Godine 1242. izdao je Zlatnu bulu Gradecu kojom je to naselje oslobođeno različitih poreza, omogućena mu je samouprava i izravno bio podvrgnut samo kralju uz uvjet da izgradi čvrste zidine. Od tada Gradec nosi naziv Slobodni kraljevski grad.
Jedan od najpoznatijih Hrvatsko-Ugarskih kraljeva Bela IV. umro je trećeg svibnja 1270. godine. Na prijestolju je naslijedio svog oca Andriju II. Arpadovića 1235. godine te je vladao dugih i turbulentnih 35 godina. Naime, upravo za njegove vladavine u kraljevstvo su provalili Mongoli (u staroj tradiciji nazivani Tatari) 1241. godine. U bitki na rijeci Šaj ugarsko-hrvatske snage doživjele su težak poraz nakon čega je Bela IV. pobjegao u Austriju, a zatim s obitelji otišao u Gradec odakle je bezuspješno slao pozive u pomoć europskim vladarima.
Nakon dojave o nadolazećim mongolskim snagama zaputio se u Dalmatinske gradove, a nakon dolaska Mongola na samu jadransku obalu sklonio se na obližnje otoke. Dok su se Mongoli spremali krenuti na otoke da uhvate kralja stigla je vijest o smrti velikog kana Ogotaja, pa su se mongolske čete pod zapovjedništvom Batu-kana vratile natrag u Aziju. Pri povratku su opustošili Bosnu, Srbiju i južnu Rusiju.
Prestankom opasnosti Bela IV. se vratio u Ugarsku zatekavši svoju kraljevinu opustošenu te pogođenu glađu i kugom. Poučen strašnim iskustvom najezde Mongola i slabe obrane kraljevstva odlučio je ojačati gradove i dati ustupke stanovništvu.
Godine 1242. izdao je Zlatnu bulu Gradecu kojom je to naselje oslobođeno različitih poreza, omogućena mu je samouprava i izravno bio podvrgnut samo kralju, odnosno predstojniku kraljevske komore, uz uvjet da izgradi čvrste zidine. Od tada Gradec nosi naziv Slobodni kraljevski grad. Istu povlasticu dobili su i Samobor, Križevci i Jastrebarsko ( Varždin, Vukovar, Virovitica i Petrinja tu su povlasticu imali odranije). Nadalje, da bi ponovno oživio opustjelu zemlju, poticao je useljavanje stranaca, osobito Nijemaca kojima je dijelio povlastice.
Konsolidiravši kraljevinu Bela IV. krenuo je u ratove. Protiv Venecije je ratovao zbog Zadra, kojega se na kraju morao odreći mirom 1244. Iste godine nanio je poraz bosanskome banu Ninoslavu. Da bi vratio izgubljene ugarske županije, ušao je u rat s Fridrikom Babenbergovcem. Nakon Fridrikove pogibije (1246) pokrenuo je pitanje babenberške baštine i na kratko vrijeme (1254–60) dobio u svoje ruke Štajersku. U međuvremenu je pokorio i Bosnu u kojoj je za bana postavio svog vazala.
Posebno je značajna reforma koju je Bela IV. uveo u upravi hrvatskim zemljama jer je ona imala dugoročne posljedice. Naime, odredio je da u Hrvatskoj vlada herceg, koji mora biti kraljevskog roda, a njemu su podređena dva bana – slavonski i hrvatsko-dalmatinski. Time je hrvatsko kraljevstvo podijeljeno na dva zasebna upravna teritorija Kraljevinu Dalmaciju i Hrvatsku na jugu te Kraljevinu Slavoniju na sjeveru. Za hercega nad tim područjima postavio je svog mlađeg sina Belu.
Pred kraj vladavine dugovječni kralj došao je u sukob sa svojim starijim sinom i nasljednikom Stjepanom koji ga je pobjedio i osigurao za sebe neograničena kraljevska prava. Odata je država imala dva kralja, dva kraljevska dvora i dvije središnje vlade. Takvo stanje potrajalo je sve do smrti Bele IV. koji je umro kraj Budima, a njegov sin preuzeo je vlast kao kralj Stjepan V.
piše: Dražen Krajcar
