Granica između konceptualne umjetnosti i ludila katkad je vrlo tanka. Kad bi netko uzeo golemo platno te njime omotao zgradu, primjerice onu Sabora, dobio bi besplatan prijevoz do prve mentalne ustanove. Kad je to, uz pompozne najave, činio Christo (1935. – 2020.), likovni kritičari su padali u trans, nazivajući to Umjetnošću čija suptilna genijalnost izmiče shvaćanju običnog puka. Kako je ovaj mršav, tih i neugledan čovjek postao jedan od najistaknutijih konceptualaca dvadesetog stoljeća?
Umjetnička prostitucija
Pravim imenom Hristo Vladimirov Javašev, rođen je u bugarskom gradiću Gabrovu. Prema umjetnosti ga je usmjeravao djed Anani, akademik koji je otkrio ruševine rimskog naselja Abritusa. Na njegov nagovor, mladić je upisao Likovnu akademiju u Sofiji, ali se ondje nasmrt dosađivao, govoreći o “kroničnom pomanjkanju zraka i relevantnih informacija”.
Uvjeren da će na Zapadu njegove smjele ideje imati bolju prođu, seli u Pariz. Ustajao je u četiri ujutro kako bi radio na zelenoj tržnici, prao automobile i portretirao prolaznike, nazivajući potonje “umjetničkom prostitucijom”.
Sudbinska povezanost
Godine 1958. upoznaje Jeanne-Claude Denat de Guillebon, francusku slikaricu marokanskog podrijetla, mladu damu iz imućne obitelji. U luksuzni dom njene obitelji doveo ga je posao: dobio je narudžbu za slikanje portreta njene majke, Précilde de Guillebon. Vrlo brzo, između dvoje mladih rodila se ljubav. Osim jednakih stavova o umjetnosti, povezala ih je činjenica da su rođeni na isti datum – oboje su to protumačili kao znak sudbinske povezanosti.
Čim je ona ostavila supruga, Philippea Planchona, počeli su živjeti zajedno. Njeni roditelji su se protivili vezi sa siromašnim imigrantom, ali im je Jeanne-Claude odbrusila kako će ona i dragi “zajedno promijeniti svijet”. Prigovori su prestali kad mu je rodila sina Cyrila.
Godine 1961., par je u Kölnu održao prvu izložbu na otvorenom. Papirom za pakiranje omotali su nekoliko automobila te uživali u zbunjenim reakcijama prolaznika. Godinu dana kasnije, uz službeno dopuštenje, stvorili su artističku barikadu od 240 omotanih bačvi, koja je na osam sati zatvorila jednu od najfrekventnijih pariških ulica. Onima koji nisu shvatili što su željeli poručiti objasnili su da je riječ o protestu protiv Berlinskog zida. Kritičari su bili oduševljeni, a nove umjetničke zvijezde bile su rođene.
Nikad zajedno u zrakoplov
Izlagali su diljem svijeta, putujući svatko u svome zrakoplovu: ako jedno pogine u nesreći, objašnjavao je Christo, onaj preživjeli nastavit će umjetnički rad od epohalnog značaja. Avangardnu autorsku metodu, omatanje, tumačili su kao “rušenje tradicionalnih poimanja prostora, što dovodi do rađanja slobode”. U praksi, uključivala je godine, katkad i desetljeća čekanja, što zbog tehničkih problema i ishođenja potrebitih dozvola, a što zbog osjetljivih političkih pregovora.
Zanimljivo je da je par odbijao sve stipendije i donacije, financirajući daljnje projekte zaradom od onih prethodnih. Osmišljavali su ih zajedno, dok su skice za njih bile pretežno Christove. Za sam čin omatanja, angažirali su brojne asistente, a najviše su ih trebali za projekt “Valley Curtain” iz 1972. godine, kad su gigantske narančaste zastore objesili uzduž državne ceste Colorado State Highway 325. Djelo koje je stajalo više milijuna dolara te iziskivalo višegodišnje pripreme bilo je izloženo tek nešto duže od jednog dana, dok ga nije srušio vjetar. Kratki film o postavljanju ove instalacije nominiran je za Oscara u kategoriji najboljeg dokumentarca.
Omatanje zgrade Reichstaga
Instalacija iz 1991. godine, nazvana “Kišobrani”, uključivala je simultano postavljanje preko tri tisuće plavih i zlatnih kišobrana u Japanu i Kaliforniji. Projekt, koji je koštao dvadeset šest milijuna dolara, privukao je tri milijuna znatiželjnih posjetitelja. Unatoč golemoj zaradi, završio je kao fijasko – Christo je zatvorio izložbu nakon što je kišobran, odnesen snažnim vjetrom, ubio ženu u Kaliforniji. Da stvar bude gora, jedan radnik je poginuo prilikom razmontiranja japanskog dijela izložbe.
Jedna od najpoznatijih instalacija osebujnog para svakako je bilo omatanje zgrade Reichstaga 1995. godine, odnosno, Christovim riječima, “previjanje rana Istoka i Zapada”. Korišteno je čak 100.000 četvornih metara srebrne tkanine, koja je učvršćena plavom vrpcom. Za taj pothvat, koji su kritičari opisali kao simbol ujedinjene Njemačke, dozvolu su čekali gotovo četvrt stoljeća!
Umjetnik ne odlazi u mirovinu
Jeanne-Claude umrla je 2009. godine, od moždane aneurizme. Umjetnica, čije je zdravlje već dugo bilo narušeno, kao da je predosjetila kraj. “Umjetnici ne odlaze u mirovinu, oni umiru… I to je sve. Kad prestani biti sposobni za stvaranje, umiru”, izjavila je nekoliko dana prije smrti.
Premda slomljen gubitkom srodne duše, Christo je s uspjehom nastavio izlagati, tješeći se da bi Jeanne-Claude to željela. Prolaznost života na neki je način reflektirala i prolaznost njegovih radova. “Izuzev skica, moja djela ne postoje nakon što se razmontiraju. Mislim da je potrebna veća hrabrost za stvaranje onoga što će nestati nego onoga što će ostati”, izjavio je nedugo nakon suprugine smrti.
Nadživio ju je jedanaest godina. Umro je u osamdeset četvrtoj godini, u svome nevelikom njujorškom stanu. Sjećajući se velikog umjetnika, jedan likovni kritičar njegovo je stvaralaštvo okarakterizirao kao “razotkrivanje kroz skrivanje”.
Piše: Lucija Kapural
