07.01.

Pavao Ritter Vitezović – zagovornik ideje da su svi Južni Slaveni Hrvati 1652.

Pavao Ritter Vitezović – zagovornik ideje da su svi Južni Slaveni Hrvati 1652.

Zastupao je ideju da su svi Južni Slaveni zapravo Hrvati.

Jedan od najvažnijih ljudi hrvatskog kulturnoga i povijesnog razvitka u drugoj polovici 17. i početkom 18. stoljeća, povjesničar, književnik, kartograf i leksikograf, Pavao Ritter Vitezović rođen je 7. siječnja 1652. godine u Senju. Otac mu je bio vojni časnik Antun Ritter, a hrvatsku verziju svojega prezimena (njem. Ritter = hrv. vitez) prvi je put upotrijebio u svojem prvom pjesničkom djelu na hrvatskom Odiljenje sigetsko, a potom i u drugim djelima pisanima hrvatskim jezikom. Školovao se u Senju i Zagrebu u isusovačkoj gimnaziji, a oko 1674. boravio je u Rimu. Dvije godine proveo je kod slovenskoga polihistora Valvasora u Kranjskoj, gdje se bavio povijesnim istraživanjima, pjesništvom i bakrorezbarstvom.

Po povratku u Senj obnašao je razne političke i vojne službe te je djelovao kao poslanik Senja u Šopronu, Beču i Požunu. Sudjelovao je u borbama s Osmanlijama u Slavoniji i ugarskoj Podravini zbog čega dobiva niz titula – zlatni vitez, naslovni podžupan Like i Krbave, dvorski savjetnik, barun.

Od posljednjeg desetljeća 17. stoljeća boravio je u Zagrebu, glavnom gradu banske Hrvatske. Sabor mu je 1694. godine povjerio vođenje Zemaljske tiskare u Zagrebu, prve tiskare u banskoj Hrvatskoj. Tiskaru naziva Muzejem, te tiska svoja i ostala vrijedna hrvatska i latinska djela.

Vitezović je bio član povjerenstva za razgraničenje između Habsburške Monarhije, Osmanskog Carstva i Mletačke Republike nakon Karlovačkoga mira 1699. U to vrijeme piše svoja djela Pod Drežnikom 25. IX. 1699. i Oživjela Hrvatska (lat. Croatia rediviva, 1700.) u kojima želi prikazati Hrvatsku onakvom kakva je bila prije zaposjedanja Mlečana i Osmanlija te iznosi ideju o tom da su svi Južni Slaveni zapravo Hrvati. Taj je koncept dodatno proširio u velikom nedovršenom djelu O ilirskim žrtvenicima i ognjištima objavivši pritom 56 grbova zemalja za koje je smatrao da pripadaju Iliriku. Iz toga doba potječe nekoliko Vitezovićevih rukopisnih karata, a najpoznatija je povijesna Karta cjelokupnoga Hrvatskoga Kraljevstva. Razvijajući dalje svoju ideju piše Oslobođeno rodoslovlje sv. Ladislava, kralja, u kojem je pokušao dokazati da kralj Ladislav, osnivač Zagrebačke biskupije, nije Arpadović, već da potječe od hrvatske vladarske dinastije. Poznata su i njegova djela Traktat o krbavskim knezovima koji bijahu iz roda Gušića, Kronika aliti spomen vsega svieta vikov, Dva stoljeća ucviljene Hrvatske, Zasužnjena Bosna… Njegova historiografska djela, u kojima ističe temeljnu ideju o poistovjećivanju svih Južnih Slavena s Hrvatima, ostavila su snažnoga traga u hrvatskoj historiografiji predilirskoga doba. Ipak, o Vitezovićevim povjesničarskim djelima ne može se govoriti kao o znanstvenim, ona su bila u prvom redu sredstvo borbe za ujedinjenje hrvatskih zemalja.

Uz povijesne rasprave pisao je pjesme, poslanice i jezikoslovne rasprave. Za razliku od historiografskoga rada, Vitezovićev leksikografski rad manjim je dijelom sačuvan. Najznačajnije mu je leksikografsko djelo rukopisni rječnik Lexicon Latino-Illyricum (hrvatsko-latinski dio je izgubljen). Pisao je latinskim i hrvatskim jezikom, prvo rodnom čakavštinom, ali prihvaćajući poslije kajkavštinu i štokavštinu. Zalagao se da osnova hrvatskog pravopisa bude fonetska, tj. da svaki glas ima svoje, uvijek jednako, slovo. Predlagao je i uporabu dijakritičkih znakova u hrvatskom pravopisu i tako bio ispred svog vremena.

Unatoč brojnim titulama i priznanjima Vitezović uz njih nije dobio posjede tako da je konstantno bio u besparici. Bolje nije prošao ni u Zagrebu gdje mu je u požaru izgorjela kuća, a kako je tiskarskim radom stekao brojne neprijatelje tiskara mu je oduzeta te je prognan sa zakupljena imanja u Šćitarjevu zaslugom plemstva i svećenstva.  Tako je, unatoč svem trudu i nastojanju, umro u bijedi 20. siječnja 1713. u Beču.

Piše: Dražen Krajcar

Facebook Comments

Vezani članci