Titula princeps u antičkom Rimu nije označavala neki specifičnu funkciju, već uglednika. Može se prevesti kao prvak, glavar ili prvi među jednakima. Katkad se njome obilježavalo i glavare drugih naroda, plemena, gradova itd. Najistaknutiji član Senata, onaj koji je na sjednicama prvi govorio i glasovao, zvao se princeps senatus. Kada je Oktavijan August preuzeo vlast u Rimu, uzeo je titulu princeps senatus jer se želio ograditi od diktatorske ili kraljevske vlasti. Titulu princepsa nosili su i njegovi nasljednici, pa se stoga novi sustav vladanja naziva principatom. August je svojim posvojenim sinovima dodijelio novu titulu princeps iuventutis (lat. prvak mladeži), a kasnije je tu titulu nosio prijestoljonasljednik Rimskoga Carstva. Tradicija se nastavila i nakon pada Rima te je iz toga naslova izvedena titula princ, koja se zatim proširila diljem svijeta.
Rimski car Neron, zapamćen kao jedan od najvećih tiranina staroga Rima, primio je titulu princeps iuventutis 4. ožujka 51. godine, kada je ujedno proglašen punoljetnim (14 godina). Car Klaudije, koji mu je nadjenuo titulu, posvojio je Nerona kada se 49. oženio s njegovom majkom Agripinom, svojoj nećakinjom. Neron je ubrzo proglašen prokonzulom te se počeo pojavljivati u javnosti uz Klaudija. Godine 54. Klaudije je umro te ga je Neron naslijedio na položaju cara. Imao je svega 17 godina, što ga je činili dotad najmlađim carem. Vrlo brzo krenuo je eliminirati sve one koje je smatrao prijetnjom za svoju vlast, uključujući polubrata Britanika (umro u vrlo sumnjivim okolnostima) i majku Agripinu (dao ju je ubiti i zatim to prikazao kao samoubojstvo).
Piše: Boris Blažina
