Njegovo djelo Historia Salonitana sadrži katološki pregled biskupa i nadbiskupa, podatke o dolasku Hrvata na područje Dalmacije i Panonije te hrvatskim narodnim vladarima…
Toma Arhiđakon, splitski klerik i kroničar, čije djelo o povijesti Salone sadrži neprocjenjive podatke o srednjovjekovnoj hrvatskoj povijesti, umro je 8. svibnja 1268. godine. Među povjesničarima uvriježeno je mišljenje da potječe iz splitske patricijske obitelji romanskog podrijetla te da je rođen oko 1200. godine. Postoji, međutim, i teorija da je zapravo bio Hrvat, a da je njegova nesnošljivost prema Hrvatima, vidljiva u njegovim spisima, zapravo produkt višestoljetnog antagonizma selo – grad.
Poznato je da se školovao u Bologni te da je povratkom u Split obavljao razne gradske dužnosti. Prema sačuvanim dokumentima od 1227. godine bio je gradski javni bilježnik, a sljedeće godine postaje i kanonik. Uskoro je izabran i za arhiđakona splitske metropolitanske crkve.
Zastupao je načelo da Crkva treba ostati neovisna o svjetovnoj vlasti te da laici nemaju pravo utjecaja na izbor biskupa u dalmatinskim gradovima. Kao pobornik latinske uprave (biranje stranaca – Latina, a ne hrvatsko-ugarskih velikaša za gradske knezove), nastojao je posredovati u smirivanju političkih sukoba koji su potresali Split, pa je na njegov nagovor 1239. za splitskoga načelnika bio postavljen Gargano de Arscindis iz Italije.
Godine 1244. splitski kler ga je izabrao za novog nadbiskupa, ali tome su se suprostavlili svjetovnjaci uz potporu kralja Bele IV. Kraljevo uplitanje utjecalo je na Tomin negativan stav prema njemu, ali i Hrvatsko-ugarskom Kraljevstvu općenito. Budući da nije izabran za nadbiskupa povlači se iz javnog života te se posvećuje historiografiji pišući svoje monumentalno djelo Povijest salonitanskih i splitskih nadbiskupa (lat. Historia Salonitanorum pontificum atque Spalatensium), danas poznato kao Povijest Salone (lat. Historia Salonitana), koje je ostalo sačuvano u nekoliko prijepisa.
U tom je djelu opisao povijest salonitanske i splitske Crkve od rimskoga doba do 1266. godine zabilježivši mnogobrojne vrijedne podatke o hrvatskoj srednjovjekovnoj povijesti uopće. Historia sadrži kataloški pregled biskupa i nadbiskupa, podatke o dolasku Hrvata na područje Dalmacije i Panonije te hrvatskim narodnim vladarima, teorije o gotskom podrijetlu Hrvata… Svjedočanstvo Tome Arhiđakona ima posebnu vrijednost jer je on kao domaći čovjek dobro poznavao prilike u Dalmaciji i okolnim pokrajinama.
Iako u svom djelu nije bio blagonaklon prema Hrvatima, ono uz De Administrando Imperio (Konstantina VII. Porfirogeneta) i Ljetopis popa Dukljanina (nepoznatog autora) čini osnovu našeg znanja o najranijoj hrvatskoj povijesti.
Dopunjena verzija Tomina djela, koja potječe iz 16. ili 17. stoljeća i u historiografiji je poznata pod nazivom Historia Salonitana maior, obuhvaća događaje do 1185., građu o splitskim crkvenim saborima (925. i 928.) i opis smrti kralja Zvonimira. O njezinu podrijetlu i nastanku u historiografiji postoje različita tumačenja.
piše: Dražen Krajcar
