Dražena Petrovića već dugo nema, no njegovo ime i danas je sinonim za sve ono plemenito i lijepo u sportu. Drugi sin u obitelji Biserke i Jole Petrovića, rođen je 1964. godine u Šibeniku. Kao trinaestogodišnjak, postaje junior “Šibenke”, kluba u kojem je već otprije igrao njegov stariji brat Aleksandar. Dječakov talent odmah je zabljesnuo. Premda su ostali igrači bili stariji od njega, bez problema bi im zabijao četrdesetak koševa po utakmici.
Tada je uslijedio veliki šok. Zbog problema s kukovima, liječnici ga upozoravaju: “Ako se ne prestaneš baviti sportom, završit ćeš u invalidskim kolicima!”. Unatoč riziku, oglušio se na njihova upozorenja. Srećom, pokazalo se da je dijagnoza bila pogrešna. Dražen je nizao uspjeh za uspjehom, a u sedamnaestoj godini proglašen je najboljim sportašem Šibenika. Godinu dana kasnije, prešao je u seniore.
Aleksandar Petrović u to se vrijeme ustalio u redovima “Cibone”. Ždrijeb je odlučio da “Šibenka” igra protiv “Cibone”, brat protiv brata. “Bili smo favoriti, ali nas je ‘Šibenka’, predvođena Draženom, pomela!”, ispričao je Aleksandar. “Da bude još gore, Dražen mi je tijekom utakmice dvaput gurnuo loptu kroz noge!”. Uslijedio je veliki trijumf – pobjedom nad Bosnom, Petrović je svome klubu donio naslov prvaka Jugoslavije. Kontroverznom odlukom, utakmica je sljedeći dan poništena, s objašnjenjem da faul na Petroviću nije bio u regularnom vremenu. Šibenski košarkaši, međutim, nikad nisu vratili pokal ni medalje. Draženova izjava tada je rekla sve: “Zlatnu medalju ne dam nikome. Proslavili smo naslov i više nam ga nitko ne može oduzeti!”.
Nedugo nakon toga, Dražen se pridružuje bratu u “Ciboni”. Prvo što jer napravio u novom dresu bilo je zabijanje 56 koševa bivšem matičnom klubu! S “Cibonom” je osvojio sve što jedna europska ekipa može osvojiti a, unatoč sportskim trijumfima, nije zanemario ni obrazovanje, pa je upisao studij prava.
Uspio je naći vremena i za ljubav: sa Sanjom Doležal, pjevačicom “Novih fosila”, hodao je godinu dana. Ljubav je pukla kad je otišao igrati u “Real Madrid”, klub koji ga je godinama pokušavao pridobiti u svoje redove. Preko noći, postaje najveća zvijezda najtrofejnijega europskog kluba. Europski Michael Jordan, kako su ga zvali, zabijao je preko trideset koševa po utakmici. A onda je pritisak iz “Portland Blazersa”, koji su ga godinama bezuspješno draftirali, postao prejak. NBA je godinama bila profilirana za Amerikance, no Šibenčanin nije sumnjao u uspjeh.
Nakon dvije godine u Portlandu, koje je zbog nepovjerenja trenera pretežno presjedio na klupi, potpisao je za “New Jersey Nets”. Dokazao se kao jedan od najopasnijih napadača na svijetu. S prosjekom od dvadeset koševa po utakmici, dodijeljena mu je titula najboljeg šutera NBA lige. U publici je često bila Draženova cura Klara Szalantzy, mlada mađarska manekenka.
Te 1992. održavale su se Olimpijske igre u Barceloni, prve na kojima je sudjelovala samostalna Hrvatska. Naša reprezentacija postigla je nevjerojatno – olimpijsko finale i odmjeravanje snaga s nepobjedivim “Dream Teamom”. Osvojili su srebro, a najboljoj ekipi u povijesti košarke trebalo je mnogo vremena i muke do pobjede nad Hrvatskom. Dražen je završio utakmicu kao najbolji strijelac: zabio je 24 koša, dva više od Jordana!
Dana 7. lipnja 1993. godine, bajka je dobila gorak završetak. Po povratku iz Njemačke, s priprema za Europsko prvenstvo, Dražen Petrović izgubio je život u prometnoj nesreći. Neće biti zaboravljen. Kip u Olimpijskom parku u Lausannei vječni je spomen na trijumfe košarkaškog Mozarta.
Piše: Lucija Kapural
