U vremenu prije WhatsAppa, e-maila, Facebooka i drugih čuda suvremenog svijeta komunikacija je bila spora i odvijala se jedinim mogućim putem, a to su bila staromodna pisma. Današnja priča vodi nas do pisama napisanih u vrijeme Sedmogodišnjeg rata, odnosno prvog globalnog sukoba koji se vodio od 1756. do 1763. U njemu su Englezi zarobili francusku posadu broda Galatée, koji je plovio od francuskog Bordeauxa prema Quebecu u Kanadi. Brod i posada su zarobljeni u travnju 1758. godine, a kažu da je Engleska tada nastojala zatočiti što više francuskih mornara, kako bi stvorila problem Francuskoj koja je muku mučila s iskusnim mornaričkim kadrom. Vrlo je vjerojatno da je tu važnu ulogu odigralo i samo zarobljavanje brodova s pripadajućim arsenalom.
Kako su pisma završila u Engleskoj?
Mornarima su pisma pisali njihovi najbliži, a njih je poštanska služba upućivala od luke do luke u Francuskoj, u nadi da će uloviti brod prije isplovljavanja. Kada se saznalo da je brod zarobljen pisma su proslijeđena Kraljevskoj mornarici u Englesku. Nakon što je letimičnim pregledom utvrđeno da pisma ne predstavljaju nikakvu opasnost jednostavno su spremljena. Tako su zaboravljena stajala dok ih profesor Renaud Morieux sa Sveučilišta Cambridge nije zamijetio u digitalnom arhivu, a da nije ni znao što će među ubilježenom građom naći. Bio je znatiželjan, a u kutiji Nacionalnog arhiva u Kewu u Londonu čekala su ga tri svežnja pisama umotana bijelom vrpcom. Kaže da su pisma bila mala, a neka od njih su nosila crvene voštane pečate, pa je Morieux morao tražiti odobrenje da se ona otpečate. Pisma su bila pisana, što je zanimljivo, na teškom i skupom papiru, a pisali su ih obični ljudi, s kojima se povijesti inače ne zamara. Morieux je sva pisma analizirao, a rezultate svog istraživanja je objavio u francuskom povijesnom časopisu Annales.
Što je u pismima pisalo?
U pismima je između ostalog stanovita Anne Le Cerf napisala strastveno svom suprugu Jeanu Topsentu, dočasniku:
Jedva čekam da te posjedujem, a potpisala se kao: Tvoja poslušna žena Nanette.
Među pismima je i jedno od Marie Dubosc koja je pisala svom suprugu prvom poručniku broda Louisu Chambrelanu. Ona je zapisala iduće:
Mogla bih provesti noć pišući ti… Ja sam zauvijek tvoja vjerna žena. Laku noć, dragi moj prijatelju. Ponoć je. Mislim da je vrijeme da se odmorim.
Ona je umrla već 1759., prije nego što joj je muž pušten iz zarobljeništva. On se vratio u Francusku 1761. i ponovno oženio. Među pošiljateljima je bila i Marguerite Lemoyne, majka stanovitog Nicolasa Quesnela koja je zapisala:
Prvog dana u godini pisao si svojoj zaručnici… Ja više mislim na tebe nego ti na mene… U svakom slučaju želim ti sretnu Novu godinu…
Nicolas je preživio zarobljeništvo te se kasnije pridružio posadi prekooceanskog broda. Bio je to brod koji je prevozio roblje.
Redefiniranje pismenosti
Neki od članova posade umrli su od bolesti i pothranjenosti, ali mnogi su preživjeli i pušteni su iz zarobljeništva. Šezdeset posto pisama poslale su žene. Pretpostavlja se da je dobar dio ovih ljudi bio nepismen i da im je netko drugi pisao pisma. Prema mišljenju povjesničara ovaj moment redefinira pojam nepismenosti jer su i nepismeni imali pristup kulturi pisanja putem onih koji su to znali. U ovim pismima naziru se ljubav, strast, ali i ljubomora i narušeni obiteljski odnosi. Morieux smatra da su ona pokazatelj univerzalnih ljudskih iskustava u kojima dolazi do izražaja briga za bližnje.
Piše: Sonja Kirchhoffer
