Služio je Burboncima, Revoluciji, Napoleonu i dinastiji Orleans.
Francuski aristokrat, diplomat i političar Charles Maurice de Talleyrand-Périgord rođen je 2. veljače 1754. godine. Smatra ga se jednim od najsvestranijih i najutjecanijih diplomata u europskoj povijesti. Također, jedna je od onih osoba za koju se kaže da je čovjek za sva vremena. Naime, de Talleyrand je djelovao u doba Luja XVI., Francuske revolucije, Napoleona te Luja XVIII. i Luja Filipa Orleanskog.
Bio je pripadnik stare i ugledne francuske plemićke obitelji. Talleyrandov stric – kardinal Alexandre Angélique de Talleyrand-Périgord – bio je nadbiskup Reimsa, što je bila ugledna crkvena pozicija u Francuskoj (nadbiskupi Reimsa tradicionalno su krunili francuske kraljeve). Kasnije je taj stric postao i nadbiskup Pariza. Bioje inajstariji sin generala grofa de Talleyranda, ali mu je pravo prvenstva oduzeto zbog fizičkih nedostataka. Naime, rođen je s krivim stopalom pa je šepao. Mladog su Talleyranda uputili u crkvenu karijeru. Kad mu je bilo 25 godina zaređen je za svećenika,anešto prije početka Francuske revolucije zaređen je za biskupa. Dobio je biskupiju Autun u Burgundiji.
Kad je započinjala Francuska revolucija, bio je zastupnik crkvenog staleža u Generalnim staležima 1789. godine. Premda biskup, Talleyrand je podržao Revoluciju. Kasnije je laiciziran, tj. razređen. Postao je jedan od najaktivnijih revolucionarnih političara, naročito na polju diplomacije sa stranim državama. Putovao je po Velikoj Britaniji i po SAD-u.
Još prije nego što je Napoleon došao na vlast, Talleyrand je postao ministar vanjskih poslova revolucionarne Francuske, a imao je i ulogu u dovođenju mladog generala Napoleona na vlast. Postao je najvažnijimNapoleonovimdiplomatom i uvelike je utjecao na politiku u Europi na početku 19. stoljeća, a dugoročno i na cjelokupnu kasniju povijest Europe. Napoleon ga je nagradio visokim titulama, uključujući onu suverenog princa, tj. kneza od Beneventa. Kneževina Benevento bila je vazalna država Francuskog Carstva, a de Talleyrand-Périgord postao je njenim suverenim vladarom, čime je nominalno po rangu postao ravnopravan ostalim vladarima europskih nezavisnih država.Držao je i položaj velikog komornika cara Napoleona Bonapartea.
Nakon ulaska savezničkih postrojbi u Pariz 1814. stupio je na čelo privremene Vlade. Nakon povratka kraljevske vlastikao ministar vanjskih poslova predvodi francusko izaslanstvo na Bečkom kongresu (1814. – 1815.). Na Kongresu je vještim diplomatskim manevrima i razjedinjavanjem saveznika uspio za poraženu Francusku postići vrlo povoljan položaj. Nakon Srpanjske revolucije 1830. podupro je dolazak orleanskog vojvode Luja Filipa na prijestolje. Kasnije je bio i veleposlanik u Velikoj Britaniji, a tek je u dobi od 80 godina konačno odlučio otići u mirovinu.
piše: Dražen Krajcar
