U sklopu stogodišnjeg hrvatsko – osmanskog rata (tzv. mali rat tijekom 15. i 16. stoljeća) dogodila se Bitka kod Gorjana, 9. listopada 1537. godine, u kojoj je teško poražena habsburška vojska pod zapovjedništvom Ivana Katzianera.
Od izbora Ferdinanda Habsburškog za hrvatsko-ugarskog kralja (1527.) bjesnio je građanski rat između pristaša erdeljskog velikaša Ivana Zapolje i izbranog Ferdinanda. Takvo stanje iskoristili su Osmanlije koji pustoše Hrvatskom i Ugarskom te 1529. stižu i do Beča. Nakon neuspjele opsade Beča potpisan je mir koja niti jedna strana nije poštivala. Osmanlije osvajaju dio po dio Hrvatske, a Zapolja postaje vazal sultana Sulejmana Veličanstvenog.
Ferdinand u Hrvatsku šalje generala Ivana Katzianera, koji se već istaknuo u borbi protiv Osmanlija, imenovavši ga za vrhovnog kapetana. Međutim, Katzianer se više posvetio borbi protiv Zapoljinih pristaša u Slavoniji nego obranom od osmanske vojske što izaziva nezadovoljstvo hrvatskih velikaša koji 1533. sa Sabora u Topuskom poručuju Ferdinandu da “ako ne kani braniti Hrvatsku neka im vrati ispravu kojom su ga izabrali za kralja”. Tek kada je 1536. godine osvojena Požega i veliki dio Slavonije te 1537. Klis, kralj se intenzivnije posvečuje obrani svojih istočnih granica te šalje vojni pojačanje Katzianeru s zadaćom da pripremi pohod koji bi istjerao Osmanlije iz Slavonije.
U travnju 1537. godine održan je Sabor u Križevcima na kojem je pozvano na opći ustanak protiv Osmanlija. Do kraja kolovoza okupila se u kršćanskom taboru kod Križevaca vojska od 24.000 ljudi, 16.000 pješaka i 8.000 konjanika. Vojska je bila heterogena i sastojala se od četa iz Hrvatske i Slavonije, Štajerske, Koruške, Kranjske, Tirola i Češke. Zapovjednik vojske bio je Katzianer, a za opskrbu je zadužen zagrebački biskup Šimun Erdödy. Vojska je krenula prema Osijeku, a putem su izbii sukobi između Katzianera i pojednih zapovjednika pošto se pokazalo da nije sposoban zapovijedati tako heterogenom vojskom. Uz to došlo je do nestašice hrane, jer zagrebački biskup nije mogao osigurati redovitu opskrbu tako velikoj vojsci, pa je kršćanska vojska počela pljačkati Slavoniju poput onih od kojih su je namjeravali osloboditi.
Došavši pred Osijek Katzianer se nije usudio na opsadu, jer su ga branile jake osmanske snage, nego je krenuo prema Valpovu. Vojska je bila izmorena od dugog putovanja, a zbog nestanka hrane i raznih bolesti umrlo je nekoliko tisuća vojnika. Tako izmorena i oslabljena vojska stigla je do Gorjana gdje su počeli manji okršaji s Osmanlijama koji su pomno pratili njihovo kretanje. U taboru kod Gorjana, uoči odlučne bitke, neki su zapovjednici nezadovoljni Katzianerovim vođenjem vojske napustili tabor i otišli: zagrebački biskup Erdödy, Ungnad sa Štajercima, češke postrojbe sa Schlickom i madžarske sa More-om. U svitanje nestao je i drugi zapovjednik mađarskih postrojbi Ljudevit Pekri, kao i sam zapovjednik svih postrojbi Katzianer.
Ostatak ostatka vojske počeo se i međusobno sukobljavati što su iskoristile Osmanlije, predvođene Husrev-begom i Mehmed-begom Jahjapašićem, koji su u silovitom jurišu pregazili ostatke kršćanske vojske. Pobjedom kod Gorjana Osmanlije su veliki dio Slavonije, za dugo vremena, pripojili svom Carstvu.
Poraz je odjeknuo u cijeloj Habsburškoj Monarhiji, a svuda se osuđivao Katzianerov kukavičluk. On se uzaludno pokušao opravdati kralju prebacujući krivnju na zapovjednike postrojbi. Proglašen je veleizdajnikom i utamničen. Uspio je pobjeći i do listopada 1539. skrivao se po Hrvatskoj i Slavoniji, surađujući s Zapoljom i Osmanlijama. Napokon ga je uhvatio Nikola Šubić Zrinski kod Kostajnice i dao pogubiti. Postoje dvije verzije njegove smrti. Po jednoj Katzianera su po zapovijedi Zrinskog ubila dva vojnika,a po drugoj sam Zrinski mu je odrubio glavu. Uglavnom Katzianerova glava poslana je kralju Ferdinandu.
Piše: Dražen Krajcar
