Tijekom stotinu milijuna godina, dinosauri, golemi, brzi i spretni gmazovi, bili su suvereni vladari svijeta. Kao dominantna i prilagodljiva vrsta, raširili su se na sve dijelove planeta – živjeli su u različitim okolišima, od šuma preko pustinja do obalnih područja. A onda, iznenada, svemu je došao kraj. Prije otprilike šezdeset šest milijuna događaja, kataklizmički događaj – po svoj prilici udar asteroida – s lica Zemlje je izbrisao sedamdeset pet posto živućih vrsta, uključujući ove gmazove no, do dana današnjeg, ne prestaju fascinirati kako stručnjake tako i laike. Znanstvena spoznaja o dinosaurima proizlazi prvenstveno iz izučavanja okamina, ostataka sačuvanih u stijenama, a paleontolozi su tijekom godina napravili detaljan prikaz njihova podrijetla, građe, načina života, raznolikosti vrsta, prebivališta, razmnožavanja i rasprostranjenosti diljem pretpovijesnog svijeta. Na sreću zaljubljenika u “strašne guštere”, što im ime na latinskom znači, novih otkrića o njima ne manjka ni u novije vrijeme. Za vas smo odabrali tri zanimljiva primjera!
Kratkozubi biljojed iz Uzbekistana
Sauropodi su najveći dinosauri koji su ikad kročili našim planetom: bili su dulji od dvadeset pet metara, a u prosjeku su težili nekoliko desetaka tona. Pomalo su nalikovali križancima današnjih žirafa i slonova – njihovu osebujnu fizionomiju činili su dugački vratovi, razmjerno male glave te glomazna tijela sa stupastim slonovskim nogama i vrlo dugačkim repom u koji je ulazila kralježnica.
Fosilni nalazi kostura, te otisci stopala i staze kretanja ovih životinja nalaze se danas na svim kontinentima osim Antarktike, a najbolje istražene vrste su diplodok i brontosaur. Većinom su izumrli sredinom jure, kad je klima postala toplija i suša pa više nisu imali dovoljno adekvatne hrane, a neke vrste, poput one nedavno otkrivene u Uzbekistanu, opstale su i tijekom rane krede.
Savršeno očuvana kralježnica ovoga gmaza otkopana je u okolici Dzharakuduka, na području fosilnim ostacima bogate formacije Bissekty. Vrsta, po mjestu pronalaska nazvana Dzharatitanis kingi, ovim je krajem gospodarila prije otprilike devedeset dva milijuna godina. Pripadala je podredu Rebbachisauridae, biljožderima koji su se od ostalih sauropoda razlikovali specifičnim zubima, kratkim i asimetričnim.
“Ovo je prvi pripadnik tog podreda koji je ikad otkriven u Aziji”, ispričao je voditelj istraživanja Aleksander Averijanov, paleontolog zaposlen u Zoološkom institutu Sankt Petersburga. “Naime, svi ranije otkriveni fosili jedinki iz ovog podreda dolaze iz Južne Amerike, Afrike i Europe. Pretpostavljamo da je vrsta u Aziju stigla iz Europe, kopnenim mostom koji je prelazio preko drevna Zapadnosibirskog mora”.
Ovo su otisci posljednjih dinosaura koji su koračali našim planetom!
On i kolege utvrdili su da otisci pripadaju trima skupinama dinosaura: jedne su ostavili teropodi, grabežljivi mesožderi koji su se kretali na dvjema nogama, druge ornitopodi, neveliki gmazovi koji su, u anatomskom pogledu, bili slični pticama, a treće ankilosauri (na slici!), četveronožni biljojedi.
Potonji su bili osobito zanimljivi: kako bi se zaštitili od predatora, strašnih tiranosaura, hodom evolucije su se preobrazili u neku vrstu prapovijesnih tenkova. Osim debela koštanog oklopa, dobili su tešku koštanu kuglu na repu, kojom su rastjerivali neprijatelje. Budući da su bili veći od slona, tim “batom” mogli su oboriti i najkrupnije napadače. Ako bi, primjerice, tiranosauru njime slomili nogu, predatora je po svoj prilici čekala smrt – onako nepokretan, bio je prepušten na milost i nemilost drugih mesojednih dinosaura.
Hod po vatri
Priča o nevjerojatnom paleontološkom otkriću počinje 2018. godine, jednom prašnjavom fotografijom. Emese Bordy, profesorica geologije sa Sveučilišta u Cape Townu, tada je slučajno nabasala na neobjavljeni znanstveni rad iz 1964. godine u kojem je, između ostalog, bila priložena fotografija golema otiska stopala dinosaura. Ispod nje, stajao je podatak da je otisak pronađen na području Karoo Basina, polupustinjske regije u Južnoafričkoj Republici.
U pratnji fotografa specijaliziranog za snimanje prizora iz prirode, znanstvenica se zaputila na lokaciju, otkrivši da je na njoj u međuvremenu izgrađena golema farma. Uz dozvolu vlasnika posjeda, Bordy je krenula u potragu za otiscima ovih izumrlih gmazova. “Satima smo bezuspješno pretraživali područje. Baš kad smo htjeli odustati, ugledali smo ga… Ondje, u stijeni vulkanskog podrijetla, nalazio se otisak stopala tolikih dimenzija da mi je odmah bilo jasno kako je pripadao dinosauru”, ispričala je geologinja, koja je na lokaciji pronašla ukupno dvadeset pet drevnih otisaka. Većina je pripadala ranije nepoznatoj vrsti, koja je gospodarila kopnom prije otprilike 183 milijuna godina, u ranome jurskom periodu.
U čast francuskog svećenika Paula Ellenbergera, jednog od najvećih svjetskih stručnjaka za fosilne tragove, novootkrivena vrsta nazvana je Afrodelatorrichnus ellenbergeri. Bordy ima i intimni nadimak za ove goleme biljoždere – hodači po vatri!
“Njihovi otisci savršeno su očuvani u pječšenjaku između bazaltnih slojeva, vulkanskih stijena koje su se formirale naglim hlađenjem lave”, ispričala je znanstvenica. “Nevjerojatno je da su ove životinje opstale u tom periodu, kad su erupcije bile iznimno česte i nasilne. Čak sedamdeset šest posto vrsta na zemlji i kopnu izumrlo je u razdoblju jure – većinom upravo zbog vulkanske aktivnosti – što je dinosaure učinilo suverenim vladarima na Zemlji. Između dviju erupcija, postojala su razdoblja zatišja, kad se život oporavljao: brzi potoci ponovno su tekli, sunce je opet sjalo, biljke su rasle, a dinosauri bili u lovu. Pronaći zapise o tome uistinu je spektakularan osjećaj!”.
Piše: Lucija Kapural
