07.09.

„Bog je visoko, a kralj daleko“

„Bog je visoko, a kralj daleko“

Početkom rujna vodile su se žestoke borbe za baranjsku utvrdu Sziget u Mađarskoj. Branitelji na čelu s Nikolom IV. Zrinskim hrabro su odolijevali, ali u Unutarnjoj utvrdi uvjeti za obranu nisu bili najbolji, a njihov je broj pao na oko 500.

Osmanlije sada već pod Unutarnjom utvrdom potkopavaju bedeme. Branitelji su u te potkope ubacili puščani prah i zapalili ga. Potom su Osmanlije napunili potkope slamom i prućem te zapalili, a požar se zbog jakog vjetra proširio Unutarnjom utvrdom. Čak su i u takvim uvjetima sigetski branitelji uspijevali odolijevati napadima. Dana 5. rujna umro je Sulejman I. U istočnjačkim je vojskama običaj da se u takvom slučaju odmah povuku s bojišta i vrate u svoju zemlju. Veliki vezir Mehmed-paša Sokolović nije htio dozvoliti da opsada Sigeta propadne nakon mjeseca dana mukotrpne borbe i tolikih žrtava. O smrti je obavijestio sultanova liječnika, pisara i nasljednika. Oni su glumili da je sultan živ. Pisar je pisao sultanove zapovijedi, nosili su sultanu hranu, zapovijedali da mu svira glazba, a veliki vezir redovito je išao na razgovor sa sultanom. U novim arheološkim istraživanjima potvrđeno je da je Sulejman I. bio pokopan dva kilometra od Sigeta. Na tom je mjestu izgrađeno turbe (muslimanska grobnica), koje su obilazili islamski hodočasnici.

Da je Zrinski saznao za Sulejmanovu smrt, bitka bi završila drugačije. Bio je svjestan da pomoć neće doći, da je neprijatelj brojčano nadmoćan, da su branitelji potpuno iscrpljeni, a požar još prijeti i bliži se barutani. Zidine Vanjskog grada gotovo su uništene, a neprijatelj neprestano provaljuje u utvrdu. Zrinski stoga donosi odluku da se s braniteljima zatvori u Unutarnji grad i podigne most. U Vanjskoj utvrdi ostao je dio ranjenika, žena, staraca, djece i branitelja, ali i zalihe hrane i vode. Žene i djeca odvedeni su u roblje, a ostali ubijeni.

Unutarnja utvrda bila je naslabija utvrda čitavog kompleksa. Kao iskusni vojskovođa, Nikola IV. znao je da se neće izvući. Nisu više imali hrane i vode, a broj branitelja pao je na nekoliko stotina. Mehmed-paša Sokolović šalje još jednu ponudu Zrinskome da se preda, a zauzvrat mu obećaje slobodu. I ova je ponuda odbijena.

Osmanlije su potom ubacivali zapaljene strijele i kugle. Nakon što je Unutarnja utvrda počela nestajati u plamenu, čitava osmanska vojska jurišala je na ostatke zidina. Zrinski je mogao predati se, ostati u utvrdi i izgorjeti ili izaći pred neprijatelja i poginuti.

Prema opisu bitke u književnim djelima Zrinski je obukao svečanu odoru i uzeo sablju svojih predaka te malen okrugli štit. Otišao je 7. rujna pred svoje suborce i održao posljednji govor u kojem ih poziva na izlazak iz utvrde i proboj. Tada je navodno rekao: „Bog je visoko, a kralj daleko.“ Spustili su most pa topom i samokresima udarili po Osmanlijama. Zrinski je izašao prvi na most i borio se sabljom. Približio mu se osmanski izaslanik i nagovarao ga da se preda. Iako ranjen puškom, Zrinski se nastavio boriti. Pogođen je još dvaput, nakon čega je umro. Ne koliko odanih branitelja okružilo je mrtvo tijelo svog zapovjednika i također poginulo. Ostali su pobjegli natrag u utvrdu. Osmanlije su ih uskoro sustigli. Preživjelo je sedam branitelja, a ostali su smaknuti. Među preživjelima bili su Ferenc Črnko, koji je kasnije napisao detaljan opis bitke, te Gašpar Alapić, poznat po gušenju Gupčeve seljačke bune. Zarobljenici su otkupljeni, a život im je pošteđen kako bi po Europi mogli pričati o osmanskoj pobjedi.

Stoljećima su kružile priče kako su Osmanlije glavu sigetskog junaka nabili na kolac i ostavili je danima da svi vide kako je neprijatelj poražen. Istina je da je veliki vezir dao već mrtvom Zrinskom odsjeći glavu, ali je ona omotana u svilu i baršun te položena na jastuk. Sokolović je poslao Nikolinu glavu i stvari u Budim, zatim je poslana habsburškom zapovjedniku u Komoran. On ju je kolima uz pratnju 18. rujna prevezao u Đur, gdje je bio smješten kraljevski tabor i pohranio u crkvu. Uskoro je stigao Nikolin sin Juraj IV. s obitelji i prenio posmrtne ostatke u obiteljsku grobnicu u Čakovcu. Što se dogodilo s tijelom, nije točno poznato. Vjerojatno ga je sahranio izvjesni Mustafa Vilić iz zahvalnosti prema Zrinskome što se prema njema ponašao korektno dok je bio zarobljenik.

Piše: Marsela Alić

Šubići / Bribirski / Zrinski / Sigetski

Sulejman Veličanstveni

Mehmed-paša Sokolović

Hrvatska 16. stoljeća – Europa u malom

Nikola IV. Zrinski osobno

Siget – otok u baranjskoj močvari

Osmanlije pred vratima Sigeta

 Zrinski u umjetnosti

Facebook Comments

Vezani članci