Šestog siječnja 1453. godine dinastija Habsburg službeno je dobila nadvojvodsku titulu. Naime, tog je dana car Fridrik III. Habsburški, upravo na blagdan Sveta tri kralja pripadnicima svoje obitelji dodijelio pravo na korištenje te titule. Zanimljivo je da je ta titula primijenjena na sve pripadnike dinastije Habsburg, čak i one nevladajuće (primjerice, mlađe sinove), a takva se praksa održala sve do 1918. godine (neslužbeno i do danas).
Habsburgovci su već i prije te službene potvrde cara pokušali upotrebljavati nadvojvodsku titulu, još u 14. stoljeću, no bez trajnog uspjeha. Titula nadvojvode (lat. archidux, njem. Erzherzog) isticala ih je nad ostalim vojvodama Svetog Rimskog Carstva, čime su željeli ostvariti svojevrsni primat u Europi. Od 15. stoljeća nadvojvodska im je titula bila međunarodno priznata, a bili su jedina dinastija na svijetu s takvom titulom. Napomenimo, titula velikog vojvode (lat. magnus dux) razlikovala se od nadvojvodske i bila je znatno šire korištena, tako da su je nosili, primjerice, toskanski, badenski i oldenburški vladari, a i danas je nose vladari Luksemburga.
Nakon izumiranja dinastije Habsburg u muškoj liniji, nadvojvodsku titulu preuzela je dinastija Lotaring (poznata od tada kao Habsburg-Lotaring) koja potječe od carice Marije Terezije, a postoji i danas.
