Ivan Kovačić rođen je 21. ožujka 1913. u mjestašcu Lukovdol, u Gorskom kotaru. Kovačić je objavio zbirku pjesama Ognji i rože na svom dijalektu te je s velikom ljubavlju opisao svoj kraj. Čak si je dodao ime Goran. Pisao je o malim ljudima, seljacima, koje tlače veleposjednici ne mareći za njihov težak život. Htio je upoznati ostatak Hrvatske s mukotrpnim radom goranskih seljaka, stočara i šumskih radnika. Imao je snažan osjećaj za socijalnu pravdu. Stoga i ne čudi da je bio simpatizer Radićeve Hrvatske seljačke stranke.
Tijekom Drugog svjetskog rata i svih stradanja kojima je svjedočio, Goranove pjesničke slike postaju tamnije, pune motiva smrti, straha, krvi. Kao uvjereni Radićevac odlazi u partizane, no nije bio komunist niti socijalist. Njegova namjera bila je oslobođenje ispaćenog naroda od neprijatelja.
Ratne strahote pretočio je u bolne stihove poeme Jama, objavljene 1943. godine. Toliko je šokantna i dramatična da se smatra najuspjelijim prikazom rata u čitavoj hrvatskoj književnosti. Njegova poema toliko snažno opisuje ratne strahote i zločine da predstavlja najveće djelo proturatne poezije koja prelazi bilo kakve nacionalne, političke i religijske granice. Poginuo je 1943., a njegov grob ostao je neoznačen.
Poema je tiskana već sljedeće godine, a ilustrirali su ju Zlatko Prica i Edo Murtić. Bila je uvezena u padobransko platno i izrađena je u obliku poetsko-slikarske mape. Murtić ju je poslao glavnim akterima Drugog svjetskog rata: Rooseveltu, Churchillu i Staljinu te slavnom umjetniku Picassu, koji je načinio bakrorez za jedno od mnogih izdanja ovoga značajnoga djela. U Marseilleu je na skupu francuskih intelektualaca Jama proglašena jednim od najvećih književnih dostignuća s ratnom tematikom. Od ostalih Goranovih djela treba spomenuti Liriku, Dane gnjeva, Sedam zvonara majke Marije, Smrt u čizmama i Mrak na svijetlim stazama.
U njegovu čast svake se godine u Lukovdolu održava pjesnička manifestacija Goranovo proljeće.
Piše: Marsela Alić
