U 10. stoljeću slavenska plemena živjela su uz obale Labe i Baltičkog mora. Carevi Svetog Rimskog Carstva pokušavali su pokrstiti Slavene, ali unatoč vojnim pohodima protiv Slavena, uspjeh je bio slab. Car Oton I. je 955. u Bitki na Raksi pobijedio koaliciju slavenskih plemena Dolenaca i Circipana nakon čega su morali plaćati danak, ali nisu zauzeli njihov teritorij. Kako bi potaknuo pokrštavanje Oton I. osnovao je 948. biskupije u Havelbergu i Brandenburgu.
Slaveni su iskoristili prijepore oko nasljednika nadbiskupa i cara Otona II. te podigli ustanak pod vodstvom plemena Ljutiča. Njihov vođa zvao se Mistivoj. Protjerali su Crkvene i političke predstavnike Svetog Rimskog Carstva. Pobuna je navodno pripremljena u ljutičkom svetištu u Retri. Dana 29. lipnja 983. ljutičke su postrojbe napale Havelberg i uništile biskupsko sjedište. Nakon tri dana zauzeli su Brandenburg, sjedište markgrofa Dietricha von Haldenslebena i tamoštenj biskupsko sjedište. Biskup je uhvaćen, a Crkveno blago opljačkano. Potom su ustanici opustošili njemačka naselja do Tangera.
Saski nadbiskup predvodio je nabrzinu okupljenu vojsku te s markgrofom Haldenslebenom do početka kolovoza protjerao pobunjena slavenska plemena preko Labe. Pokrajine u kojima su živjeli Lužički Srbi (zapadnoslavensko pleme) nisu sudjelovali u ustanku dok se za Bodriće još ne zna.
Nakon 985. carevi Svetog Rimskog Carstva poduzimali su s poljskim vođama Mješkom I. i Boleslavom I. ratne pohode protiv Ljutiča. Svake godine su pokušavali su ih podvrgnuti svooj vlasti, ali bez uspjeha. Budući da vojna sila nije pokazala rezultate, kralj Henrik II. sklopio je s Ljutičanima savez. Ostali su pogani i njihova se vlast održala do 12. stoljeća, a pokrštavanje je prekinuto na 200 godina.
Piše: Marsela Alić
