica. Zahvaljujući svojemu prvorazrednom stupnju motoriziranosti, postrojbe SS-Verfügungstruppe organizacije, a posebno Leibstandarte, prebacivane su s jednog kriznog sektora na drugi. Kasnije u ratu su buduće divizije Waffen-SS-a upotrebljavane na jednak način (uloga “požarnih brigada”).

Prve divizije i titula Waffen-SS

Hitler je bio svjestan napetosti koja je postojala između vojske i SS-a te se složio s Himmlerovim zahtjevom da u budućnosti postrojbe oružanog SS-a budu upotrebljavane kohezivno. Isto tako popustio je pred armijskim zahtjevom da vrhovno zapovjedništvo nad postrojbama oružanog SS-a tijekom ratovanja i dalje ostane pod armijskom kontrolom. Hitler se složio s formiranjem triju novih divizija, što je razjarilo vojsku koja je vjerovala da će njezini novaci biti pripojeni SS-u. Međutim, Himmler je zaobišao normalne kanale novačenja na više načina, uključujući novačenje etničkih Nijemaca s okupiranih područja. Budući da ti ljudi nisu bili prikladni za unovačenje u Wehrmacht, vojska se nije mogla upletati. Isto tako pri osnivanja novih divizija SS-a Himmler je iskoristio činjenicu da su one niknule iz već postojećih postrojbi čuvara logora i policije. Pripadnici tih postrojbi prošli su manje-više isti program obuke koji su prošli ostali pripadnici SS-Verfügungstruppe organizacije. Na taj su način Himmlerove oružane legije bile mnogo bolje organizirane i postale su veća borbena snaga koju su Nijemci upotrijebili za nadolazeću kampanju na Zapadu.

U ožujku 1940. povećana SS-Verfügungstruppe organizacija dobila je službenu titulu Waffen-SS. U njegovim redovima sada su bile Leibstandarte, veličine motorizirane pukovnije, novoformirane divizije SS-Verfügungsdivision, Totenkopf i SS-Polizei. Nakon završetka poljske kampanje formirana je SS-Verfügungsdivision spajanjem triju pukovnija SS-Verfügungstruppe organizacije: Deutschland, Germania i Der Führer, zajedno s jedinicama podrške kao što su topništvo, vezisti i inženjerija. Divizija Totenkopf formirana je u listopadu 1939. od pripadnika SS-Totenkopfverbände, smještene u koncentracijskim logorima u Dachauu, Sachsenhausenu, Bunchenwaldu i Mathausenu. Njezin zapovjednik SS-Gruppenführer (general-poručnik) Theodor Eicke bio je bezobziran grubijan koji je prezirao armiju, a bio je prezriv i prema drugim SS-ovim postrojbama. Unatoč svojim mnogobrojnim nedostacima, Eicke je bio odličan organizator, obožavan od svojih ljudi. Natjeravši svoje ljude da se preustroje prema vojnom principu, obučio ih je zavidnom vojnom vještinom koja je ostavila obećavajući dojam na generala Maximiliana von Weichsa pri inspekciji divizije uoči kampanje na Zapadu. Novaci divizije Polizei regrutirani su od članova redarstvene policije, Ordnungspolizei. U usporedbi s drugim Waffen-SS postrojbama bila je drugorazredna jer nije bila u potpunosti motorizirana, a uz to bila je opremljena starom opremom. Pripadnici divizije Polizei nisu se smatrali istinskim vojnicima Waffen-SS-a sve do 1942., kada im je napokon dopušteno nošenje SS-ovih runa na ovratniku. Unatoč činjenici da je solidno reorganiziran i povećan, Waffen-SS je u brojnom smislu još uvijek činio malen postotak njemačkih snaga pripremljenih za napad na Zapadu. Osim 136 armijskih divizija, dolazile su još tri Waffen-SS-a i jedna njegova motorizirana pukovnija, Leibstandarte.

Početni koraci na Zapadu

Do ponovnog angažiranja Waffen-SS-a u akciji došlo je 10. svibnja 1940. tijekom napada Njemačke na zemlje Beneluksa i Francusku. Za svoj plan “Fall Gelb” (Operacija “Žuto“) Nijemci su, kao što je već spomenuto, prikupili 139 divizija, od kojih su tri pripadale Waffen-SS-u, plus motorizirana pukovnija Leibstandarte. Ta je snaga bila podijeljena na tri armijske skupine A, B i C. Jedan dio armijske skupine B bio je zadužen za napad i okupaciju Nizozemske kako bi nizozemski teritorij poslužio kao baza za daljnje napade na sjevernu Belgiju. Preostali dio armijske skupine B, zajedno s armijskom skupinom A, trebao je napasti južnu Belgiju i Luksemburg. Zatim je tim snagama trebalo doseći obalu La Manchea i tako odsjeći protivničke snage od glavnine snaga u Francuskoj. Armijska skupina C nalazila se nasuprot Maginotovoj liniji i nije sudjelovala u prvim koracima invazije.

Borbeno iskustvo stečeno u Poljskoj utjecalo je na raspored postrojbi Waffen-SS-a. Pukovnije Leibstandarte i Der Führer, posljednja iz sastava SS-Verfügungsdivision, sudjelovale su u prvom valu napada. Te dvije postrojbe, naime, bile su u sastavu Osamnaeste armije, armijske grupe B zadužene za zauzimanje cesta i mostova preko nizozemske granice. Preostali dijelovi SS-Verfügungsdivision bili su dijelom drugog vala. Nove divizije Totenkopf i Polizei bile su zadržane u pričuvi. Desetog svibnja 1940. u 5:30 sati motorizirana pukovnija Leibstandarte prešla je nizozemsku granicu i već do podneva istog dana prevalila 100 km zauzevši Zarolle i, što je još važnije, osigurala prijelaz preko rijeke Yssel. Nizozemci su uspjeli dići u zrak dva glavna mosta, ali jedna borbena grupa pod zapovjedništvom SS-Obersturmführera (natporučnika) Huga Kraasa uspjela je prijeći rijeku, čime je ostatku pukovnije bio omogućen nastavak brzog napredovanja. Motorizirana pukovnija Leibstandarte tada se okrenula prema jugu radi spajanja s postrojbama SS-Verfügungsdivision i 9. oklopnom divizijom u svojem napredovanju prema Rotterdamu. Hugo Kraas bio je prvi časnik Waffen-SS-a koji je za svoja postignuća bio odlikovan visokim odlikovanjem Željeznog križa I. klase.

Pukovnija Der Führer u međuvremenu je prešla rijeku Yssel u blizini Arnhema. U tom sektoru Nizozemci su uspjeli uništiti sve upotrebljive mostove, ali 2. bojna prelazi rijeku i formira mostobran na zapadnoj obali Yssela. SS-ovi pioniri ubrzo su sagradili privremene mostove koji su omogućili 3. bojnoj da prijeđe rijeku i napadne Arnhem. Glavni grad Nizozemske nedugo zatim pada u njemačke ruke, što je značilo katastrofu za Nizozemce. Računajući na prirodnu obranu rijeke Yssel, Nizozemci su pretpostavljali kako su potrebna barem tri dana za svladavanje te prepreke. No, Nijemcima je za tu zadaću trebalo samo tri sata. Sljedećeg dana pukovnija se probila kroz nove linije nizozemske obrane (Grebbeova linija). Zadovoljan djelovanjem SS-ove pukovnije, X. korpus je toj postrojbi prepustio vodeću ulogu u daljnjem napredovanju. Pukovnija Der Führer završila je svoje borbeno djelovanje kod mjesta Zandvoorta na obali La Manchea.

Napad prema Kanalu

Ubrzo je prestao svaki organizirani otpor Nizozemaca i 14. svibnja 1940., dva dana nakon zračnog bombardiranja Rotterdama došlo je do kapitulacije Nizozemske. Za to vrijeme motorizirana pukovnija Leibstandarte uspjela se probiti do Haaga. Glavnina SS-Verfügungsdivision napredovala je prema području sjeverno od Antwerpena, pokrivajući južni bok Osamnaeste armije. Budući da nije došlo do savezničkih protuudara, SS-ovoj diviziji dopušteno je prebacivanje u područje južne Belgije. Kad su njemački padobranci zauzeli iznimno važne mostove južno od Rotterdama (Moerdijk), Francuzi su poslali nove snage da bi povratili te riječne prijelaze. Dio se francuskih snaga sručio na vodeće dijelove 9. oklopne divizije, kojoj je pukovnija Leibstandarte bila privremeno pridodana. Nakon žestokog okršaja Francuzi su bili prisiljeni na povlačenje. U međuvremenu SS-Verfügungsdivision primila je novu naredbu da krene prema obali i zauzme jako branjene otoke Walcheren i Bavaland. Iako su se Nizozemci već predali, savezničke trupe na otocima odbile su njemačku ponudu za predaju. Bez obzira na to što je njemački napad uspio, to nije bio lak zadatak jer su savezničke trupe imale topničku podršku s brodova Kraljevske mornarice i iz okolice Antwerpena.

Divizija Totenkopf napokon je 16. svibnja 1940. stupila u akciju. Na svojem putu do bojišnice Eickova se divizija probijala cestama zakrčenima vojnim prometom i civilnim izbjeglicama. Dana 21. svibnja snage od oko 130 savezničkih tenkova napale su bokove SS-ove divizije kod Cambraia. SS-ove protutenkovske postrojbe bile su neugodno iznenađene kada su otkrile da se njihove protutenkovske granate od 37 mm jednostavno odbijaju od neprijateljskog oklopa. To nije bio slučaj samo u rijetkim i opasnim slučajevima kada bi se pružila prigoda da se takve granate ispale iz neposredne blizine na tenkove. Mnoge vojnike Totenkopf divizije uhvatila je panika te su napustili položaje. Tek uključivanjem u borbu 7. oklopne divizije saveznički je napad odbijen. Šesta i 7. oklopna divizija, zajedno sa SS-Verfügungsdivision, 22.svibnja 1940. dobile su zapovijed da što većom brzinom napreduju prema Calaisu. U jednoj akciji tridesetak vojnika izviđačke postrojbe iznenadilo je francuske trupe približne jačine bojne. Cijela francuska postrojba, iznenađena pojavom SS-ovih vojnika u svojoj sredini, odmah se predala. SS-Verfügungsdivision nešto kasnije iskusila je napad savezničkog oklopništva.

Borbe oko Dunkirka

Motorizirana pukovnija Leibstandarte pridodana je 1. oklopnoj diviziji, s kojom se 24. svibnja 1940. našla na položajima za napad na grad Dunkirk. U to vrijeme Saveznici su bili stiješnjeni na uskome prostoru obale u zoni Dunkirka, odakle su pripremali evakuaciju u Britaniju. Kada je motorizirana pukovnija Leibstandarte već započela napad, Hitler je donio kontroverznu zapovijed da sve njemačke snage obustave napad. S obzirom na to da se SS-ova pukovnija našla u nepovoljnu položaju izložena pogubnoj vatri britanskog topništva, njezin zapovjednik Josef Dietrich odlučio se na vrlo rizičan korak. Naime, usprkos izričitoj Führerovoj zapovijedi da se stane s napadom, on se oglušio i nastavio napredovanje. Tek kad su zauzete uzvisine s kojih su britanskom topništvu javljani položaji pukovnije, Dietrich obustavlja napad. General Heinz Guderian ljutito je reagirao na to nepoštivanje Hitlerove zapovijedi. No nakon što mu je Dietrich objasnio situaciju, i sam Guderian podupire njegovu odluku.

Za to vrijeme SS-Verfügungsdivision naređeno je da izbaci britanske snage iz Foret de Nieppea. Britanski je otpor bio toliko čvrst da su Nijemci predviđali da im predstoji duga i teška bitka. Međutim, kapitulacija Belgijanaca ostavila je Britance s opasno izloženim bokom, zbog čega su bili prisiljeni na povlačenje. U noći sa 26. na 27. svibnja 1940. Hitler je povukao zapovijed o obustavi napada u smjeru Dunkirka. Do toga vremena Saveznici su učvrstili pojas obrane i započinju s evakuacijom. Pukovnije Germania i Der Führer, iz sastava SS-Verfügungsdivision, napadaju kroz šumu u okolici de Nieppea. Naletjevši na žilav otpor, vojnici SS-ovih pukovnija trpili su znatne gubitke, osobito među časnicima. Preostala pješačka pukovnija Deutschland privremeno je prebačena 3. oklopnoj diviziji s kojom sudjeluje u napadu na britanske postrojbe kod kanala Lys (Merville). SS-Oberführer Felix Steiner zapovjedio je napad preko kanala i 3. bojna uz potporu topništva uspijeva prijeći prijeko. Nakon izbacivanja britanskih branitelja s tog dijela kanala mostobran što ga drže dvije bojne dolazi pod iznenadan udar britanskih tenkova. Budući da nije imalo teškog oružja, SS-ovo pješaštvo pružalo je otpor lakim naoružanjem. Tek pravodobnim dolaskom protutenkovske satnije iz sastava Totenkopf divizije britanski je napad bio odbijen. Bez obzira na to britanski tenkovi, sklonivši se izvan dometa SS-ovih topnika, nastavljali su granatirati Nijemce. Time je usporen njemački prelazak preko kanala, a glavnini britanskih snaga uspjelo je bezbrižno povlačenje.

U međuvremenu je glavnina Totenkopf divizije prešla rijeku Lys kod mjesta Bethune. Nedaleko od tog područja, kod mjesta Le Paradis, stotinjak pripadnika Kraljevske Norfolk pukovnije uspješno je zadržavalo 4. satniju II. pješačke pukovnije iz sastava Totenkopf divizije. Nijemci su zauzeli britanske položaje tek nakon ogorčene borbe u kojoj je poginulo 17, a ranjena su pedeset dvojica SS-ovih vojnika. Isfrustriran gubitcima svoje satnije SS-Obersturmführer (natporučnik) Fritz Knöchlein naredio je da se smakne grupa britanskih zarobljenika. Bivši zapovjednik straže koncentracijskog logora u Dachauu Knochlein postao je zapovjednik u diviziji Totenkopf. Himmler ga je zaštitio od odgovornosti za počinjeni ratni zločin, no nakon rata Britanci su ga osudili na smrt vješanjem. Zapovjednik motorizirane pukovnije Leibstandarte Josef Dietrich i njegov pobočnik naišli su pri izviđanju na britansku zasjedu kod mjesta Esquebecka (Wormhoudt). Njihovo se vozilo našlo pod puščanom paljbom te su spas iz zapaljenog vozila potražili u obližnjem jarku. U prvi mah vojnici iz pukovnije, koji su se zatekli u blizini, nisu mogli prići mjestu zasjede zbog odlučnoga britanskog otpora. Vidjevši zapaljenu olupinu, pomislili su da je njihov zapovjednik ubijen i iz bezobzirne osvete smaknuli 65 britanskih zarobljenika. Nakon tog incidenta pukovnija je 30. svibnja 1940. povučena u pričuvu na kratak odmor i oporavak prije predstojeće druge faze napada na Francusku. Kod Cambraia pridružila joj se SS-Verfügungsdivision, dok je 31. svibnja divizija Totenkopf otposlana na područje južno od Dunkirka.

Završni udar na Francusku

Kada je početkom lipnja 1940. oko 140 njemačkih divizija napalo 65 francuskih, divizije Waffen-SS-a bile su svježe popunjene ljudstvom i materijalom iz Njemačke. Šestog lipnja SS-Verfügungsdivision prešla je rijeku Sommeu nailazeći tek na minimalan otpor. No izbivši na rijeku Aisne, SS-ove postrojbe naišle su na koncentriranu vatru Francuza. Ubrzo je Nijemcima postalo jasno da tuda neće proći bez velikih gubitaka, pa se povlače natrag prema rijeci Sommei. Tu su se odlučili liniju svojeg napredovanja preseliti dalje prema istoku, gdje nije bilo većega francuskog otpora. Desetog lipnja 1940. Pariz je proglašen otvorenim gradom, a Francuzi pomiču svoje obrambene linije dalje prema jugu. Motorizirana pukovnija Leibstandarte i SS-Verfügungsdivision zahvaljujući potpunoj motoriziranosti našle su se na čelu njemačkih snaga koje su munjevitom brzinom prošle kroz pokrajinu Champagne, pokraj grada Dijona. Trebalo je spriječiti povlačenje francuskih jedinica prema jugozapadu. U to vrijeme Francuzi više nisu bili kadri pružiti organizirani otpor, pa je SS-Verfügungsdivision pošlo za rukom zarobiti približno 30 000 francuskih vojnika uz gubitak od samo 33 čovjeka. Dvadesetog lipnja pripadnici motorizirane pukovnjie Leibstandarte zauzeli su aerodrom Clermont-Ferrand pri čemu su zarobljena 242 zrakoplova, 8 tenkova, 280 francuskih časnika i više od 4 000 ljudi. Samo dvadeset četiri sata poslije St. Etienne i njegov garnizon također su se predali.

Divizija Totenkopf 12. lipnja 1940. pridružila se napredovanju. Našla se u žestoku okršaju s francuskim kolonijalnim trupama kod Tararea, gdje je zarobila 6 000 protivničkih vojnika. Desetog lipnja divizija Polizei prešla je rijeku Aisne i napredovala je kroz pokrajinu Argonne. No, već 20. lipnja biva ponovno vraćena u pričuvu. Dvadeset petog lipnja 1940. Francuska je kapitulirala. Divizije SS-Verfügungsdivision i Totenkopf premještene su na zadatke osiguravanja duž granice sa Španjolskom. Divizija Polizei povučena je u pričuvu uzduž rijeke Maas, dok je motorizirana pukovnija Leibstandarte trebala sudjelovati u velikoj pobjedničkoj paradi u glavnom gradu Francuske.

Još su jednom borbeni rezultati Waffen-SS-a izazvali različita mišljenja. Himmler i Hitler bili su poprilično zadovoljni te je dodijeljeno šest najviših odlikovanja pripadnicima Waffen-SS-a. Iako je počela nerado priznavati da su se neke borbene SS-ove postrojbe borile dobro, vojska i dalje s određenom skepsom gleda na njih. Vojnike Waffen-SS-a i dalje smatra “političkim” vojnicima, a posebno nepovoljnim smatra zločine koje pripisuje nedostatku samokontrole. Usprkos armijskim kako otvorenim tako i prikrivenim nastojanjima da se spriječi ekspanzija Waffen-SS-a, Himmler uspijeva omogućiti da motorizirana pukovnija Leibstandarte i SS-Verfügungsdivision budu prvoklasno opremljene. Zahvaljujući brojnim molbama, krađi i posuđivanju, zapovjednik divizije Totenkopf, Theodor Eicke, uspio je na sličan način opremiti svoju postrojbu. Jedino se divizija Polizei po stupnju svoje opremljenosti mogla smatrati drugorazrednom. U pukovniji Leibstandarte i SS-Verfügungsdivision služili su časnici s borbenim iskustvom stečenim tijekom poljske kampanje, koji su uspjeli potaknuti prirodnu agresivnost pripadnika tih postrojbi zajedno s njihovom nepromišljenom smionošću. Dotle zapovjednici divizija Totenkopf i Polizei nisu imali prethodnoga borbenog iskustva, što je rezultiralo visokim gubitcima u tim postrojbama.

Sada kada je Hitler bio zadovoljan činjenicom da se njegove Waffen-SS trupe mogu pokazati dobrima na bojnom polju, nije bilo povratka. Omogućio je da Waffen-SS bude opremljen jednako dobrom (a katkad i boljom) opremom kakvom se služila vojska. Iako je Waffen-SS u nadolazećim kampanjama na istoku izrastao u snagu od 38 divizija, njihov broj bio je mali u odnosu na vojsku, ali njihov utjecaj na tijek ratovanja ne bi trebao biti zanemaren. Međutim, vojnici Waffen-SS-a pokazali su svoju tamnu stranu. Ako je incident kod Wormhoudta bila odgovornost samo jedne satnije, isto se ne može reći za zločin kod mjesta La Paradis. Učeni brutalnosti u koncentracijskim logorima, Eickeovi su ljudi kod navedenog mjesta počinili zločin besprimjeran u ratu, a brojni slučajevi kada su pripadnici Totenkopf divizije strijeljali “rasno inferiorne” francuske kolonijalne zarobljenike bilo je nagovješćivanje onoga što će tek uslijediti. No, za rastući Waffen-SS u cjelini bilo je to vrijeme slavlja i pobjeda nad neprijateljem i klevetnicima u njemačkoj vojsci. Period ekspanzije i osvajanja bio je pred Himmlerovim trupama. Za vojne formacije Waffen-SS-a uslijedit će akcije na Balkanu i borbe pred vratima Moskve i Lenjingrada.

Himmlerove strane legije

Obraćajući se pripadnicima pukovnije Leibstandarte u rujnu 1940., Himmler je rekao: „Mi moramo sebi privući čitavu nordijsku krv u svijetu tako da ona nikada ponovno ne dobije volju boriti se protiv nas.“ Ali što je trebala biti definicija takve “nordijske krvi”? Njemačka je u Drugome svjetskom ratu imala mnogo saveznika, uključujući Italiju, Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku i Finsku, a isto tako i marionetske države poput Hrvatske (NDH) i Slovačke. Međutim, prvobitni opis “nordijske krvi” bio je ograničen na njemačke građane (Reichsdeutsche) i etničke Nijemce drugih zemalja (Volksdeutsch), ali je ubrzo potreba za dodatnim ljudstvom bila toliko velika da je naslov “počasnog Nijemca” uveden za bilo koga tko se želio unovačiti.

Prvi čovjek SS-a bio je obuzet silnom željom da dokaže rasnu nadmoć njemačke nacije, a temelje velikoga njemačkog Reicha vidio je u razgranatoj SS-ovoj organizaciji na okupiranim zapadnim teritorijima. Nacisti su se davno složili da sva područja s njemačkim stanovništvom, koja su bila dijelom Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti, uključujući Flandriju, Nizozemsku, Belgiju i Luksemburg, trebaju automatski postati dijelom novog Reicha. Stanovništvo tih područja trebalo je u konačnici ostvariti puna građanska prava Trećeg Reicha. Himmler je, međutim, otišao korak dalje smatrajući da Nijemci imaju pravo primiti u svoje redove germanske narode Danske i Norveške, država koje nikada nisu bile dijelom Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti. Reichsführer SS-a Himmler želio je kreirati tvorevinu zapadnogermanskih država koja bi se zvala Burgundija. U sastav te države ušle bi Nizozemska, Belgija i sjeveroistočna Francuska. Takva Burgundija imala bi služiti kao tampon-zona, štiteći Njemačku od invazije sa zapada.

U mnogim od zemalja okupiranih 1940. već su otprije postojale domaće fašističke i nacističke političke organizacije. To su bile gorljivo nacionalističke stranke, ali ne nužno i pronjemačke. No, s obzirom na to da je Treći Reich pregazio veći dio Europe, borbene SS-ove postrojbe formirale su brojne dobrovoljačke postrojbe od pripadnika navedenih nacionalističkih pokreta i desničarskih stranaka koje se nakon okupacije, u pravilu, priključuju Nijemcima. Tako će za službu u 5. SS-ovoj oklopnoj diviziji Wiking biti unovačeno oko 6 000 ljudi iz Danske i Norveške. Wiking divizija bila je, naime, formirana u prosincu 1940. od pripadnika pukovnije Germania, germanskih dobrovoljaca Nordland i Westland pukovnija i SS-Artillerie Regiment 5. Iz te jezgre i kasnijim novačenjem u Skandinaviji 1943. formirana je nova, 11. SS-ova dobrovoljačka oklopno-grenadirska divizija Nordland. Nadalje, izuzimanjem pukovnije Nordland iz divizije Wiking i njezinim spajanjem s novim pukovnijama Norge i Danmark u proljeće 1943. formirana je divizija Nordland.

Od svih nenjemačkih naroda u Europi Nizozemci su dali najveći broj regruta za službu u Waffen-SS-u. U 23. diviziji Nederland i 34. diviziji Landstorm Nederland služilo je više od 50 000 nizozemskih dobrovoljaca. Isto tako velik broj novaka dali su i Belgijanci koji su formirali 27. SS-ovu dobrovoljačku oklopno-grenadirsku diviziju Langemarck i 28. SS-ovu dobrovoljačku oklopno-grenadirsku diviziju Wallonien. Ta postrojba nikad nije dosegnula snagu pukovnije. Svjestan zahtjeva nadolazećeg napada na Sovjetski Savez, Himmler je 1941. sve intezivnije promicao novačenje stranaca, ali još uvijek odbija sniziti standarde tražene od potencijalnih novaka, nadajući se brzom slomu sovjeta. Međutim, situacija na istočnom ratištu nije se razvijala onako kako je planirano. Umjesto munjevite pobjede u šest tjedana, sukob u Rusiji pretvorio se u dugotrajnu i iscrpljujuću kampanju čiji je svršetak postao neizvjestan. U takvoj situaciji Himmler je napustio svaki pokušaj rasne selekcije pri novačenju u Waffen-SS. Na taj način u redovima borbenog SS-a našli su se Balti, Slaveni, Muslimani, Albanci, a poslije Mađari, Talijani i Francuzi.

Baltičke zemlje, osobito Estonija i Latvija, dale su oko 22 000 regruta koji su formirali tri SS-ove divizije: 15. oružano-grenadirsku diviziju SS-a (latvijska br. 1), 19. borbeno-grenadirsku diviziju SS-a (latvijska br. 2) i 20. borbeno-grenadirsku divizija SS-a (estonska br. 2). Na okupiranom području Sovjetskog Saveza od protivnika komunističkog režima raznih nacija (Rusi, Bjelorusi i Ukrajinci) formirano je još nekoliko borbenih SS-ovih divizija. Bile su to 14. borbeno-grenadirska divizija SS-a (galicijska br. 1, a kasnije preimenovana u ukrajinsku br. 1), 29. borbeno-grenadirska divizija SS-a (ruska br. 1) i 30.borbeno-grenadirska divizija SS-a (bjeloruska br. 1). Jačanjem partizanskog pokreta na području bivše Kraljevine Jugoslavije pristupilo se formiranju triju SS-ovih divizija, ponajprije od Muslimana i Albanaca. Bile su to 13. borbeno-planinska divizija SS-a Handschar/Handžar (hrvatska br. 1), 23. borbeno-planinska divizija SS-a Kama (hrvatska br. 2) i 21. borbeno-planinska divizija SS-a Skanderbeg (albanska br. 1). Prve dvije divizije nosile su oznaku “hrvatske” jer su formirane na prostoru tadašnje NDH. Pri formiranju Handžar divizije 1943. u njezin sastav ušli su i Hrvati katolici. No, zbog surova i omalovažavajućeg odnosa njemačkih časnika pri obuci u Francuskoj, ti su vojnici podigli prvu i jedinu pobunu u jednoj borbenoj SS-ovoj diviziji.

Treba istaknuti da su novaci divizije Handžar bili jedini pripadnici SS-a koji su se oružano pobunili 1943. te poduzeli prvi znatniji čin otpora u okupiranoj Francuskoj. Francuzi ga nazivaju “pobunom Hrvata”. Svršetkom rata, jugoslavenska je vlada zahtijevala da Francuzi spomenutu pobunu obilježavaju kao spomen na “pobunu Jugoslavena”. Nema dvojbe da je slavljenje “jugoslavenskog” protunacističkog pokreta, koji je umanjivao sudjelovanje nesrpskih pripadnika u pokretu otpora, bilo oblik povijesnog revizionizma u poratnoj Jugoslaviji. Ta je pobuna okrutno ugušena, a većina njenih pripadnika ubijena je pri intervenciji njemačke vojske ili strijeljana nakon nje. Malobrojni preživjeli izuzeti su iz sastava divizije i priključeni žandarmeriji. SS-ova divizija Skanderbeg formirana je 1944. većinom od Albanaca s Kosova. Na području Mađarske formirane su dvije SS-ove divizije sastavljene isključivo od Mađara, 25. borbeno-grenadirska divizija SS-a Hunyadi (mađarska br. 1) i 26. borbeno-grenadirska divizija SS-a Hungaria (mađarska br. 2). Međutim, te dvije postrojbe nikada nisu dostigle puni borbeni sastav i, prerano uključene u borbu, brzo ih je uništila Crvena armija.

Kada se talijanska vlada predala Saveznicima u rujnu 1943., znatan broj profašističkih postrojbi nastavio se boriti na strani Nijemaca. Od 3 000 dobrovoljaca formirana je SS Legione Italiana kojom su zapovijedali uglavnom njemački časnici. Potkraj godine legija je imala 15 000 vojnika i borila se protiv partizana na sjeveru Italije. Početkom 1944. legija je reorganizirana u pravu borbenu SS-ovu diviziju za borbu na bojišnici na istočnom ratištu. Ta postrojba nosila je naziv 29. borbeno-grenadirska divizija SS-a (talijanska br. 1). Iz Legion des Volontaires Francais, koja je bila u sklopu njemačke vojske i borila se na istočnom ratištu, formirana je 1944. godine 33. oružano-grenadirska divizija SS-a Charlemagne (francuska br. 1).

Premda u malome broju, u borbenim SS-ovim postrojbama nalazili su se dobrovoljci iz Švicarske, Švedske, Finske, Španjolske, Velike Britanije i SAD-a. Ti su dobrovoljci bili u raznim SS-ovim divizijama, izuzevši Britance koji su se našli u zasebnoj postrojbi nazvanoj Britisches Freikorps. U tu su postrojbu ušli britanski ratni zarobljenici pronacističkih i antikomunističkih nazora. Broj pripadnika te postrojbe nikada nije prešao broj od 60 ljudi, a postrojba je služila u propagandne svrhe i nikada nije sudjelovala u akciji. U vojnim operacijama od svih stranih dobrovoljaca najbolje su se pokazale zapadne divizije. Visoka borbena reputacija pratila je i baltičke divizije, što je i razumljivo s obzirom na to da su oni branili svoje domovine od omražene sovjetske okupacije. Ostale divizije koje su popunjene dobrovoljcima s područja Sovjetskog Saveza nisu stekle velik ugled, no pred kraj rata pokazale su se odlučnim protivnikom Crvenoj armiji jer su znali da ih čeka sigurna smrt ako padnu u sovjetsko zarobljeništvo. Balkanske su se divizije pokazale vrlo dobrima u akcijama protiv partizana, no kada su se našle suočene s Crvenom armijom u otvorenoj borbi na bojišnici, njihov je učinak bio zanemariv.

DIVIZIJA HANDŽAR

13. oružana brdska divizija SS-a Handžar (njem.: 13. Waffen-Gebirgs-Division der SS Handschar) bila je sastavljena pretežno od Bošnjaka i Hrvata iz Bosne i Hercegovine, ali neki su pripadnici bili potomci doseljenih Nijemaca (Volksdeutscher). Službena namjena jedinice bila je zaštita od četničkih napada na muslimane u Bosni te zaštita Nijemaca u Srijemu od partizana, no u stvarnosti je korištena u druge svrhe. Jedinica je prvo poslana na obuku u Francusku, a na teritorij NDH se vratila tek u veljači 1944. Pokazala se razumno učinkovitom u borbi protiv partizana, ali u borbama protiv Crvene armije nije imala uspjeha. Kada se rat definitivno okrenuo u korist Saveznika, Tito je u kolovozu 1944. ponudio opću amnestiju za prebjege, što je rezultiralo time da je oko 2000 pripadnika divizije dezertiralo (iako se nisu svi priključili partizanima). Divizija je nazvana prema jednom tipu dvosjeklog noža ili kratkog mača turskog porijekla. Odgovorna je za brojne zločine nad srpskim i židovskim stanovništvom, a ironično je da je i ponekad surađivala s četnicima.[/box]

1.  dio serijala https://povijest.hr/serijali/waffen-ss-1/