Karlo VI., otac Marije Terezije i vladar Svetog Rimskog Carstva, rođen je 1. listopada 1685. godine. On je bio posljednji muški pripadnik moćne dinastije Habsburg. Naime, ta je dinastija s njime izumrla u muškom koljenu, a nastavila se kasnije u obliku Lotarinške dinastije, nazvane i Habsburško-lotarinškom dinastijom (već je sin Marije Terezije – car Josip II. – pripadao toj dinastiji).
Car Karlo VI. imao je prilično dinamičan život, do te mjere da bismo ga mogli nazvati avanturističkim. Naime, već je u mladosti bio proglašen kraljem Španjolske, u koju se doista fizički i uputio iz Beča. Jedno je vrijeme vladao iz Barcelone, no na kraju je pobijedila francuske frakcija, tako da je za kralja Španjolske priznat unuk francuskog kralja Luja XIV. iz dinastije Bourbon.
Karlo VI. naslijedio je 1711. godine, unatoč neuspjehu u Španjolskoj, od svog brata vlast nad Austrijom, Češkom, Ugarskom i Hrvatskom. Izabran je i za njemačkog kralja te cara Svetog Rimskog Carstva. Kao naknadu za izgubljenu Španjolsku dobio je južnu Italiju i Lombardiju te područje današnje Belgije. Radilo se o važnim posjedima jer je Lombardija (sa sjedištem u Milanu) bila financijski moćna, područje današnje Belgije bilo je gospodarski razvijeno, a Napulj u južnoj Italiji bio je jedan od najvećih gradova u tadašnjoj Europi (veći od Beča, Berlina i Madrida). Car Karlo VI. proširio je posjede svoje dinastije i na Parmu, Piacenzu, Guastallu, Siciliju, Sardiniju, Toskanu, Kraljevinu Srbiju (privremeno otrgnutu Osmanskom Carstvu) te na znatan dio današnje Rumunjske. Beč je time postao središtem imperija s izrazitim multietničkim sastavom stanovništva.
